Festa svetog Vlaha svake godine Grad pretvara u poseban i svečani prizor u kojem se isprepliću vjera, tradicija i identitet grada. U danima kada se slavi nebeski zaštitnik, povijesna jezgra dobiva drukčije ruho. Standali sa zastavama svetog Vlaha ponosno se uzdižu duž Straduna, a zeleni vijenci od lovora na palačama i pročeljima donose onaj prepoznatljivi duh Feste koji Dubrovčani nose duboko u sebi. Ti detalji nisu samo ukras, već simbol pripadnosti i poštovanja prema svecu i Gradu.
Godinama je upravo Vlaho Radovčić-Picula bio jedan od onih koji su svojim rukama stvarali lovorike koje su krasile Dubrovnik, dajući Festi njezin prepoznatljiv vizualni identitet. Iako je ove godine odlučio stati, u razgovoru se prisjetio vremena kada je Stradun izgledao drukčije, ali jednako svečano, otkrivajući koliko je truda, emocije i ljubavi utkano u svaki zeleni vijenac.
Vlaho je za Dubrovački dnevnik kazao kako više ne izrađuje ukrase jer smatra da dubrovački običaji polako nestaju.
„U Kneževu dvoru postoje zapisi koji govore kako se Grad ukrašavao lovorikama prije nekoliko stotina godina. Neki zapisi kažu da je to bilo prije 300 do 500 godina, a navodno postoje i slike koje prikazuju tako ukrašen Grad. To je stari dubrovački običaj koji polako izumire“, kazao je Radovčić, koji je izradu lovorika naučio od pokojnog Ante Gnječa iz okolice Metkovića.
Prisjetio se i kako je to nekada izgledalo.
CIJELI GRAD JE BIO OKIĆEN
„Kad je Ante došao u Grad, posao je naučio od jednog čovjeka, a onda je obučio i mene. Počeo sam to raditi prije četrdesetak godina. I Vrtlar je kitio Grad, kao i mi, ali većinom crkvu, stupove Kneževa dvora i objekte javnih ustanova, a mi smo kitili restorane i butige. Do rata je cijeli Dubrovnik bio okićen lovorikama, ali nažalost danas ljudi ne drže previše do običaja i to izumire. Ne znam zašto, promijenio se način života, sve se mijenja… Danas se lovorikama ukrašava samo za otvaranje Dubrovačkih ljetnih igara, za Svetoga Vlaha te za Božić i Novu godinu. Ranije se kitilo kad su bili sveci, a mnogi su lovorike držali i cijelu godinu. Primjerice, klesar Biočina tijekom cijele je godine mijenjao lovorike i tako njegovao tradiciju koju i danas poštuje njegova obitelj. Odjednom je taj običaj stao, a do rata se više poštovao. Iako danas neki kažu da nam oni prije nisu dali slaviti Božić, ja tvrdim da nitko ništa nije branio, ljudi su se više veselili nego danas. Sve je prije bilo okićeno – volti i vrata, kafići, javni objekti… I danas na mnogim mjestima možete vidjeti zahrđale čavle, što znači da je cijeli Stradun, od početka do kraja, s lijeve i desne strane, bio pun lovorike“, prisjeća se Vlaho.
Listove lovora brao je u Župi i Konavlima.
„On je kao i bršljan – ima ga puno i što ga više bereš, on više raste. Lovorike ima posvuda i ljudi te mole da dođeš to očistiti jer brzo raste. Ali nije to lak posao, bude bure, vlage i kiše pa pate prsti, leđa i noge i čovjek se može lako nahladiti kad je na otvorenom cijeli dan. Ipak je to lijep posao kad ga naučiš i kad je tu ekipa od deset do petnaest ljudi pa se onda s pjesmom sve brzo odradi“, kaže Radovčić.
Njegov se rad razlikovao od drugih.
MOJA LOVORIKA DUŽE TRAJE
„Radio sam s konopima, vanjski i unutarnji vez. To se plete kao pletenica na kosi – unutra i izvana ide konop. Vrtlar radi s konopom i žicom, što je lakši način, ali kraće traje. Moja lovorika ima duži vijek i dulje stoji, dok se njihova brže raspadne pa listovi ispadaju. Na nekim su mjestima vijence postavili još uoči Božića, ali se to brzo rascvjetalo. Moja lovorika na nekim mjestima još traje jer je kvalitetna“, pohvalio se Vlaho.
O cijeni, međutim, nerado govori.
„Metar lovorike Vrtlar naplaćuje oko 20 do 30 eura s PDV-om, a mi smo bili puno jeftiniji. Ne smijem reći koliko… Ovisilo je o tome za koga smo radili – starim mušterijama ne bismo puno naplatili“, kratko je odgovorio na upit koliko je kod njega stajao metar lovorike.
Ovaj, kako kaže, posljednji slobodni proizvođač lovorike prilično je razočaran nezainteresiranošću mladih za ovaj posao.
„Prije je cijeli Grad bio u tome. Teško je reći koliko smo metara lovorike napravili za kićenje. Desetak ljudi bralo je grane lovora desetak dana prije Božića, a do 20. prosinca prestajali bismo s radom kako bi sve bilo okićeno do Badnjeg dana. Trebala su nam tri do četiri dana da se sve nabere, a danas se u jedan dan može sve napraviti. Eto koliko je posao opao“, opisuje Radovčić.
Mladi ne žele raditi
Iako je volio taj posao, ističe kako nije jednostavno napraviti vijenac od lovora. Grane se moraju pažljivo kidati, a najvažnije je, kaže, ne oštetiti stablo.
„Grane se kidaju kao da se stablo brsti, ali to treba znati raditi jer ono za dvije godine mora ponovno narasti i šuma se mora obnoviti. Ne kida se cijelo stablo, osim ako nije bolesno. Kad se skupi dovoljno grana, onda se plete. Lišće ne može dugo stajati jer se osuši. Moje su lovorike stajale mjesecima jer su bile svježe ubrane i odmah ispletene. Isti dan sam brao i motao“, prisjeća se.
Posljednji lovorov vijenac ispleo je krajem prošle godine.
„Ne želim to više raditi jer ljudi ne drže do tog običaja i onda ja ne radim s gustom. Rekao sam – dosta je, gasim sve! To je bilo zadnje. Ne želim nikoga moliti, to mi je kao da mi netko udari šamar. Danas nitko nema volje raditi. Pitao sam mlade da idu sa mnom, ali nitko ne želi u prirodu – svi vole sjediti po kafićima ili ležati doma. Tako sam i ja odlučio stati. Nije mi teško raditi, nego sam izgubio volju i donio odluku“, zaključio je za Dubrovački dnevnik Vlaho Radovčić, zvani Picula.
Vlaho danas s pravom može reći kako ‘živi na starim lovorikama’. Nakon desetljeća u kojima je svojim rukama ukrašavao Grad, zaslužio je da lovor ostane simbol njegova rada, truda i ljubavi prema dubrovačkoj tradiciji.
