Kina je upozorila Japan da ne iskušava njezino strpljenje kada je riječ o nuklearnom oružju. Time je rasprava o azijskoj utrci u naoružanju izašla iz okvira strateških ratnih simulacija i preselila se u sferu konkretne politike, do te mjere da o tome javno raspravljaju i ministarstva vanjskih poslova.
Peking je 20. kolovoza uputio Tokiju oštro upozorenje da se “ne igra vatrom”, nakon što je japanska premijerka Sanae Takaichi pokrenula raspravu o tome treba li Japan odustati od zabrane posjedovanja nuklearnog oružja. Ta politika uvedena je nakon Drugog svjetskog rata, a njezino bi preispitivanje prije nekoliko godina bilo nezamislivo. Naime, prethodne japanske vlade takvu bi raspravu ugasile gotovo istog dana.
Poput Njemačke, Japan u svom političkom i društvenom identitetu duboko nosi načelo nenapadanja i odricanja od vojne agresije. Ono je upisano i u temeljnim državnim dokumentima. Sama pomisao na raspravu o nabavi oružja za masovno uništenje stoga predstavlja velik zaokret za Tokio. Dodatnu težinu daje činjenica da se sve to događa u mjesecu kada Japan obilježava godišnjicu nuklearnih napada na Hirošimu i Nagasaki.
Ukrajina kao upozorenje
Kina se zbog toga buni, ali raspravu u Japanu ne pokreće kineska agresivnost u Indo-Pacifiku. Pokreće je i rat u Ukrajini. Ukrajina se 1994. odrekla trećeg najvećeg nuklearnog arsenala na svijetu u zamjenu za sigurnosna jamstva koja su se pokazala bezvrijednima.
Upravo ta logika sada dolazi u Aziju. Tu lekciju, o nuklearnom oružju kao garanciji, nije propustio ni kineski predsjednik Xi Jinping. Kina je nuklearno oružje razvila otprilike dva desetljeća nakon SAD-a i Sovjetskog Saveza, ali je od tada svoj arsenal povećala na oko 600 bojevih glava. Plan je do 2030. dosegnuti njih 1000. SAD i Rusija, svaka, ih ima preko 4000.
Istodobno, Kina nastoji spriječiti širenje nuklearnog oružja u ostatku regije. U dokumentu koji je kinesko Ministarstvo vanjskih poslova podnijelo Ujedinjenim narodima zatraženo je da se na dnevni red stavi “opasna težnja Japana da dođe do nuklearnog oružja”. Peking tvrdi da Japan već desetljećima proizvodi i skladišti količine plutonija koje višestruko premašuju potrebe civilnog nuklearnog programa te da bi zbog toga u vrlo kratkom roku mogao prijeći prag i razviti nuklearno oružje.
Kineski državni mediji u međuvremenu zagovaraju stav da međunarodna zajednica treba jednako odlučno spriječiti Japan da razvije nuklearno oružje kao što je Trumpova administracija pokušavala spriječiti Iran da dođe do bombe.
Što će Japanu toliko plutonija?
Plutonij je pritom ključni problem. Tokiju je sve teže uvjerljivo objašnjavati da su velike zalihe plutonija, koje se desetljećima gomilaju preradom nuklearnog goriva, isključivo dio civilnog energetskog programa.
Tehnički se vremena “udaljenost” između skladišta plutonija i nuklearne bombe mjeri se mjesecima, a ne godinama potrebnima za razvoj potpuno novog programa. Uzastopne japanske vlade tu su stratešku nejasnoću zapravo tretirale kao svojevrsno sredstvo odvraćanja.
Sličnu ulogu imao je i iranski visoko obogaćeni uranij, čijih se 400 kilograma sada nalazi u bunkeru duboko pod zemljom.
No, Takaichi je učinila nešto što njezini prethodnici nisu: dopustila je da se o tome javno govori.
Sjevernokorejski faktor
Japan je 6. kolovoza obilježio 81. godišnjicu Hirošime, a 9. kolovoza godišnjicu Nagasakija – dva datuma na kojima se svake godine iznova potvrđuje japanski nuklearni tabu. Upravo se tijekom tog tjedna najintenzivnije raspravljalo o japanskim načelima nenuklearne politike.
Glavni tajnik japanske vlade Minoru Kihara ponovno je potvrdio službeni stav da Japan ostaje predan trima nenuklearnim načelima te da će nastaviti raditi na “ostvarenju svijeta bez nuklearnog oružja”.
Ono što se promijenilo jest okruženje u kojem se Japan nalazi.
Sjevernokorejski vođa Kim Jong Un lekciju Ukrajine shvatio je mnogo prije početka rata s Rusijom. Osebujni američki predsjednik je neki dan rekao da Sjeverna Koreja ima “57 vrlo moćnih nuklearnih oružja” te da očekuje susret s Kimom do kraja godine koje poštuje.
To je svojevrsno priznanje sjevernokorejskom nuklearnom programu koji traje već tri desetljeća. Jedna od najsiromašnijih država na svijetu zahvaljujući nuklearnoj bombi ima dovoljno političke težine da njezin vođa dobije osobni sastanak s američkim predjsendikom. Time Kim dodatno učvršćuje vlastiti međunarodni status, i očito mu to odgovara.
Koliko točno nuklearnih bojevih glava Sjeverna Korejan ima nije poznato. Južna Koreja procjenjuje da njihovi sjeverni susjedni imaju dvostruko više nuklearnih bojevih glava nego što je Trump rekao. No jasno je da raspolaže funkcionalnim nuklearnim oružjem (koje može dobaciti do Amerike) i da predstavlja egzistencijalnu prijetnju neprijateljima.
Pjongjang to redovito naglašava. U kolovozu je ponovno izveo test balističkog projektila koji je pao u more neposredno izvan japanskih teritorijalnih voda. Nakon toga je 12. kolovoza lansirao još jedan projektil kratkog dometa, uoči pomorskih vojnih vježbi SAD-a i Južne Koreje, a odvojeno je napao Japan zbog japanskog raketnog testa 6. kolovoza.
U svibnju je Sjeverna Koreja izmijenila svoj ustav tako da nuklearni napad automatski slijedi u slučaju uklanjanja državnog vodstva, moguće potaknuti uspješnom i brzom eliminacijom iranskog vjerskog vođe u veljači i otmicom Madura iz Venezuele.
Južna Koreja počinje sa SAD-om dogovarati
Iranske nuklearne ambicije
Upravo je odbijanje Teherana da se odrekne mogućnosti razvoja nuklearnog oružja dovelo do operacije “Epic Fury”, američko-izraelskog napada koji je počeo 28. veljače, s ciljem uklanjanja iranskih zaliha urana i ograničavanja njegova programa razvoja i proizvodnje projektila.
Paradoks je u tome što Iran tvrdi da ne želi razviti nuklearni projektil, ali istodobno inzistira na tome da zadrži mogućnost obogaćivanja uranija za, tvrdi, civilne potrebe. Iran trenutačno ima jednu nuklearnu elektranu ruske proizvodnje, a planira izgradnju još jedne.
Da je Iran svojih 400 kilograma obogaćenoj uranij koristio kao pregovarački adut potvrđeno je na sastanku iranskog ministra vanjskih poslova Abbasa Araghchija s američkim izaslanicima Steveom Witkoffom i Jaredom Kushnerom, uz posredovanje Omana, u Ženevi 26. veljače – samo dva dana prije početka napada.
Araghchi je tada rekao da je postignut dogovor prema kojem bi Iran predao uranij. No već sljedećeg jutra probudili su ga izvještaji o bombama koje padaju na Teheran. Bio je bijesan.
“Dogovor je bio nadohvat ruke. Iz Ženeve smo otišli s razumijevanjem da ćemo ga zaključiti na sljedećem sastanku. Oni koji su željeli sabotirati diplomaciju uspjeli su u svojoj namjeri. Ali ponovno je gospodin Trump na kraju naredio bombardiranje pregovaračkog stola”, poručio je Araghchi u objavi na društvenim mrežama.
Pouka koju je Teheran izvukao iz tog iskustva prilično je jednostavna: ako vas napadnu usred pregovora, Bijeloj kući se ne može vjerovati, a jedini jezik koji Washington razumije jest sila.
CRINK savez
Japan s razlogom strahuje od Kine, koja je posljednjih godina postala mnogo agresivnija u Indo-Pacifiku. No toj zabrinutosti pridružuje se i širi problem- pojava svojevrsnog savezništva CRINK, odnosno Kine, Rusije, Irana i Sjeverne Koreje.
Riječ je o labavoj vojnoj suradnji četiriju država koje se, pod pritiskom međunarodnih sankcija i sve dubljeg sukoba Istoka i Zapada, sve više približavaju jedna drugoj.
To nije beznačajna stvar. Zajedno imaju polovicu svih aktivnih pripadnika oružanih snaga na svijetu i sve četiri države snažno ulažu u širenje svojih vojnih kapaciteta.
Kina, Rusija i Sjeverna Koreja aktivno opskrbljuju Iran oružjem i tehnologijom u njegovom sukobu sa SAD-om, s razornim posljedicama. Teheran je u asimetričnom ratu preuzeo ono što se može nazvati “zapovjedništvom nad ponovnim punjenjem”: Iran može ispaljivati više dronova i projektila nego što ih američka protuzračna obrana može oboriti.
Rusija i Kina svoju suradnju opisuju kao partnerstvo “na najvišoj razini u povijesti”, dok obje zemlje skromno (s razlogom) pomažu i gospodarskom oporavku Sjeverne Koreje. Pjongjang doživljava djelomični gospodarski procvat zahvaljujući milijardama dolara koje mu Moskva plaća za oružje i vojnike.
Rusija istodobno ponovno naoružava Iran preko Kaspijskog jezera, izvan dosega zapadnih mornarica.
Nijednoj od te četiri zemlje nije potrebno proglašenje formalnog saveza da bi se, na primjer, japanski problem dodatno pogoršao
Noćna mora rata na dvije fronte
Razvoj vojnih veza unutar CRINK-a dodatno je pojačao zabrinutost zbog mogućnosti da Rusija i Kina istodobno krenu u koordinirane napade: Rusija na članice NATO-a u Europi, a Kina na Tajvan, koji uživa američku potporu.
Zapad nema plan za takav scenarij, objavio je nedavno The Atlantic. Situacija je postala još ozbiljnija nakon što su SAD priznale da su nakon šest mjeseci vojnih operacija u Perzijskom zaljevu iscrpile svoje zalihe projektila do katastrofalno niske razine. Istodobno je europski program “ReArm”, vrijedan 800 milijardi eura i namijenjen modernizaciji europskih oružanih snaga, tek na početku.
Predsjednik Litve u srpnju je rekao da obavještajni podaci ukazuju na mogućnost ruskih provokacija, a Vilnius je upozorio da bi sljedeće na meti mogli biti baltičke zemlje i Poljska.
Poljski premijer Donald Tusk već je dao naslutiti da bi Varšava mogla razmotriti vlastito nuklearno odvraćanje: europsku verziju argumenta koju Takaichi sada otvara u Japanu. Njemački kancelar Friedrich Merz također je spomenuo mogućnost oslanjanja na francuski nuklearni kišobran.
Još jedan razlog zbog kojeg se odnos prema oružju za masovno uništenje dramatično mijenja jest nestanak posljednjih ostataka sigurnosne arhitekture iz vremena Hladnog rata, koja je nekoć držala te velike geopolitičke sile pod kontrolom. Novi START bio je posljednji sporazum kojim su bili ograničeni američki i ruski strateški nuklearni arsenali. Istekao je u veljači, bez zamjene.
Prvi put od 1972. godine ne postoji nikakvo pravno ograničenje za dva najveća nuklearna arsenala na svijetu. Istodobno ne postoji ni forum na kojem bi se rasprave u Japanu ili Poljskoj o razvoju vlastitog nuklearnog oružja mogle zaustaviti. Istek START-a tako je otvorio put novoj nuklearnoj utrci i ona je već počela.
Prelaženje crvenih linija
Sve nas to ponovno vraća u Europu, gdje je jedan dron britanske proizvodnje prešao još jednu od Putinovih “crvenih linija”.
Ukrajina koristi Nyan, mlazni borbeni dron koji je projektirala i proizvela tvrtka Callen-Lenz iz Wiltshirea, podružnica BAE Systemsa, za duboke udare na ruskom teritoriju. Prema pisanju The Timesa, dron može nositi nešto manje od 20 kilograma tereta na udaljenost veću od 250 kilometara pri brzini od oko 120 čvorova. Korišten je i protiv ruskih rafinerija nafte.
Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov ovog je tjedna rekao da Moskva ima pravo britansko sudjelovanje u napadima na ruski teritorij smatrati “izravnim sudjelovanjem“”u ratu.
Rusko veleposlanstvo u Londonu to je izrazilo još direktnije: što je britansko sudjelovanje u sukobu dublje i što je veća potpora Kijevu, to će “cijena koju će platiti biti viša”.
Lavrov nije rekao kako bi Rusija odgovorila. Dosad je argument bio da Zapad opskrbljuje svog saveznika Ukrajinu kako bi se borila protiv Rusije. No sada britansko oružje leti duboko u samu Rusiju i pogađa važne industrijske i vojne ciljeve. Kremlj stoga može tvrditi da London preko svog saveznika u Kijevu zapravo izravno napada Rusiju. U takvoj bi logici i tvornica u Wiltshireu mogla postati legitimna vojna meta.
Nitko ne očekuje da će ruski projektili zasad početi padati po “toj zelenoj i ugodnoj zemlji”- iako je Wiltshire unutar dometa novih ruskih projektila Orešnik, ali Kremlj već ima povijest atentata i sabotaža na britanskom tlu i drugdje. Ako se dovoljno dugo prelaze ruske crvene linije, Rusija će na kraju odgovoriti.
Svaka nova eskalacija jača suprotnu stranu
Svaka zapadna eskalacija na koju ne uslijedi odgovor dodatno učvršćuje veze unutar CRINK-a. Svaki potez CRINK-a zauzvrat jača argumente u Tokiju, Berlinu i Varšavi da moraju povećati vlastite obrambene sposobnosti. Slijedi nova utrka u nuklearnom naoružanju.
Nuklearno je opet u modi: TOP 9 nuklearnih sila u svijetu; zapanjujući podaci
