Sve to zbog dva kila mesa, tri masla, par kila kave, nekoliko čokolada, sira, šteka kole, šteka mineralne, Vegete, kocke za juhu, keksi i pasta uz malo zeleni i voća. Pa zar opet? Lako je u Istri, Zagrebu ili na sjeveru Hrvatske gdje je Schengenska granica na desetak kilometara pa napune gepek i mirno mahnu cariniku. Ponovno se odlazi vanka i kupuje se hrana kao, za pravo rijet, ne tako davno, barem kad je riječ o Neumu. Za razliku od zapadnih država, ovi, nažalost, više nisu toliko isplativi, kao prije. Novi bunt protiv visokih cijena, pa tako i protiv svih koji svakodnevnim dizanjem cijena dižu živce i prazne takujine građana, najavljen za ovaj petak, pokazat će do koje mjere je građanima ove zemlje puna kapa bezočnog pljačkanja na svim razinama.
U tom našem ‘buntu’, podršku nam srčano daju ministri, poglavito oni čiji je posao upravo briga da se njihove građane ne pljačka. Vlada prebacuje svu odgovornost na trgovce i tako brani niz provođenja pogrešnih i loših gospodarskih politika svih vlada do sad, jednako kao i vlastitu. Od industrije, preko poljoprivrede, porezne politike do loše zakonske regulative u svim tim područjima. Ministri se mijenjaju takvom brzinom da ne stignu ni shvatiti kako Vlada ima mehanizme za promjenu zakona o nepoštenoj trgovačkoj praksi. Prehrambena samodostatnost koja bi trebala biti imperativ svake suvisle gospodarske politike, u nas uporno dopušta propadanje malih mljekarskih i stočarskih farmi, dok u poljoprivredi uporno daje poticaje po hektaru, a ne po proizvedenom. Pri tom se idilično, godinama, svi koji bi to trebali ili mogli promijeniti, slažu kako to nije dobra praksa(?!) Ali eto, tako je, kako je.
Zanimljivo je kako svi trgovci podjednako dižu cijene i izmjenjuju se u sniženjima određenih proizvoda prema nekoj uigranoj shemi, bilo na tjednoj, bilo na mjesečnoj razini. A kao, ne dogovaraju se. S druge strane, distributeru kave monopolski položaj dopušta diktiranje cijene kave u nas, koja je na veliko, značajnije skuplja nego u o maloprodaji u Italiji. Očekuje se da nam ministar predloži protestno ispijanje ‘ječmene kave’. Zdravija je i jeftinija. Naše babe su baš takvu pile i bile zdrave i vesele.
Zanimljiv podatak iznosi statističar Krištof o zakonu koji je donio Izrael 2015. pa ga je kasnije prepisala i Italija. Zakon o transparentnosti cijena, izazvan upravo nezadovoljstvom njihovih građana preskupom hranom. Zakon je to, koji je značajno smanjio cijene u ove dvije zemlje. Naime sve, baš sve cijene moraju biti online dostupne, pa vam aplikacija izbaci najbolje cijene za proizvod koji želite kupiti. Ta transparentnost je drastično smanjila cijene svih trgovačkih lanaca i potakla ono, na što se svi u nas tako vole pozivati – tržišno natjecanje. U nas su transparentne jedino akcijske cijene. Možda bi ministar gospodarstva u pauzi između pečenja kiflica i kuhanja kruha mogao prepisati ovaj koristan zakon. Doduše, teško mi je to povjerovati jer naši ministri najviše vole sami smišljati zakone, pa osim što smo preregulirani gdje ne treba, zakoni su nam nedorečeni, traljavi i podložni ‘različitim čitanjima’ što je uvijek plodno tlo za zaobilaženje zakona, odnosno, za korupciju.
Dok sam živjela u Gradu, očarao me čudesan osjećaj koji je, u svima oko mene, ali i u meni izazivala Festa sv. Vlaha. Toliko posebno, emotivno i veličanstveno slavlje nigdje drugdje nisam doživjela. I kad pada kiša, baš tad, nekim čudom prestane. Ushićenje, uzbuđenje i radost, od onih najmanjih do najstarijih. Ljubav prema svom parcu posebna je i neponovljiva. Nigdje ne vidite toliko nasmijanih očiju i sretnih lica kao na dan Feste. Uz to i neponovljiv okus i miris šporkih makarula, koje je spravljala moja Sonja. Nema ljepšeg dana u Gradu. S razlogom. Uživajte u svojoj posebnoj i najljepšoj Festi, Festi svoga parca. Nazdravlje vam sv. Vlaho! Eto vas.
