Ministarstvo obrazovanja tvrdi kako su učitelji od 2019. godine ostvarili povećanje primanja od preko 60 posto. Primjerice, učitelju osnovne škole koji nije napredovao plaća je porasla s 886 eura u 2019. na 1487 eura u 2024., dok je učitelj savjetnik došao do 1928 eura.
Ova situacija evocira uspomene na 2019. godinu kada je održan najdulji štrajk u povijesti hrvatskog školstva. Trajao je čak 36 radnih dana, učenici su izgubili mjesec i pol dana nastave, a neposredno nakon toga došao je COVID-19 koji je obrazovni sustav bacio na koljena. Djeca su mjesecima bila zatvorena u kućama, učila preko televizije i online nastave, što je ostavilo dugotrajne posljedice na njihovo obrazovanje i socijalizaciju.
Nesporno je da prosvjetni radnici zaslužuju dostojne plaće. Međutim, danas, unatoč svemu, imaju solidna primanja i beneficije poput kraćeg radnog vremena te dugih kolektivnih odmora. Nastavno osoblje u nižim razredima često odrađuje manje od 70 sati mjesečno s učenicima. Kad se to usporedi s nenastavnim osobljem u školama, koje radi i tijekom ljeta i praznika, postavlja se pitanje – tko bi se zapravo trebao žaliti?
Ako se nastavi praksa ponavljanja štrajkova svakih nekoliko godina, obrazovni sustav će trpjeti još veće posljedice. Već sada vidimo učinke ranijih štrajkova i pandemije na kvalitetu obrazovanja. Ključno je pronaći održivo rješenje koje će zadovoljiti potrebe prosvjetnih radnika, ali i osigurati kontinuitet obrazovnog procesa
Dok i sami, kao društvo, tražimo bolja primanja, uvijek se nekako pozivamo na svoja prava, dok zanemarujemo i onaj jedan dosta bitan faktor, a to su naše radne obaveze. U konkretnom slučaju za postaviti je pitanje je li današnji učenik ‘teži materijal’ za obrazovati i odgajati ga, nego nekada prije? Jest! Djeca su danas u ovom surovom kapitalizmu prepuštena babama i đedovima te rijetkim trenucima s roditeljima onda kada oni ne moraju raditi ili ih razvoziti po treninzima, kada ne čiste apartmane ili ne voze taksi u slobodno vrijeme kako bi mogli pokriti sve one troškove preskupog života. Kako bi mogli zaraditi, i za tu djecu, ali i za te nastavnike i profesore. Budimo realni, novac za plaće u prosvjeti ne raste na stablu koje domar onda prvoga u mjesecu obere i podijeli ubrano. Plaće u prosvjeti zaposleni i privreda moraju dobrano plaćati. I neka, to tako mora biti, ali treba se zapitati jesu li uvjeti rada i sama primanja toliko niska da je potrebno krenuti u štrajk? Brojni drugi, a posebno većina u privatnom sektoru još uvijek može samo sanjati išta više od one minimalne plaće jedva dostojne za život. I dok se u školama traže veće plaće, upravo ti isti iz škole koji traže veće plaće, traže i veće prebacivanje odgovornosti na roditelje dok su djeca doma. Čini se kako ne razumiju da su i roditelji preopterećeni, uglavnom ne zato što su bahati i grabe sve više, nego iz puke potrebe za preživljavanjem. Radi toga što smo se iselili i što nas je sve manje, više nema po 28, 30 učenika u razredu, sada je gužva ako ih je 20. I unatoč takvom broju učenika, nižem od nekadašnjih pedagoških standarda, učitelji i dalje gledaju na svoja prava dok obveze zanemaruju. Obveza bi bila djeci prenijeti znanje umjesto da se svakodnevno roditeljima prenose sve veće obaveze pa tako roditelji, unatoč cjelodnevnoj nastavi i tijekom svojih radnih i obiteljskih obaveza, trebaju ispunjavati i tuđe obveze umjesto da to iznimno važno vrijeme kvalitetno provode sa svojom djecom. I tako vikendima, umjesto da roditelj odlazi s djetetom na druženje u prirodu, uglavnom treba s djetetom učiti i pisati domaće radove, odrađivati nečije tuđe zaostatke jer, eto, učitelji koriste svoja prava umjesto obaveze.
Jedna od takvih osoba koja nije gledala na svoja prava, a nije niti bila obvezna je bila Luce Popović koja nas je napustila ovoga ponedjeljka. Tete Luce, koja je poslavši dvoje djece u rat već dala svoj obol, u Domovinskom se ratu dodatno stavila na raspolaganje napadnutom Gradu. Javila se Crvenom križu i kontinuirano je bila službeni predstavnik na brodu Aurora, koji je 1992. doživio tešku nesreću u Gružu gdje je ona zadnja napustila brod pobrinuvši se prije toga za brojne unesrećene. Osim uobičajenih administrativnih dužnosti, povjerene su joj bile i osjetljive zadaće – od prenošenja povjerljivih informacija za dubrovački SIS do dostavljanja ključnih poruka formaciji tzv. gerilaca na Snježnici. Mogla je i tete Luce u penziju, možda dobiti i status braniteljice, ali nije. Nakon rata je jedva dočekala raditi, a za crkavicu je radila u jednom dubrovačkom hotelu. Proganjala ju je tragedija potopljenog broda do posljednjeg dana. Kao jedna od rijetkih poštenih osoba, koja nije kalkulirala u životu, do kraja je svog života na svaku obljetnicu ove tragedije nosila cvijeće onima kojih više nema.
A ono za što se izborila, opet se nije izborila za sebe, nego za druge, da se u Luci Gruž postavi spomen ploča za tragično preminule putnike. O takvim ljudima puno manje govore riječi, a puno više njihova djela.
Možda bi svima, pa i prosvjetnim radnicima bilo lakše kada bi pogledali svijet očima s kojima bi vidjeli koliko bi nam svima bilo ljepše kad bismo se, uz borbu za sebe, borili i za druge. U njihovom slučaju, za cijeli onaj sloj društva koji gine na terenu za svoju djecu, ali i za njih, a nažalost pritom i radeći sve one mnogobrojne tuđe zaostatke i obaveze koje bi morale biti barem jednako važne kao i prava.
