Pogreb Ratka Mladića otvorio pitanje postojanja i geneze jednog mentaliteta i strukture koja generira ratne politike i zločine
Nedavni pogreb Ratka Mladića u Beogradu pokazao je kako isti uživa veliku podršku unutar srpske nacije i napose unutar njezinih vodećih političkih, vjerskih i drugih struktura.
Podrška ratnim zapovjednicima je i inače poznata društvena pojava kao i sklonost umanjivanja njihove eventualne odgovornosti za ratne zločine, pogotovo ukoliko su počinjeni po objektivnoj ili zapovjednoj odgovornosti ili u okolnostima koje se općenito smatraju olakotnim.
No, kod simpatizera Ratka Mladića stvari stoje bitno drugačije, jer usprkos tome što zbog političkih ili pravosudnih interesa javno poriču ili relativiziraju zločine koji se Mladiću stavljaju na teret, iz obilja javno dostupnih dokaza proizlazi da Mladić uživa njihovu podršku usprkos, a moglo bi se reći i upravo zbog počinjenih zločina. U tom smislu je dovoljno uzeti u obzir pjesme i slogane koji dominiraju među Mladićevim simpatizerima, a u kojima naglasak nije stavljen na eventualne Mladićeve vojne pobjede, podnesene žrtve ili viteško držanje nego upravo na počinjene zločine (npr. „Pravac Potočari“; „Nož, žica, Srebrenica“; „Leleču Turci, kukaju bule“, itd.).
Nadalje, kod Mladića ratni zločini nisu nastali kao incidenti, kao plod nepažnje, nesnalaženja ili okolnosti, nego su sastavni dio njegovog osobnog i profesionalnog habitusa. U tom smislu je dovoljno uzeti u obzir snimke Mladićevih naredbi o granatiranju pojedinih stambenih zgrada i četvrti u Sarajevu, zatim prijetnji da „iz Šibenika neće ništa živo izaći starije od 10 i mlađe od 75 godina“, pa do izjava u stilu „kolji Turke, štedi municiju“ ili najave u trenutku pada Srebrenice da je došlo vrijeme osvete „Turcima“, i td.
Nadalje, pristup ratnim zločinima koji personificira Ratko Mladić čvrsto je zastupljen i unutar srpskih vojnih struktura koje su pod imenom JNA, a od svibnja 1992. kao Vojska Jugoslavije, provodile ratnu kampanju u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, oslanjajući se pritom na svoje ogranke u navedenim zemljama te na paravojske pod kontrolom vojnih i civilnih obavještajnih službi sa sjedištem u Beogradu. Navedeno se može zaključiti iz masovnosti počinjenih zločina i iz činjenice da su isti u najvećoj mjeri počinjeni u okviru stabilne vojne strukture ili sustava zapovijedanja, a ne kao izdvojeni i marginalni ekscesi.
Osim toga, analiza sveukupnog djelovanja i postignutih učinaka navedene vojske vodi jedinom mogućem zaključku – da su zločini bili dio ratne taktike usmjerene na trajno eliminiranje nesrpskog stanovništva s određenih teritorija.
S navedene osnove postavlja se pitanje uzroka ili porijekla takvog stanja stvari odnosno očite ugrađenosti u navedenu vojnu strukturu jedne izvrnute i zločinačke vojne etike.
Osvrtom na noviju prošlost može se konstatirati da su masovni ratni zločini srpskih postrojbi zabilježeni već u Prvom Balkanskom ratu 1912/13, pri čemu su žrtve bili uglavnom Albanci i sandžački muslimani.
U Drugom svjetskom ratu, jugokomunistički partizani i velikosrpski četnici također su masovno pribjegavali zločinima što se može pripisati i drugim sudionicima u tom ratu, no zanimljivo je da su obje navedene vojske danas u Srbiji službeno prihvaćene kao legitimne i antifašističke. Komunistički partizani su usvojili zločin kao metodu pozivajući se na tzv. revolucionarni moral prema kojemu je sve moralno što koristi interesima ili ciljevima komunističke revolucije. To se naročito može reći za razdoblje od svibnja 1944., kada je u njihovu strukturu inkorporirana OZN-a (Odjeljenje za zaštitu naroda) kao obavještajno-revolucionarna organizacija čiji je kadar bio obučen u SSSR-u.
Četnički zločini su poduzimani u najvećoj mjeri s ciljem istrjebljenja nesrpskih naroda na teritorijima zamišljene srpske države, naročito u Hrvatskoj i BiH, a u jednoj mjeri i s ciljem uništenja komunističko-partizanskog pokreta.
Dok je, dakle, komunističko-partizansko pribjegavanje zločinu proizlazilo ponajviše iz doktrine internacionalnog komunizma, kod četnika se prevladavajući utjecaj može pripisati nacionalnom nasljeđu, uključujući unutar istoga naročito utjecaj tajne prevratničke i terorističke organizacije Ujedinjenje ili smrt odnosno Crna ruka – osnovane početkom 20. stoljeća, a iz koje su četnici i proizišli kao njezin gerilski ogranak.
Povijesni razmjeri i kontinuitet zločina, njihova ugrađenost u vojnu strukturu i ratne kampanje te odobravanje od strane šire javnosti, otvaraju pitanje stanja i odgovornosti političkih elita i najviših akademskih i crkvenih krugova. Za potrebe ove analize poseban osvrt biti će iznesen tek za SPC, a naročito zbog činjenice da je središnju ulogu na pogrebu Ratku Mladiću imao poglavar SPC-a, srpski patrijarh Porfirije, te s obzirom na veliki utjecaj SPC-a na oblikovanje srpskog kulturnog i nacionalnog identiteta, nacionalnih politika i javnog morala.
Porfirije, SPC i Vidovdanski kult
Iako može zvučati bizarno i sablažnjivo ali ne može se poreći da je Porfirijev govor bio sličniji postupku kanonizacije nekog kršćanskog mučenika nego pokopu čovjeka koji je prema presuđenim presudama te prema širokom i vrlo utemeljenom uvjerenju javnosti skrivio najteže ratne zločine i genocid.
Tako je Porfirijena pogrebu između ostaloga govorio da se Ratko Mladić „upokojio držeći križ prijestolni na svojim grudima“, da je „u tragičnom vremenu nosio veliku odgovornost i teret, podnio žrtvu i položio život za slobodu, obranu i opstanak svoga roda“.
Slično tome, Porfirije se već javno očitovao i kao simpatizer notornog četničkog zločinca iz Drugog svjetskog rata, Momčila Đujića.
Prema mnogim pokazateljima Porfirije nije izolirani slučaj unutar SPC-a nego očito reprezentativni predstavnik sustava vrijednosti koji dominira unutar te vjerske organizacije. Tome u prilog ide i činjenica da je SPC za svoje interne potrebe kanonizirala neke od svojih pripadnika, a za koje postoje uvjerljivi dokazi da su podržavali ideologije i stavove nespojive s kršćanskim i općim humanističkim nazorima ili da su čak bili i neposredni izvršitelji ratnih zločina.
U kontekstu doprinosa SPC-a vrijednosnom sustavu koji uključuje i ratne zločine kao sredstva borbe za nacionalističke ciljeve neizbježno se dotaknuti fenomena vidovdanskog kulta ili svojevrsnog vrhovnog nacionalnog i vjerskog načela ili zavjeta prema kojem se oblikuju i inspiriraju glavne nacionalne politike i etička mjerila. U formuliranju, održavanju i tumačenju toga kulta glavnu ulogu od samog početka ima hijerarhija SPC-a. Kult je nastao na podlozi legendii mitova, koji su u jednoj mjeri i povijesno utemeljeni, a referiraju se na bitku između srednjovjekovne srpske vlastele i snaga Osmanskog carstva na Kosovu 1389. Ta bitka predstavlja povijesnu prekretnicu za Srbe na način da je tadašnji vojni poraz odredio propast dotadašnje države i potpadanje pod višestoljetnu osmanlijsku i ujedno muslimansku vlast.
Odjeci tog događaja bili su u narodnoj svijesti prisutni kroz usmenu predaju i epsku poeziju, da bi početkom 20. stoljeća, hijerarhija SPC-a s glavnom ulogom episkopa SPC-a Nikolaja Velimirovića, pridodala tome i stanovito teološko obrazloženje čime je zapravo ustanovljen vidovdanski kult. Prema tom teološkom obrazloženju poraz na Kosovu prikazan je kao svjesno kršćansko žrtvovanje ili opredjeljenje srpskog kneza Lazara i njegove vojske za „carstvo nebesko“ ili „nebesku Srbiju“, a nasuprot „carstvu zemaljskom“. Realno, moglo se raditi o izboru između s jedne strane rata za slobodu i očuvanje vlasti srpske vlastele i s druge strane predaje jačoj turskoj sili i pristajanja na vazalni položaj. Opredjeljenje za rat u nadi pobjede i slobode, što je nosilo sa sobom i rizik od poraza i smrti, a umjesto opredjeljenja za nastavkom života u turskom ropstvu odnosno vazalstvu, može se na neki način prihvatiti kao žrtvovanje ili odricanje od „zemaljskog carstva“ odnosno od „komfora“ vazalnog odnosa za „nebesko carstvo“ ili izvjesnu časnu smrt na bojištu.
No problem se pojavio s činjenicom da se vidovdanski kult počeo koristiti kao inspiracija za političke ciljeve i ratove koji su bili proklamirani u ime i korist srpskog naroda, a koji objektivno to nisu bili niti su po svojim ciljevima i primjenjivanim metodama bili spojivi s kršćanskim načelima. Naime, glavni ili krunski politički cilj koji proizlazi iz vidovdanskog kulta je cilj ujedinjenja svih Srba oko matične države Srbije ne obazirući se pritom na prava i interese drugih, nesrpskih naroda i njihovih država niti na moralna i etička načela. Smisao i narav vidovdanskog kulta vjerodostojno je izražen u nazivu naprijed spomenute organizacije Ujedinjenje ili smrt odnosno Crna ruka, a koja je početkom 20. stoljeća osnovana kao stožerna tajna organizacija namijenjena za operacionalizaciju projekta srpskog ujedinjenja, primjenom svih korisnih metoda, uključujući ratova i ratnih zločina, terorizma, nasilja, lažne propagande i slično. Suvišno je i govoriti da su navedeni ciljevi i metode nespojivi s kršćanskim načelima, a na koje se nominalno poziva vidovdanski kult – čime se dolazi do jasnog zaključka da se ovdje radi o primjeru rijetko viđenog svetogrđa i kompromitacije SPC-a kao nominalno kršćanske crkve.
Politika svesrpskog ujedinjena. poduprta vidovdanskim kultom, postala je glavni destabilizirajući čimbenik na južnoslavenskom, a potencijalno i puno širem prostoru, što se pokazalo naročito prilikom izazivanja Prvog svjetskog rata.
Učinak vidovdanskog kulta na njegove sljedbenike je zapravo u zasljepljivanju i time onemogućavanju racionalnog uvida i pristupa političkim i povijesnim pitanjima. Zagledani u taj kult kao svojevrsnu fantazmagoriju ili optičku varku sljedbenici se daju zavesti maglovitim i varljivim ciljevima svesrpskog ujedinjenja i zanemariti pritom racionalne i tome protivne razloge ili argumente kao npr., da dijelovi srpske nacije koji su uslijed povijesnih okolnosti razasuti izvan granica Srbije žive na prostorima na kojima druge, susjedne nacije imaju svoje povijesno, geografsko, nacionalno, državno i drugo utemeljenje te da stoga politike koje idu u smjeru objedinjavanja raseljenih Srba, bilo pridruživanjem otrgnutih dijelova teritorija Srbiji ili formiranjem jugoslavenske ili južnoslavenske države, podrivaju opstojnost ili cjelovitost drugih država i ugrožavaju elementarna prava drugih naroda.
Suočeni s racionalnim činjenicama i argumentima, a nasuprot porukama ili ideologiji stvorenoj oko vidovdanskog kulta, sljedbenici ili žrtve toga kulta u velikoj mjeri pribjegavaju lažima od kojih su neke u srpskoj političkoj i široj javnosti stekle status neupitnih činjenica ili nacionalnih dogmi. Tako su se ukorijenili potpuno lažni obrasci mišljenja o npr. „hrvatskoj genocidnosti“, o navodnoj neautentičnosti Hrvata i umjetnom hrvatskom identitetu stvorenom na negaciji srpskog identiteta, o srpskom porijeklu većine današnjih Hrvata, o prirodi ratova u prošlosti te razmjerima ratnih zločina i žrtava. Osim toga se uporno reducira, negira ili svojata hrvatska povijest, kultura, teritoriji, itd.
U ovoj, svojevrsnoj epidemiji laži kojom se podupire i opravdava iracionalan i nepošten projekt svesrpskog ujedinjenja, ključan doprinos daju intelektualne elite, većina političkih aktera i stranaka, mediji, kulturni stvaratelji i hijerarhija SPC-a. U takvom kontekstu, pod vodstvom državnih institucija podržavaju se posebni propagandni projekti pod vidom kulture i umjetnosti preko kojih se interno i internacionalno prenose krivotvorine i strateške klevete protiv naroda u okruženju, naročito protiv Hrvata koji su glavna smetnja projektu svesrpskog ujedinjenja.
U općoj psihozi posezanja za lažima u korist nacionalnih interesa nastaje svojevrsno patriotsko natjecanje iz čega se na javnu scenu probijaju i zagovornici krajnje bizarnih viđenja povijesno-političkih zbivanja i kretanja dok se s druge strane suprotstavljanje takvom propagandističkom i krivotvorenom narativu smatra izdajom nacionalnih interesa što rezultira potiskivanjem ili povlačenjem ponajboljih intelektualnih kapaciteta na margine i u pasivnost ili autocenzuru.
Kao reakcija na ovakve narative i politike svesrpskog ujedinjenja oslonjene na vidovdanski kult, javljaju se u Hrvatskoj i drugim Srbiji susjednim državama i nacijama obrambene reakcije i animoziteti koji doprinose umnožavanju međusobnih antagonizama i porastu rizika od izbijanja novih kriza i ratova odnosno od njihovog periodičkog ponavljanja.
Povezano s vidovdanskim kultom neizbježne se asocijacije na ekstremne interpretacije muslimanskog džihada kod kojega se također zlouporabom vjerskih elemenata manipulira sljedbenicima kulta motivirajući ih za političke ciljeve, ratove i zločine, a pozivom na navodno vjerske razloge te naročito stavljanjem u izgled prekogrobnih nagrada za njihovo osobno žrtvovanje što bi prema interpretaciji glavnih kreatora vidovdanskog kulta bilo odgovarajuće „carstvu nebeskom“ ili „nebeskoj Srbiji“.
Da li se u ovim primjerima radi o spontanim fenomenima ili o vještom duhovno-psihološkom i socijalnom inženjeringu majstora specijalnih oblika ratovanja, teško je tvrditi.
Uz vidovdanski kult vežu se i druge nerazjašnjene zanimljivosti, a jedna od nezaobilaznih je da je istome prethodio pretkršćanski ili poganski kult sličnog naziva koji je kod Srba ali i drugih naroda bio ukorijenjen i raširen, a rabio se kao i drugi poganski kultovi, prinašanjem žrtava idolima i zazivanjem njihove nadnaravne pomoći u raznim prilikama i pogibeljima uključujući naročito i ratnim. Moralno-etički sustav koji je bio formiran oko toga poganskog kulta bio je naravno nespojiv s kršćanskim standardima pa je u tom smislu Katolička ili sveopća Crkva još prije crkvenog raskola iz 1054. g. uvela službeno štovanje Svetoga Vida, ranokršćanskog mučenika rodom sa Sicilije, uvrstivši ga u svom kalendaru na datum koji se podudarao sa štovanjem navedenog poganskog kulta, s namjerom da se kršćanskom inkulturacijom u staro pogansko nasljeđe i narodne običaje unese novi kršćanski sadržaj.
No zaslugom, ili bolje rečeno krivnjom SPC-a, srpsko obilježavanje Vidovdana još uvijek nije poprimilo kršćanski karakter s naglaskom na štovanju Svetoga Vida – nego se pod tim imenom promiče vidovdanski nacionalni kult koji se referira na kosovsku bitku iz 1389., šaljući poruke o vrijednosti ili smislenosti žrtvovanja za svesrpsko ujedinjenje ne libeći se pritom posezanja za ratovima, ratnim zločinima te lažnim narativima i krivotvorinama.
Dakle, usprkos kršćanske forme i formalne kršćanske infiltracije u drevni poganski kult, sadržaj obilježavanja ili proslave Vidovdana ostao je puno sličniji njegovom poganskom prauzoru nego štovanju jednog kršćanskog sveca.
Kolike su i kakve posljedice toga, po svemu sudeći svetogrđa po stanje političke i moralne svijesti poklonika kulta ili vjernika SPC-a, može se samo pretpostaviti.
Podrivanje Stepinčeve kanonizacije
Kao jedan od primjera postupanja u skladu s vidovdanskom ideologijom, a koji ujedno ilustrira i ulogu u tome hijerarhije SPC-a, može se uzeti primjer podrivanja odnosno odgađanja kanonizacije Blaženog Alojzija Stepinca od strane SPC-a, a što su uspjeli provesti zlouporabom vatikanske istočne i ekumenske politike u sklopu koje se nastoji graditi mostove i međusobno povjerenje s pravoslavnim crkvama, a time, logično, i izbjegavati sve što može voditi novim ili obnavljanju starih razdora.
Iako je i do sada bilo napretek dokaza o nekredibilnosti SPC-a, Sveta Stolica bi nakon najnovije kompromitacije te crkve na pogrebu Ratka Mladića, konačno trebala isključiti istu od mogućnosti bilo kakvog utjecaja na svoje unutarnje odluke, uključujući i na konačnu odluku o kanonizaciji Blaženog Alojzija Stepinca.
Iako je svaka komparacija suvišna i neprimjerena, možda radi nedovoljno upućenih vrijedi podsjetiti kako je, za razliku od patrijarha Porfirija, o zločinima u Drugom svjetskom ratu govorio tadašnji nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac.
Tako, primjerice, u pismu od 14. svibnja 1941. Stepinac poručuje tadašnjem državnom poglavaru Anti Paveliću: „Ovaj čas primio sam vijest da su ustaše u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba. Ja znam da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u ovih dvadeset godina vladanja ali smatram svojom biskupskom dužnošću da podignem glas i kažem da ovo po katoličkom moralu nije dozvoljeno pa Vas molim da poduzmete najhitnije mjere na cijelom teritoriju Nezavisne Države Hrvatske da se ne ubije nijedan Srbin ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt. Inače mi ne možemo računati na blagoslov Neba bez kojega moramo propasti.“
U istom duhu i stilu Stepinčev slijednik na stolici zagrebačkog nadbiskupa, kardinal Franjo Kuharić (pogledaj video iznad podnaslova), ovako je govorio je na početku rata 1991.: „Naše rodoljublje ne smije biti otrovano ni kapljicom mržnje ili želje za osvetom. Obrana slobode i mira je pravo i dužnost ali uvijek u granicama zakonitosti, zato se ne smije ništa učiniti ni protiv ljudske osobe ni protiv njene imovine što bi bilo izvan zakonite obrane i što bi bilo izraz mržnje i osvete. Stoga naše rodoljublje ne smije biti ni rasističko ni imperijalističko ni šovinističko, naše je rodoljublje kršćansko. Ako je moj protivnik spalio moju kuću ja neću zapaliti njegovu, ako je razorio moju crkvu ja neću ni dirnuti njegovu, dapače čuvati ću je, ako je napustio svoj dom ja neću ni igle uzeti iz njega, ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom, nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre. To je Evanđelje!“
Dakle, dok na jednoj strani Stepinac i Kuharić, kao najveći hrvatski vjerski autoriteti 20. stoljeća upozoravaju i odvraćaju vlastiti narod i njegove čelnike od zločina, osuđujući ih sa stajališta crkvenog morala i kršćanskog evanđelja, koje je zajedničko pravoslavnim i katolicima – srpski patrijarh Porfirije promeće Ratka Mladića u „kršćanskog mučenika“ usprkos sudski presuđenim i evidentnim masovnim zločinima i genocidu koje je kao vojni zapovjednik skrivio i za koje se nikad nije javno pokajao.
Popuštanje SPC-u i vidovdanskim politikama u Hrvatskoj uvjetovano je geopolitičkim interesima Zapada
Usprkos svemu navedenome, SPC i drugi protagonisti vidovdanskog kulta ili politika svesrpskog ujedinjenja u Hrvatskoj, uživaju zaštitu i privilegije sa strane hrvatskih vlasti bez obzira radi li se o vladajućim garniturama projugoslavenske i ljevičarsko-liberalne, ili nominalno hrvatske i demokršćanske orijentacije.
Ključni razlog tome su zahtjevi zapadnih središta moći u skladu s njihovim geopolitičkim interesima. Radi se o izvorno britanskim interesima na čiju su geopolitičku matricu naknadno priključene SAD kao ključni partner s kojim funkcioniraju u tradicionalno bliskim i posebnim odnosima (special relation ship), a potom su im neformalno pridružene i druge gravitirajuće zemlje – čineći zajedno geopolitičku cjelinu ili blok koji se kolokvijalno naziva i geopolitičkim Zapadom. Otuda proizlazeći geopolitički interesi tradicionalno podupiru aspiracije svesrpskog ujedinjenja koristeći ih kao sredstvo za njima odgovarajuće oblikovanje i kontrolu šireg regionalnog prostora u kontekstu geopolitičkih nadmetanja s drugim konkurentskim silama.
U tom smislu je, iako se s time vjerojatno neće složiti zagovornici službene ili dominirajuće historiografije, stvaranje prve Jugoslavije 1918. g. bilo zapravo rezultat britanskog geopolitičkog projekta koji se kombinacijom diplomatskih, vojnih, obavještajnih i drugih instrumenata provodio još od kraja 19. stoljeća. Naime, britanski stratezi su u to vrijeme prepoznali Srbiju kao potencijalni instrument za realizaciju interesa Britanskog Carstva, slikovito rečeno kao čuvara vrata ili prve obrambene linije britanskih istočnih posjeda (Guardians of the Gate), dok su kao glavnu prijetnju označili njemačku vanjskopolitičku strategiju prema istoku (Drang nach Osten). Britanci su, dakle, posredstvom Srbije, a izlazeći u susret svesrpskim aspiracijama, gledali onemogućiti njemačku kontrolu jugoistočne Europe, a odatle i Bliskog istoka na kojem su već tada bile prepoznate enormne rezerve nafte i njihova važnost u strateškim nadmetanjima velikih sila.
Navedena njemačka istočna strategija temeljila se na uspjehu njemačkog gospodarskog, tehnološkog i znanstvenog rasta do kojeg je došlo nakon njemačkog ujedinjenja, te na partnerskim odnosima s Austougarskim i Osmanskim carstvom koje je bilo na svom zalazu i koje je oslonac tražilo u partnerstvu s Njemačkom.
Tako je Srbija od strane Britanaca stavljena u funkciju razbijanja njemačke istočne strategije i potiskivanja Osmanskog carstva s Balkana te kao osigurač od potencijalnog ruskog prodora na isti prostor.
Da bi Srbija prihvatila takvu, vrlo rizičnu i opasnu ulogu, bilo je potrebno i dodatno ili umjetno pojačati nacionalni naboj i zaslijepiti razum stanovništva, a u tome je središnju ulogu mogao imati upravo vidovdanski kult kojeg je u to vrijeme formulirao spomenuti episkop, vodeći teolog i nacionalni ideolog Nikolaj Velimirović, poznat ujedno i po održavanju bliskih veza s britanskim ekspoziturama i centrima moći. Tako su Srbi dobili svoju kršćansko-pravoslavnu inačicu džihada ili pseudo vjerskog koncepta koji ima služiti kao pogonsko gorivo za usmjeravanje nacije prema ciljevima proširenja Srbije ili srpskog regionalnog utjecaja, a što je primarno imalo namjenu poslužiti geopolitičkim ciljevima Velike Britanije, a kasnije i geopolitičkim interesima Zapada u cjelini.
S vremenom je ta klasična zapadna geopolitička strategija poprimila obrise globalne unipolarne strategije pomiješane s primjesama ekstremno liberalne ideologije, no od početka drugog mandata američkog predsjednika Donalda Trumpa SAD su iskočile iz tog vlaka i preorijentirale se na geopolitiku usmjerenu na američko globalno vodstvo (America first) ali unutar višepolarnog svijeta i uz svjetonazorski povratak tradicionalnom judeokršćanskom konzervativizmu.
Britanci su nastavili voditi započetu globalističku agendu s glavnim osloncem na zemlje britanske krune (Kanada, Australija) i na većinu članica EU, uključujući Francusku i Njemačku kao svojevrsnu osovinu EU.
Kao britanski instrument, Srbija je najprije početkom dvadesetog stoljeća vodila protuturske i protubugarske gerilske ratove u Makedoniji i zatim protiv istih protivnika u Prvom i Drugom Balkanskom ratu na Kosovu, Sandžaku i ponovo Makedoniji, da bi potom subverzivno-terorističkim djelovanjem u BiH, Hrvatskoj i Crnoj Gori, s kulminacijom u vidu sarajevskog atentata 1914. g. isprovocirala Prvi svjetski rat.
Na istoj geopolitičkoj matrici ili pod njezinim velikim utjecajem razvijali su se i svi daljnji zamašni događaji na južnoslavenskom području uključujući i događaje iz Drugog svjetskog rata te prijelomne događaje iz devedesetih godina. U tom smislu geopolitički Zapad je uvijek igrao na kartu južnoslavenskog povezivanja s osloncem na srpski faktor.
Lustracija ili ne? Perfidno sugeriranje jugoslavenske ideje: pozadina, rizici i rješenja (2. dio)
Očuvanje međunarodne vjerodostojnosti Srbije kao oruđa zapadne geopolitike
Gornji pristup može se iščitati i iz suptilnije analize međunarodno-pravosudnog procesuiranja ratnih zločina počinjenih u ratovima proisteklim u procesu raspada Jugoslavije. Iako, naravno, pretežu osude nad počiniteljima sa srpske strane, a što je odgovarajuće i stvarnosti tih ratova, postoje nijanse koje vode prema zaključku da su ti sudski procesi vođeni i na način da se sačuva vjerodostojnost Srbije kao ključnog aktera u novim regionalnim geopolitičkim aranžmanima čiji je krajnji smisao zadovoljenje interesa geopolitičkog Zapada.
U tome treba tražiti razloge zbog kojih se, primjerice, na suđenjima Ratku Mladiću, Radovanu Karadžiću, Slobodanu Miloševiću i drugim važnim protagonistima srpskih ratova nije od Srbije zahtijevalo izručenje tajne dokumentacije VSO (Vrhovnog saveta obrane), generalštaba te vojnih i civilnih obavještajnih službi, a kojom bi se dokumentacijom potvrdilo da su ratni zločini i genocid bili sustavno provođeni kao dio političkog i vojnog plana. Odustajanjem od te dokumentacije sačuvan je minimalni kredibilitet Srbije kako bi ista mogla nastaviti funkcionirati kao instrument Zapada u novom regionalnom geopolitičkom preoblikovanju i dinamici.
U zaštiti vjerodostojnosti Srbije sudjelovale su i nacije koje su bile žrtve srpske agresivne politike i vojne kampanje i kojima to nikako nije bilo u interesu. Tako je, primjerice, vlast u BiH, odnosno vrhuška bošnjačke stožerne stranke SDA namjerno opstruirala vlastitu tužbu protiv Srbije za genocid pred Međunarodnim sudom pravde, a koja je na kraju odbačena iz proceduralnih razloga. Čini se posve izvjesnim da je i hrvatska tužba za genocid protiv Srbije zbog istih okolnosti odbijena kao neutemeljena.
U funkciji spašavanja vlastitog ugleda i kredibiliteta odnosno izjednačavanja krivnje između sudionika ratova, agresora i žrtava te promjene paradigme ratova, značajno je i vrlo mudro (na podlozi zaključaka SANU) bila angažirana i Srbija, npr. proglašenjem i djelomičnom realizacijom tzv. univerzalne nadležnosti za ratne zločine i u tom kontekstu pokušajima procesuiranja hrvatskih branitelja i simbola obrane. Indikativno je da je službena Srbija u tome nailazila i na neobičnu koncilijantnost hrvatske strane, a odgovor i na to pitanje stoji u utjecaju Zapada i u njihovim geopolitičkim strategijama i interesima.
Ostaje otvorenim pitanje kako će se naprijed navedena diferencijacija među dosadašnjim saveznicima ili preorijentacija SAD-a odraziti na daljnje zapadne politike prema ovom prostoru. Za sada je moguće reći tek da Trumpovi potezi u cjelini daju ponešto nade u promjene na bolje.
Zaštitom kredibiliteta Srbije i time njene stožerne uloge u provedbi regionalne zapadno-balkanske strategije velikih zapadnih sila, posredno se doprinijelo i zaštititi vidovdanskog kulta kao nepresušnog izvora srpskog fanatizma, glavnog uzročnika srpske političke iracionalnosti i glavnog oruđa srpske političke manipulacije.
Ne može se isključiti da i to može biti dio plana kao što je već najvjerojatnije bio od samog početka njegove aktivacije. Jer kako drugačije, bez vanjske manipulacije i zaslijepljenosti vidovdanskim kultom, protumačiti opredjeljenje srpske politike i javnosti za primjerice provociranje rata protiv Austrougarske i Njemačke 1914. g., u kojem je srpska vojska uz svu pomoć svojih „saveznika“ ubrzo i prema očekivanjima bila desetkovana te potom izbjegla iz vlastite države Srbije na grčki otok Krf?!
Zaključno
Nevidljiva ruka vanjske manipulacije i zaslijepljenost vidovdanskim kultom bila je evidentna i tijekom ratova devedesetih kao što je i danas kad se srpska narodna zajednica opet instrumentalizira u neprijateljskom stavu prema državama u kojima živi (Hrvatska, BiH, Crna Gora i sl.), prijeteći integritetu, stabilnosti i normalnom životu tih država i vlastitih zajednica, a sve potpuno iracionalno, u ime fantazmagorije svesrpskog ujedinjenja odnosno lažnog i poganskog vidovdanskog kulta koji je po hijerarhiji SPC-a svetogrdno i prijevarno zaogrnut u plašt pravoslavnog ili istočnog kršćanstva, zloupotrebljavajući ga čak i za promociju evidentnih izvršitelja ratnih zločina.
Tjedna analiza Zorana Metera: Geopolitičke igre su gotove i sve su karte na stolu. Tko gubi, a tko dobiva?
U obrani hrvatskih interesa važno je rasvijetliti i dezavuirati oba navedena i međusobno povezana fenomena: prikrivenu strategiju i manipulaciju iz velikih međunarodnih središta, kao i nastup struktura pod utjecajem vidovdanskog pogansko-heretičkog i nacionalističkog kulta ili ideologije svesrpskog ujedinjenja.
