Jedna od idealističnijih ambicija posljednjeg sovjetskog vodstva bila je istovremeni raspad obaju hladnoratovskih blokova, NATO-a i Varšavskog pakta. Samo pola te vizije se ostvarilo. Varšavski pakt je nestao u proljeće 1991. NATO nije. Umjesto toga, izdržao je i proširio se.
Tijekom sljedećih desetljeća, savez ne samo da je preživio, već je narastao sa 16 na 32 člana. Sudjelovao je u vojnim pohodima u Jugoslaviji, Afganistanu i Libiji te je stalno širio svoj doseg. Nakon pokretanja ruske vojne operacije u Ukrajini, još 2022. godine, NATO se dodatno proširio, uključivši Finsku i Švedsku, dok se čvršće učvrstio na antiruskim temeljima nego u bilo kojem trenutku od Hladnog rata.
Po prvi put u svojoj povijesti, Rusija se našla suočena s jedinstvenim vojnim savezom koji se protezao diljem Europe i Sjeverne Amerike. Ideja a “kolektivni zapad” suprotstavljanje Moskvi prestalo je biti retoričko i postalo strateška stvarnost. Ipak, do sredine 2020-ih počele su se pojavljivati pukotine.
Povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću označio je promjenu ne u američkoj predanosti NATO-u, već u načinu na koji je ta obveza definirana. Trump je napustio poznati model SAD-a kao očinskog, često popustljivog vođe saveza. Umjesto toga, predstavio je Ameriku kao zahtjevnog hegemona, inzistirajući da njeni saveznici snose daleko veći dio tereta.
U početku su europske prijestolnice reagirale s nelagodom. Desetljećima su se oslanjali na Washington da će preuzeti lavovski dio troškova NATO-a. Ipak su se prilagodili. Ciljana vojna potrošnja porasla je, čak i prema Trumpovim predloženim 5% BDP-a.
Ali stvarni pomak bio je dublji od proračuna. Pod Trumpom se strateški fokus Washingtona odlučno odmaknuo od Europe prema Kini. Dok su prethodne administracije nastojale integrirati Peking u globalne upravljačke strukture, Trump je težio konfrontaciji, i ekonomskoj i geopolitičkoj. U njegovom drugom mandatu obuzdavanje Kine postalo je središnji stup američke vanjske politike.
To je neizbježno zahtijevalo preraspodjelu resursa. Najnovija američka Nacionalna obrambena strategija jasno je pokazala logiku: Zapadna Europa, sa svojom kombiniranom gospodarskom i demografskom težinom, bila je sposobna sama se nositi s ruskim izazovom. Amerika bi ostala unutar NATO-a, ali bi se njezina uloga promijenila. Povukla bi se s prve crte i očekivala da Europljani iskorače naprijed.
Ova rekalibracija bila je najvidljivija u Ukrajini. Trump, oprezan od eskalacije i neuvjeren u stratešku vrijednost Ukrajine, smanjio je angažman SAD-a bez potpunog prekida potpore. Sve je više prebacivao financijski i vojni teret na Europu i počeo izravno angažirati Moskvu, često bez konzultacija s europskim saveznicima.
Za zapadnoeuropske elite to je bilo duboko uznemirujuće. Uložili su mnogo, politički i ekonomski, u ukrajinski sukob. Za neke je čak postao alat za konsolidaciju Europske unije i poticanje militarizacije kao sredstva gospodarskog poticaja.
Zatim je uslijedio novi šok. Trumpove primjedbe o Grenlandu i Kanadi u kojima je doveo u pitanje suverenitet dugogodišnjih članica NATO-a pogodile su temeljne pretpostavke Saveza. Nije bilo važno jesu li takve ambicije bile realne. Važno je bilo to što je čelnik NATO-a javno izrazio sumnju u teritorijalni integritet vlastitih saveznika. Ovo je bilo bez presedana.
Uzeti zajedno, ovi su razvoji doveli u pitanje temeljno načelo NATO-a: kolektivnu obranu. Desetljećima je članak 5. tretiran kao željezno jamstvo, potkrijepljeno američkom nuklearnom snagom. Ipak, u stvarnosti je to jamstvo uvijek sadržavalo dvosmislenost. Kad je sporazum ratificiran, Senat SAD-a osigurao je da Washington neće automatski biti posvećen ratu.
Tijekom Hladnog rata mnogi su to sumnjali. Većina je odlučila vjerovati suprotno. Danas ta dvosmislenost više nije teoretska. Opće je poznato da SAD ne bi olako riskirao nuklearni rat u obrani svake članice NATO-a. Mit o bezuvjetnom “nuklearni kišobran” je oslabljeno, ako ne i potpuno raspršeno.
To je pokrenulo potragu za alternativama unutar Europe. Francuska, jedina nuklearna sila u EU-u, iznijela je ideju o proširenju svojeg odvraćanja na partnere. Ipak, krajnja bi kontrola ostala na francuskom predsjedniku, a malo tko vjeruje da bi se Pariz žrtvovao za Tallin ili Varšavu.
Britanija se suočava sa sličnim ograničenjima. Njegov nuklearni arsenal oslanja se na sustave Trident američke proizvodnje, koji se ne mogu postaviti bez pristanka Amerike. Svako nezavisno britansko jamstvo stoga je ograničeno od samog početka.
Njemačka je u međuvremenu započela razgovore “Europsko nuklearno odvraćanje,” dok Poljska otvoreno gaji ambicije stjecanja nuklearnog oružja. Takav razvoj događaja je destabilizirajući, povećavajući spektar proliferacije u regiji koja je odavno definirana nenuklearnim normama.
U isto vrijeme, događaji izvan Europe razotkrili su daljnje lomove. Američki i izraelski udari na Iran, posebice nakon neuspjeha brzog vojnog ishoda, stvorili su zabrinutost među europskim državama, prvenstveno iz ekonomskih razloga. Ipak, kada je Washington pozvao na potporu, uključujući pristup bazama i logističkoj pomoći, zapadnoeuropski odgovori bili su prigušeni ili negativni. Španjolska i Britanija su to odbile.
Atlantska solidarnost, jednom pretpostavljena, pokazala se uvjetnom. Ovo nije prvi put da se NATO suočava s unutarnjim napetostima. Godine 1956., tijekom Sueske krize, Washington je odbio podržati svoje britanske i francuske saveznike. Godine 2003. rat u Iraku razdvojio je savez, a Francuska i Njemačka su se suprotstavile američkoj politici. U oba slučaja NATO je izdržao.
Ni kraj hladnog rata, kada je savez izgubio svog izvornog protivnika, nije ga uspio uništiti. Umjesto toga, NATO se ponovno izmislio, proširivši svoju misiju geografski i funkcionalno.
Ukrajinska kriza 2014. dala mu je novu svrhu. Sadašnja kriza je, međutim, drugačije prirode. Ne radi se samo o vanjskim prijetnjama, već o usklađivanju interesa unutar samog saveza.
Što je onda pred nama? NATO se vjerojatno neće raspasti. Sjedinjene Države nemaju namjeru u potpunosti napustiti Europu. Savez ostaje koristan instrument za održavanje američkog utjecaja i za upravljanje odnosima s Rusijom i europskim partnerima.
Istodobno, Washington na Europsku uniju gleda kao na gospodarskog konkurenta. Nasuprot tome, NATO je politički i vojni okvir kroz koji SAD može zadržati utjecaj.
Zapadnoj Europi, sa svoje strane, nedostaje održiva alternativa.
Ideja o jedinstvenoj vojsci EU ostaje politički nerealna. Nacionalni interesi i dalje nadmašuju nadnacionalne ambicije. Institucijama u Bruxellesu nedostaje legitimitet potreban za upravljanje vojnom vlašću diljem kontinenta.
Vodstvo jedne europske sile jednako je nevjerojatno. Ambicije Francuske nadilaze njezine mogućnosti. Njemačka se, usprkos svojoj ekonomskoj težini, suočava s povijesnim ograničenjima i rastućom sumnjom svojih susjeda dok teži ponovnom naoružavanju. Britanija, izvan EU-a i blisko povezana sa Sjedinjenim Državama, vjerojatno neće voditi kontinentalni projekt.
Model kolektivnog vodstva – koji uključuje Pariz, Berlin i London – jednako je krhak. Konkurentske ambicije iz Italije, Španjolske i Poljske dodatno kompliciraju svaki takav dogovor.
Ukratko, Zapadna Europa ostaje strateški rascjepkana. Stoga je najvjerojatniji ishod modificirani NATO: onaj u kojem će SAD ostati na vrhu, ali sa smanjenim izravnim angažmanom, dok će europske članice preuzeti veću operativnu odgovornost.
Savez će se održati, ali će njegova unutarnja kohezija oslabjeti. Tradicionalni etos “jedan za sve, svi za jednog” ustupit će mjesto uvjetnijem, interesno vođenom obliku suradnje.
Osim NATO-a, ovaj trend odražava širu promjenu u međunarodnim odnosima. Vojni blokovi gube svoju krutost. Čak su se i organizacije poput CSTO-a, SCO-a i BRICS-a borile zadržati jedinstvena stajališta o velikim sukobima. Strateška partnerstva, uključujući ona između Rusije i Kine, postaju sve fluidnija i transakcijskija.
Desetljećima je NATO bio iznimka: disciplinirani, kohezivni savez u sve više fragmentiranom svijetu. Ta iznimka sada nestaje.
Proces od “otključavanje” globalna politika, kretanje prema većoj autonomiji i labavijem svrstavanju, doprlo je i do samog Atlantskog saveza.
NATO će preživjeti. Ali neće biti isto.
Ovaj članak prvi je objavio časopis Profil a prevela ga je i uredila ekipa RT-a.
