Na sastanku užeg kabineta Vijeća sigurnosti ruski predsjednik Vladimir Putin izjavio je kako rastu rizici od terorističkih napada u Rusiji, i to u osnovi od Ukrajine i njezinih europskih sponzora. Istodobno, europski lideri ne odustaju od maksimalne vojne i financijske pomoći Ukrajini, što uključuje i njezine udare u dubinu ruskog teritorija. I konačno, rejting popularnosti američkog predsjednika Donalda Trumpa dostigao je povijesni minimum, a ključni je uzrok njegov krajnje nepopularni rat protiv Irana.
Paralelno, rejting njemačkog kancelara Friedricha Merza također je katastrofalan, a u lošem je stanju i njemačko gospodarstvo, što je on u svojoj izbornoj kampanji obećao spriječiti, ali zasad ne uspijeva. A kada je njemačko gospodarstvo u krizi, onda ta kriza pogađa i druga gospodarstva u EU-u. Ursula von der Leyen prošloga je tjedna izjavila da EU zbog rata s Iranom dnevno gubi 500 milijuna eura. I kao višnja na torti, a što je vjerojatno i najvažniji geopolitički i geoekonomski događaj prošloga tjedna, Ujedinjeni Arapski Emirati objavili su kako 1. svibnja napuštaju organizaciju najvećih svjetskih proizvođača nafte OPEC i OPEC+.
Sve navedeno, gledano skupa, stvara eksplozivnu smjesu koja ima potencijal globalne kataklizme ako se problemi uskoro ne počnu ozbiljno, a ne politikantski rješavati. Ukrajina je i dalje geopolitički problem broj jedan, iako su Iran i Bliski istok već puna dva mjeseca u fokusu interesa međunarodne politike i medija. Ali rat s Iranom ipak potpuno kontrolira SAD, tj. Washington je onaj koji odlučuje hoće li ga, kada i pod kojim uvjetima prekinuti – pri čemu mu nikada nije i neće predstavljati egzistencijalnu ugrozu, možda samo onu reputacijsku, tj. narušava mu ugled u svijetu, ali i s padom ugleda može se živjeti.
Jasan stav
Europa i njezine ključne države koje i formiraju ukupnu vanjsku i obrambenu politiku u sklopu EU-a i NATO-a donijele su odluku o pomaganju Ukrajini do kraja i po svaku cijenu. Boris Pistorius, njemački ministar obrane, jamči zajedničku vojnu proizvodnju, što znači sudjelovanje u ratu protiv Rusije na ukrajinskim bojišnicama do kraja. Pritom svi dobro znaju da SAD, usprkos svojoj posredničkoj ulozi u pokušaju pronalaska diplomatskog rješenja rata, na političkoj razini potpuno drži stranu Kijevu i nastavlja mu pružati savjetodavnu vojnu pomoć, klasične obavještajne usluge (CIA), ali i ono najvažnije – usluge satelitskog navođenja ukrajinskih dronova i raketa za napade u dubinu Rusije, bez kojih oni ne bi bili mogući. Ali ovdje postoji vrlo važna kvaka.
Predsjednik Donald Trump vrlo je brzo nakon dolaska na vlast vješto izvukao Ameriku iz ukrajinskog gliba zaustavljajući neposredni izvoz oružja Kijevu, kao i novčanu pomoć – prebacujući ukupni vojni i financijski teret tog rata isključivo na Europu. I to tako da Europa sada mora kupovati suvremeno američko oružje ako ga želi isporučivati Ukrajini, a želi, jer joj drugo i ne preostaje žele li sadašnje političke elite sačuvati vlast, s obzirom na to da su svoju sudbinu de facto vezale uz sudbinu Ukrajine još u vrijeme administracije Joea Bidena. Osim toga, Europa svoga oružja koje treba Ukrajini ili nema ili nema dovoljno.
Trump je taj lukavi potez povukao iz dva vrlo važna razloga: prvo, ni po koju cijenu ne želi Sjedinjene Države dovesti u situaciju da zbog Ukrajine mora ući u Treći svjetski rat protiv Rusije, tim više što bi on vrlo brzo prerastao u nuklearni s apokaliptičnim posljedicama ne samo za te dvije nuklearne velesile. I drugi, ne manje važan razlog, ne želi Ameriku dovesti u poziciju gubitničke strane u slučaju ukrajinskog poraza, o kojemu Trump često govori kao o neizbježnom ako se ne postigne sporazum o završetku rata.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Gomilanje oružja
Prvi je put javno, jasno i glasno, njemački kancelar Friedrich Merz tijekom posjeta studentima u Marsbergu, u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji, izjavio da će Ukrajina možda morati priznati teritorijalne gubitke kako bi se pridružila Europskoj uniji. “U nekom trenutku Ukrajina će potpisati sporazum o prekidu vatre. U nekom trenutku, nadamo se, mirovni sporazum s Rusijom. Tada bi se moglo dogoditi da dio ukrajinskog teritorija više ne bude ukrajinski”, rekao je Merz. Istaknuo je kako se Ukrajina neće pridružiti EU-u sve dok rat traje i dodao da se Kijev mora boriti protiv korupcije. “Zelenski je imao ideju o pridruživanju EU-u 1. siječnja 2027. To neće uspjeti. Čak je i 1. siječnja 2028. nerealan”, rekao je Merz. Umjesto toga, predložio je da se Ukrajini ponudi status promatrača, što bi joj omogućilo sudjelovanje u institucijama EU-a bez prava glasa, odnosno odlučivanja.
U tom smislu Merz nipošto nije usamljen u EU-u. Za razliku od SAD-a, koji požuruje ulazak Ukrajine u EU već od 2027. kao kompenzaciju za očekivani gubitak teritorija. Međutim, Zelenski odlučno odbacuje sve ponude koje se odnose na “simbolično članstvo” Ukrajine u EU-u, tvrdeći da njegovi vojnici ne brane Europu simbolično, već stavljaju svoje živote na kocku. Istodobno kad i Merz, i povjerenik Europske unije za obranu, Litavac Andrius Kubilius, izjavio je da se Ukrajina još ne može pridružiti NATO-u, a da o skorom ulasku zemlje u EU nema ni govora. Perspektiva ulaska Ukrajine u NATO, čak i u dalekoj budućnosti, “mrtva” je, objavio je britanski medij The Economist, kako su mu to anonimno rekli pojedini zapadni dužnosnici. Napominje se kako je bivši američki predsjednik Biden bio protiv članstva Ukrajine u Sjevernoatlantskom savezu, a sadašnji predsjednik Trump još je tvrđi.
Nijemci su spremni vojno i financijski pomagati Ukrajinu koliko bude trebalo. S obzirom na aktualne obrambene planove EU-a, Njemačka ima glavnu ulogu, o čemu govori usvojena prva poslijeratna obrambena strategija za Bundeswehr do 2039. U tom bi slučaju, ako se donese jedinstvena obrambena politika, odnosno ustroji zajednička obrambena struktura kao pandan NATO savezu, cijeli EU bio i de facto i de iure u ratu s Rusijom. To Berlin ne želi, a posve sigurno ni Pariz ni Rim. Washington to, naravno, ne zabrinjava. On je već ionako izvan “igre” u svemu što bi za SAD predstavljalo egzistencijalnu prijetnju.
Polupani lončići
Da je tako, svjedoči i vijest kako su na rusku inicijativu telefonski razgovarali Trump i Putin. Samo dva dana nakon što je Putin u Sankt Peterburgu ugostio visoku iransku delegaciju na čelu sa šefom diplomacije Abbasom Araghchijem, a razgovor s Irancima trajao je čak dva sata. Moskva se nudi kao posrednik za završetak rata između Teherana i Washingtona, nudi zbrinjavanje iranskog obogaćenog uranija, a istodobno je Putin rekao kako se oštro protivi mogućoj američkoj kopnenoj intervenciji u toj zemlji, naglašavajući nastavak strateškog partnerstva Rusije i Irana te uručujući pozdrave novom vrhovnom vođi Mojtabi Hameneiju – čime jasno daje do znanja da Moskva ne želi nikakvu promjenu političke i državne vlasti u toj zemlji.
Telefonski razgovor američkog i ruskog vođe također je trajao dugo, sat i pol. Kako je Trump nakon toga izjavio novinarima u Bijeloj kući, razgovaralo se najviše o Ukrajini, a puno manje o Iranu. Na pitanje novinara koji će rat prije završiti – ukrajinski ili iranski, Trump je odgovorio: “To je zanimljivo pitanje… Koji će rat prvi završiti? Ne znam. Možda imaju slične vremenske okvire. Mislim da je Ukrajina vojno poražena. To ne biste shvatili čitajući lažne vijesti, ali vojno – pogledajte njihovu flotu. Imali su 159 brodova, sada je svaki brod pod vodom. To se općenito smatra prilično dobrim rezultatom.”
Trump je tu očito štošta pomiješao s Ukrajinom i Iranom. Ni o kakvom porazu Ukrajine odnosno pobjedi Rusije još ne može biti govora. Rusija možda vojno kontrolira dvadesetak posto ukrajinskog teritorija, ali nazvati to pobjedom dok ukrajinska vojska svakodnevno dronovima udara u dubinu njezina teritorija nije moguće, i to bi vam danas sigurno rekao svaki Rus da ga pitate na ulicama tamošnjih gradova.
Završni pritisak
Ono što Moskva već dulje vrijeme tvrdi i na službenoj i na analitičkoj razini jest da Trump ne želi izvršiti presudni, odnosno završni pritisak na Zelenskog kako bi on prihvatio sporazumno rješenje rata, pa nije čudno što je u telefonskom razgovoru Putin Trumpu, kako je to nešto kasnije prenio Putinov savjetnik za međunarodne odnose Jurij Ušakov, rekao da će “Rusija postići svoje ciljeve u ratu na ovaj ili onaj način”. Moskva posljednja dva tjedna neprestano upozorava na ukrajinske udare dronovima po ruskoj ključnoj energetskoj infrastrukturi, ali i onoj civilnoj, a to, osim što je prema Putinovim riječima klasični terorizam, “predstavlja i ekološku prijetnju”.
SAD je već drugi mjesec zaredom privremeno ukinuo sankcije na izvoz ruske nafte zbog krize u globalnoj opskrbi nastaloj uslijed rata s Iranom, što utječe i na američku ekonomiju i socijalu. Taj potez Moskvi omogućuje ubrzano punjenje proračuna u uvjetima sve lošijeg gospodarskog stanja zbog rata koji je ušao u petu godinu i neviđenih gospodarskih sankcija što ih je uveo Zapad, koje isto tako dugo traju. Međutim, intenzivirani ukrajinski udari dronovima posljednjih nekoliko tjedana po ključnim rafinerijama i naftovodima, pri čemu se koristio i zračni prostor NATO-ovih članica Estonije i Finske za napade na ruske baltičke rafinerije u Ust Lugi i Primorsku, doveo je do krajnje zaoštrene retorike u političkom vrhu zemlje i ruskim medija u cjelini.
Ukrajinci su dronom pogodili jednu od najvećih ruskih rafinerija nafte, Lukoil-Permnefteorgsintez, smještenu u milijunskom gradu Permu, u europskom dijelu Rusije, u blizini Uralskoga gorja. Učestalim upozorenjima Moskve stvara se atmosfera da se domaću javnost priprema na nužnost ruske potpune eskalacije rata – ne samo udarima “specijalnim oružjem” po Ukrajini nego i napadima na određene ciljeve na tlu Europe, odnosno članica NATO-a.
Opasna eskalacija
Poruka koja se time željela odaslati Zapadu nije ni skrivana. Riječ je o metama mogućih ruskih vojnih odgovora na napade iz Ukrajine. Prošlog je tjedna čak i ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov prvi put javno rekao kako kroz Ukrajinu “Zapad sada otvoreno ratuje protiv Rusije”. To je preozbiljna izjava iz usta jednog od najviših dužnosnika zemlje da bi smjela biti ignorirana. Dakle, Moskva sada i rusku i zapadnu javnost priprema na moguću opasnu eskalaciju kao “jedini preostali način zaštite ruske nacionalne sigurnosti” jer se onaj drugi “ne želi uzimati u obzir”.
Štoviše, Moskva ponavlja kako se ruski zahtjevi za pregovorima na zapadu tumače na dva pogrešna načina: ili kao ruska slabost ili kao ruska neodlučnost, što onda implicira poteze Zapada i u odnosu prema Ukrajini i prema Rusiji i prema pregovorima. Je li izjava Sergeja Lavrova stvarno ignorirana u Europi ili se o njoj ozbiljno raspravlja u kuloarima Bruxellesa i ključnih europskih prijestolnica?
U međuvremenu, nuklearno pitanje i dalje se pokreće u Rusiji u kontekstu rastućih napetosti u odnosima s Europom. Tako je zamjenik predsjednika ruskog Vijeća sigurnosti Dmitrij Medvedev 30. travnja izjavio da je “nuklearna apokalipsa uistinu moguća”. “Često me optužuju da koristim oštru retoriku i govorim o nuklearnoj apokalipsi, ali, nažalost, to je stvarna mogućnost. Tko to ne shvaća, ili je fantazist ili budala. Ali ja zaista ne želim da se to dogodi”, rekao je Medvedev.
Snažni napadi
Rusija i dalje optužuje Europu za izazivanje nuklearnog rata. Velika Britanija i Francuska razmatrale su transfer komponenti nuklearnog oružja Ukrajini, rekao je ruski diplomat Andrej Belousov, koji predvodi rusku delegaciju na Konferenciji o sporazumu o neširenju nuklearnog oružja u New Yorku. Prema njegovim riječima, to je “skandalozna, apsolutno neprihvatljiva ideja koja izravno potkopava središnje načelo NPT-a“. “Određene snage u Londonu i Parizu ozbiljno su razmatrale mogućnost prebacivanja elemenata nuklearnog oružja u Ukrajinu”, izjavio je Belousov. U veljači su ruske vanjske obavještajne službe tvrdile da Britanija i Francuska “aktivno rade” na transferu nuklearnog oružja Ukrajini, a da to prikrivaju kao vlastiti razvoj Kijeva. Putin i Medvedev također su komentirali tu stvar, pri čemu je potonji zaprijetio Europi nuklearnim udarom.
Trump sve i da hoće više ne može zaustaviti ukrajinski rat. To je, da je htio, mogao lako učiniti na samom početku mandata kad je bio najjači i kada su mu pod noge u Bijelu kuću redom uplašeno dolazili mnogi svjetski čelnici, uključujući i one savezničke, iz Europe. Naprimjer, direktor CIA-e John Ratcliffe nedavno je, a da ga nitko nije ni “povlačio za jezik”, posve otvoreno rekao da CIA pruža Ukrajini informacije važne za napade na ruske vojnoindustrijske i energetske objekte. Osim toga, Trumpu bi sada bilo kakvo prisiljavanje Zelenskog na predaju donijelo samo nove snažne napade demokrata i dobrog dijela republikanaca koji podupiru Ukrajinu, uz one već snažne zbog Irana.
Dakle, na Rusiji i Putinu sada je odluka na koji će način nastaviti voditi rat s obzirom na to da stvarne nade u mogućnost Trumpova pravednog posredovanja više nema ni u koga u ruskim političkim i analitičkim krugovima, a ukrajinski se napadi dronovima intenziviraju i prijete sve većim trenjem u ruskom društvu. Prije svega motiviranom nezadovoljstvom dosadašnjim Putinovim načinom vođenja rata “sa zavezanom jednom rukom”, čekajući da ga netko drugi za njih završi. Kad smo već spomenuli iranski rat, za kraj se osvrnimo na opcije koje Trumpu preostaju.
Mogući ustupci
Prvo: Trump ukida blokadu u zamjenu za određene poteze Irana, poput otvaranja Hormuškog tjesnaca, nakon čega će se pregovori nastaviti, iako bez ikakvog jamstva uspjeha. Iran će zapravo izaći kao pobjednik iz rata, jer moć u Teheranu nije oslabjela, nego ojačala. Naftna polja zemlje ostaju pod njegovom kontrolom, što Iranu omogućuje siguran nastavak izvoza nafte. Svi njegovi susjedi vidjeli su koliku polugu ima u svojim rukama, a vidjeli su i da Amerika ništa nije mogla učiniti u tom pogledu, što će neizbježno utjecati na geopolitičku situaciju u regiji. Nadalje, Teheran bi sada mogao samo ubrzati svoj nuklearni program. Ponovni napadi SAD-a postat će sve teži kako se približavaju međuizbori za Kongres.
Drugo: Trump održava blokadu bez nastavka neprijateljstava dok Iran ne pristane na američke zahtjeve. Sudeći prema curenju informacija u američkim medijima, ovo mišljenje dijele i neki Trumpovi saveznici, koji vjeruju da će Iran u roku od mjesec ili dva iscrpiti svoje rezerve i biti prisiljen zaustaviti proizvodnju nafte, a nedostatak izvoza ozbiljno će utjecati na njihov proračun.
Stoga će, prema njihovoj logici, Teheran na kraju učiniti ustupke, posebno zato što blokada Hormuza koristi američkom naftnom i plinskom poslovanju. Međutim, ovdje ima nekoliko spornih pitanja.
Prvo, postoje oprečna izvješća o opsegu američke blokade. Povremeno se pojavljuju informacije da pojedini iranski tankeri prevoze naftu, pa je nerealno očekivati da će blokadom uvjeriti iransko vodstvo da učini ustupke. Drugo, ako Iran ima proračunskih poteškoća, Kinezi bi im mogli pomoći pružanjem financijske podrške. Treće, ako se iranski izvoz nafte i proračun doista pogoršaju, onda ustupci Trumpu nisu jedina opcija koju bi Teheran mogao razmotriti. Moguće je da bi u tom slučaju udario na američke brodove koji blokiraju Hormuz. S obzirom na to da su se prilično približili iranskoj obali, postoji mogućnost da napadi prouzroče značajnu štetu brodovima i američke žrtve.
Visoki ulozi
Treće: nastavak vojnih udara, kojima se neki Trumpovi saveznici navodno priklanjaju kao sredstvu vršenja pritiska na Teheran. Naime, SAD je već rasporedio značajne snage na Bliskom istoku tijekom primirja. Izrael također podržava nastavak rata, prepoznajući da, što dulje traje primirje i što su bliži izbori za Kongres, to je manja vjerojatnost da će Trump pristati na nastavak rata.
Međutim, to pokreće iste probleme koji su u početku potaknuli Washington da prekine neprijateljstva i proglasi primirje. To uključuje nemogućnost uništenja Irana samo zračnim udarima, ogromne poteškoće u provedbi kopnene operacije, brzo iscrpljivanje zaliha oružja i mnoge druge čimbenike. Ali s obzirom na vrlo visoke uloge u ovoj igri za SAD, vojni scenarij ne može se isključiti.
Ako netko iz svega rečenog u ovoj analizi može pronaći nešto pozitivno za budućnost i Europe i svijeta, onda je uistinu nepopravljivi optimist.
Europa kupuje vrijeme za konačni obračun s Rusijom
S obzirom na retoriku Volodimira Zelenskog i europskih dužnosnika, poput izjave finskog predsjednika Alexandera Stubba da je Ukrajina nužna Europi i da joj ova mora nastaviti pomagati jer je stekla iskustvo ratovanja protiv Rusije koji Europa nema i jer Ukrajina time štiti Europu. Ta je izjava izazvala konsternaciju Moskve, kao i brojne druge, poput nedavne izjave zapovjednika belgijske vojske, generala zrakoplovstva Frédérica Vansina, u intervjuu za tamošnji medij Le Soir.
Evo što je rekao: “Godina 2030. bit će teška za Europu. Dotad će, nadamo se, sukob u Ukrajini biti završen. Rusiji će ostati vojska od 650.000 do 700.000 vojnika prekaljenih u borbi. Stoga do 2030. moramo biti spremni reći Vladimiru Putinu da čak i ako se SAD ne bori na našoj strani, neće dobiti rat protiv Europe. Još imamo nekoliko godina pred sobom. Ukrajinci nas, svojom hrabrošću i žrtvom, ovaj put spašavaju. Zato im pružamo tako snažnu podršku.”
Moskva te izjave interpretira kao dokaz da Europa preferira rat “do posljednjeg Ukrajinca” i kupuje vrijeme za svoje naoružavanje za rat protiv Rusije do 2030., što onda implicira nastavak njezine još veće pomoći Kijevu i “opstruiranje” mirovnog procesa vođenog u skladu s “duhom Aljaske”.
Rusija ponovno prijeti nuklearnim napadima
Rusija bi mogla napasti Ukrajinu taktičkim nuklearnim oružjem ako Kijev pokrene uspješnu protuofenzivu ili napade balističkim raketama na Rusiju, rekao je Pavel Elizarov, zamjenik ukrajinskog zapovjednika za razvoj male protuzračne obrane, čije riječi 30. travnja prenosi ukrajinski medij Strana. Vrijedi napomenuti kako se Zapad bojao da će Rusija upotrijebiti taktičko nuklearno oružje tijekom jesenske ofenzive ukrajinskih oružanih snaga u regiji Herson, podsjeća Strana. To je, prema zapadnim medijima, objasnilo relativno bezbolno povlačenje Rusije iz Hersona i konsolidaciju na jugu Ukrajine izgradnjom obrambenih linija. Prema američkom novinaru Woodwardu, koji je dobio informacije od dužnosnika Bijele kuće, Rusija je prijetila uporabom taktičkog nuklearnog oružja ako njezine snage na desnoj obali Dnjepra budu poražene. A Bidenova administracija učinila je sve što je moguće kako bi osigurala mirno povlačenje Rusa.
Pretpostavka Pavla Elizarova uglavnom potvrđuje logiku iznesenu u Woodwardovoj knjizi: ako se situacija za Rusiju u vezi s ratom u Ukrajini značajno pogorša, mogla bi upotrijebiti nuklearno oružje. A onda sve ovisi o reakciji svijeta. Ako ne odgovori nekom vrstom razornog odgovora, Moskva će nastaviti s nuklearnim napadima na Ukrajinu sve dok se Kijev potpuno ne preda.
Ovaj scenarij, nesumnjivo, nosi značajne rizike za samu Rusiju, uključujući međunarodnu reakciju i potencijalno izbijanje globalnog rata. Zato Moskva još nije pribjegla nuklearnom oružju. Ali, opet, ako bi se situacija za Rusiju naglo pogoršala, to se ne može isključiti.
I u ovom slučaju za Ukrajinu se postavlja strateško pitanje: koji bi trebao biti cilj rata ako čak ni prekretnica na frontu ne približava zemlju pobjedi, nego nuklearnom udaru? Spremnost drugih zemalja da ponude razoran odgovor na to izaziva određene sumnje zbog njihovih strahova od globalnog nuklearnog rata. Uobičajeni je odgovor na to poznati zapadni i ukrajinski argument: “Samo se trebamo boriti i prije ili poslije Rusija će se srušiti.” Ali što ako se ne sruši, ili čak ako dođe na rub sloma pa upotrijebi nuklearno oružje kako bi izbjegla taj slom? Na to pitanje nema odgovora jer se takva rasprava nikada nije vodila, niti se vodi. Zapravo se potpuno izbjegava.
