Košarkaški paradoks. Kako drugačije nazvati činjenicu da je novi hrvatski izbornik Tomislav Mijatović u reprezentaciju Hrvatske, koju čekaju pretkvalifikacije za Europsko prvenstvo, izabrao čak četvoricu Šibenčana ili više nego što ih trenutačno ima u udarnom krugu igrača na Baldekinu!? Uz kapetana Darija Šarića, u Norvešku su putovali šibenski sinovi Krešimir Radovčić, Roko Badžim i Toni Nakić. Kao najbolji dokaz nekad plodnih inkubatora u staroj hrvatskoj košarkaškoj tvrđavi.
Spomenutu činjenicu vodstvo GKK Šibenka ne bi, pak, smjelo doživjeti kao kritiku, već stvarno stanje stvari. Bolje rečeno, signal kako na Baldekinu valja nešto promijeniti glede treninga, pa i forsiranja domaćih mladih igrača. Nije vrag da su šibenski dječaci i mladići “preko noći“ postali netalentirani za košarku!?
Osim toga, valja polako i sustavno raditi na povratku dijela odlepršalih lasta u rodno, šibensko gnijezdo. Dakako, to je sve samo ne lak posao u doba kad je novac pokretač svega, pa i košarkaških putova mladića, uvjerenih da mogu dogurati daleko. Pogotovu što je povratak izgubljenih sinova po nepisanom pravilu značio i bolje dane šibenskog sporta. Posebice na Šubićevcu i u Crnici.
Ako je povijest, kako tvrde mnogi, učiteljica života, onda valja podsjetiti na dva bitna detalja u prošlosti Baldekina. Sve dobro u šibenskoj košarci krenulo je daleke 1975. godine, kad se okupila potentna juniorska generacija (Aleksandar Petrović, Fabijan Žurić, Nenad Slavica, Predrag Šarić, Goran Furčić). Nekoliko godina poslije pokojni predsjednik Šibenke inž. Ivan Medić iskazao je pozitivnu drskost, kad je iz drugoligaške perspektive uputio poziv velikim košarkaškim zvijezdama da odjenu šibenski dres. Pokojni Krešimir Ćosić ga je odbio na fini način, dok je beogradski vragolan Zoran Slavnić Moka, unatoč (polu)ozbiljnim pitanjima u stilu „Pa, gde je taj Šibenik!?“, ipak, aterirao na Baldekin. Nije vrag da se nijedan od odbjeglih šibenskih sinova ne bi u bliskoj budućnosti pod povoljnim financijskim uvjetima vratio kući!?
