U ovim, po umjetnost, teškim vremenima, njegove riječi su ipak neka utjeha. Čini se kako za umjetnost nikad nema ‘lakih’ vremena. Srećom, ma koliko umjetnost pokušavali zabraniti i zatrti, nikad im nije uspjelo. Samo kratkoročno utišati. Tek toliko da oni koji nisu umjetnici dobiju prostora i novca za grozne monumentalne kipove i/ili portrete i da ih u tim čudnim vremenima slave kao umjetnike. Po nalogu, neukusu i u korist naručitelja. Umjetnost je kroz cijelu povijest izazivala kontroverze, neslaganja, zabrane, ljutnju i/ili radost. Uvijek je i uporno provocirala, izazivala emocije, i one pozitivne, i negativne. I uvijek su je pokušavali staviti pod kontrolu vlasti, pa čak i uspijevali, ali zakratko. Zatvarali su umjetnike, spaljivali knjige, slike, protjerivali, prijetili i ubijali autore. Uzalud. Naša ne tako davna prošlost iz vremena bivše Juge pamti nemali broj takvih slučajeva.
Ispada kako su ovi novi ‘zabranitelji’ zapravo obični jugonostalgičari. Jer kako drugačije razumjeti toliku čežnju za zabranama u ime partije, naroda ili čega!? Ipak, najurnebesnije je što sve te druge, koji im nisu po mjeri, optužuju za jugonostalgiju. Tko normalan teži za vremenima kad je partijski sekretar, s jedva završenom osnovnom, odlučivao koja umjetnost je podobna, a koja je nepodobna? Mislili smo da su takva vremena zauvijek prošla, ali čini se, uvijek je bilo i bit će tih i takvih ljudi. S dobrim razlogom. Kad sam već krenula s filozofima, onda evo i malo Kanta na temu: “Ljudi čiji su postupci motivirani jedino korišću skloni su pretvaranju, u vjeri su licemjeri, u ophodnji laskavci, a u politici prevrtljivci“.
U ovom čudnom vremenu dok akademici, ti časni hrvatski sinovi, već uobičajeno šute i prave se kako ‘ne čuju dobro’, ne čuje dobro ni naš Zoki. Uporno šuti o temama o kojima očekujemo riječ predsjednika, makar i uz poneku psovku. Nula. Zero. Prehlađen? S druge strane, Plenki je aktivan i na Bledu je objasnio kako nikad bolje ni slobodnije nismo živjeli. Usput je pljucnuo predsjednika rusofila. Što se tiče recentnih događanja naroda u Benkovcu, za sve krivi ljevičare?! O Plenkiju možemo misliti što god hoćemo, ali ni u kojem slučaju kako je neznalica ili neinformiran. Sasvim sigurno zna kako stvarnih ljevičara odavno nema na našim prostorima. U nas se ‘ljevica’ zalaže za liberalno tržište, dok desnica želi regulirano tržište. U teoriji je upravo suprotno. Radnička prava, ljudska prava, ženska prava, sloboda govora i sloboda pojedinca oduvijek su bili ‘briga’ ljevice. Naša takozvana ljevica se toga, osim prigodno, više ne sjeća. Ali, tko o čemu, Plenki o ljevici. Možda je uspije oživiti. Ali neka odmah bude jasno, naš je Plenki izričito protiv svih zabrana u kulturi. Zato je preporučio ljudima neka ne idu na te predstave. Omaklo mu se, htio je valjda reći – nek ide tko želi, a ostane doma, tko ne želi. Ma da, samo mu se omaklo.
Najdesnija premijerka u Europi, Meloni, odlučila je izboriti se za ženska prava koja nisu u skladu s njenom ideologijom, ali su u skladu sa zdravim razumom. Svaka joj čast. Ideologije ionako nisu tema ni jednih ni drugih. Ostalima se s pravom fućka za njihovu ideologiju. Zanima ih pošto su danas patate. Zato se ideologija prigodno izvlači samo kad je korisna. U međuvremenu, samozadovoljno žive u svojem zaštićenim svjetovima. Neće ‘lijevi’ valjda braniti neke sumnjive kulturnjake ili, Bože mi ‘prosti, pisce pa da ih branitelji opet napadnu plinskim bocama. Nikad nisam mislila da ću to reći, ali glavni spasitelj ljudskih prava, pa tako i umjetnosti, na kraju je jedan jedini, vječni i neponovljivi Vladimir Šeks Sova. Glavom i bradom Šeks, koji je pisao prvi hrvatski Ustav. Eto vam sad! Ustav, koji je iznad svih mogućih i nemogućih deklaracija koje pripremaju nabrijani dečki iz Benkovca, Knina i Splita. Dobri naš Šeks, ispao je jedini istinski branitelj slobode i kulture.
Za to vrijeme u Gradu se, kako je i red, odvijaju i pripremaju svadbe. Mladi parovi kreću u novi život. Roditelji uzbuđeni s pripremama i željom da njihovoj djeci taj dan bude poseban i najljepša uspomena. Prije dva tjedna, jedan sretan par je, nakon svih svjetovnih i crkvenih priprema, krenuo svoj najljepši dan obilježiti u svetoga Vlaha. Ponosni pape, spreman i uzbuđen, htio je svoju ‘malu’ odvesti do oltara. Ali se ubrzo osjećao kao da su ga zalili vodom, dok su suze navirale po licu njegove mezimice. Zašto zaboga? Zato što je rektor crkve sv.Vlaha i generalni vikar Pervan zaključio kako je to poganski običaj. Istina, u katoličkoj crkvi puno je poganskih običaja koji su postali dio tradicije u narodu, ali i u crkvi. Okićeni borovi za Božić isto vuku korijen iz poganskih običaja. Ne zna se broj takvih običaja koji su prošli kulturnu i crkvenu prilagodbu i preoblikovanje. Misli li generalni vikar kako je forma Bogu važnija od ljubavi i radosti ovih mladih ljudi? Kako god, nepunih deset dana kasnije, isti rektor crkve, opet blagoslivlja dvoje mladih u svetom činu vjenčanja, ali ovaj put, pape smije dopratiti svoju kćer do oltara. ‘Ko je ođe lud? Jeli naglo promijenio mišljenje, ili samo u skladu s našim hrvatskim običajima? Što jedni smiju, drugi ne smiju? Svakako zanimljiv pristup, poglavito od jednog zamjenika biskupa. Eto vas.
