Jer, papa Franjo je cijeli svoj pontifikat pružao ruku i svim drugim konfesijama, jednako kao što će ostati upamćen po otvorenom srcu prema svima drugačijima, a posebno prema siromašnima i obespravljenima. Mnogi ga u Hrvatskoj nisu voljeli jer, prema njihovom mišljenju, nije bio dovoljno konzervativan, a dodatno im je smetao njegov stav o blaženom Stepincu. Istup desničarskog Hrvatskog tjednika pokazao je sve suprotno od onog što zagovara, ne samo Papa, nego crkva i vjera. I to su pokazali baš desničari koji su prvi u redu na misi. Pa kako to? Pokazali su prije svega, nepoštovanje svog vrhovnog poglavara, ali još tragičniju razornu silinu mržnje koja nema ama baš nikakve veze s naukom crkve i vjere. Nisam čula da se netko iz crkvenih krugova ogradio od takvog ‘gađenja’ po preminulom papi Franju. Šteta, ali i to puno govori o stanju crkve u Hrvata. Usput, blaženi Stepinac, koji im je ‘izgovor’ za takav stav, upravo je bio veliki zagovornik jakih veza hrvatske Crkve sa Svetom stolicom i njenoj pripadnosti upravo Vatikanu i Zapadu. No, taj dio nisu shvatili. Usput i papa Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. mogli su blaženog Stepinca proglasiti svetim, ali nisu. I to nikako ne znači da blaženik Stepinac neće postati svet.
Nakon faze mirovanja u kojoj nam je Zoki bio u dubokoj meditaciji, gotovo u zavjetu šutnje, naglo se pokrenuo. Istina, zbog tužnog razloga, kako bi otišao na pogreb pape Franja. I to ga je poguralo, gotovo kao Trumpa i Zelenskog. Po povratku, odmah je izdao naređenje svim djelatnim vojnim osobama, odnosno, onim visoko rangiranim, da smjesta napuste sastanak na koji dođe bivša novinarka, a sadašnja glasnogovornica Anušićevog ministarstva, Iva Puljić Šego. Rečena gospođa je izgubila NATO certifikat zbog dojavljivanja medijima točnog vremena i mjesta polaska i odlaska helikoptera u kojem se vozi Zoki. Realno, takvim djelovanjem, bez obzira je li za takvo ‘brbljanje’ dobila naputak od svoga šefa ili nije, ugrozila je državnu sigurnost, ma koliko je Anušić branio. NATO certifikat je izgubila ali, znakovito, ne i povjerenje svog direktno nadređenog, ali ni Plenkija. Što se sigurnosti predsjednika države tiče, Vlada ne pokazuje nikakav interes, upravo suprotno. Istovremeno drži one nakaradne ograde oko Banskih dvora, kako bi zaštitila Plenkija od, ne daj Bože, nekog mahnitog nasilnika. Ljudski je možda razumljivo kako je premijer više zabrinut za vlastitu, nego za Zokijevu sigurnost. Ipak, takav odnos prema izabranom predsjedniku, opasan je i nezamisliv u bilo kojoj ozbiljnoj državi.
Folklor koji prati izbore uvijek je začinjen aferama i afericama, za koje Hrvate uglavnom ‘boli briga’, ma koliko se ”naš dečko” Turudić trudio. Kampanja je tek sad krenula u puni zamah, nakon blagotvorne pauze u uskrsnom tjednu, kao i za vrijeme pokopa pape Franja. Sad više nemamo poštedu i udara se bez milosti. Ipak, mora se priznati kako je barem, zasad, puno manje negativne kampanje, što je dobra vijest. Ako ih ne krene u finišu. U Zagrebu se uključio ‘dečko s Knežije’ pa ”naš dečko” uzima njegov iskaz o susretu s Kekinom. Zanimljivo, ovaj je priznao kako je tražio pomoć, odnosno, Kekinovu urgenciju kod Ivane, oko proširenja terase svog kafića za koje, navodno, ima uvjete, ali mu oni u gradu ne daju. Kad ga je Kekin otpilio, onda mu je zaprijetio pričom o ‘istarskoj parceli’. E sad, ta priča bi isto trebala biti ‘zanimljiva’ Turudu kao nešto što se zove pokušaj ucjene. Čini se da nije. S druge strane Tomašević pere ruke od afere sa zaštitarskom tvrtkom i dva milijuna eurića isplaćenih zaštitarima. Jer kao, on to nije znao, to je stvar onog tko je to dogovorio. Ako gradski proračun svaki mjesec kešira 200 000 eura, teško da ‘Senf’ o tome pojma nema. Možda i nema, ali onda stvarno nije u stanju voditi grad.
Mostov Božo Petrov obavijestio je svekoliku javnost kako je sigurno da će on biti novi župan ove županije. I naravno, opet krenuo s pričom o poštenju. Tko o čemu, Božo o poštenju. U narodu je umjesto Boža jedna druga riječ, ali ja je neću rijet. Samo sam se prisjetila kako je Most ‘pošteno’ mijenjao pravilnik u Hrvatskim vodama kako bi Božo mog’o uvaliti svog kuma za šefa. Pa onaj javnobilježnički Ugovor koji je potpisao i mahao njime kao dokazom da neće koalirati s HDZ-om. Poslije je ‘ispario’ taj Ugovor. U Metkoviću, dok su bili na vlasti, posao su dobivali samo ‘Mostovci’, njihove obitelji, bliski prijatelji i kumovi. Ali, tko o čemu, Božo o poštenju. I on, vjerojatno, s pravom, računa na kratko pamćenje u Hrvata.
Naš je Mato, na upit o tome je li se Plenki umorio, dao pomalo pitijski odgovor. „Nikako ne bih rekao da se premijer umorio, ali može se reći da su protekli mandati ostavili traga.“ Nisam sigurna da mu je ta konstrukcija baš dobro ‘ispala’, zbog puno razloga. Bilo kako bilo, liste s potpisima su predane i nema nekih iznenađenja. Kad bi se barem trećina obećanja koje nam daju kandidati u kampanji ostvarila, u hrvatskim gradovima i općinama bio bi procvat. Uživali bismo bez prometnih gužvi, priuštivo stanovali, besplatno se vozili visoko funkcionalnim gradskim prometom. Imali bismo brze željeznice, savršenu medicinsku skrb, vrtiće, svuda vodovod i kanalizaciju, nitko ne bi bio siromašan i… Drugim riječima, sprema nam se jedan savršeno sređeni život bez i jednog komunalnog problema. Dobro, možda bi koja sitnica ostala za riješiti, ali sve bitno bilo bi riješeno. I tako svake četiri godine. A to je ono o čemu sanjamo, zašto nam barem ne obećati. Eto vas.
