U ovom tekstu pokušat ćemo analizirati strukturne i operativne nedostatke sustava traganja i spašavanja na moru (SAR) u Republici Hrvatskoj, s posebnim naglaskom na kadrovsku problematiku, razliku između praktičnih pomoraca-zapovjednika i administrativnih djelatnika lučkih kapetanija te dugoročne posljedice erozije pomorske kulture.
Autor argumentira da suvremeni SAR sustav, koji zahtijeva stalnu operativnu dostupnost 24 sata dnevno tijekom 365 dana godišnje, nije moguće održati bez sustavnih strukturnih reformi, adekvatnih kadrovskih politika i aktivnog uključivanja iskusnih pomoraca u procese odlučivanja. Analizom normativnog okvira, relevantne stručne literature i aktualnih izazova na terenu, valjalo bi predložiti konkretne mjere za unapređenje sustava, uključujući obvezno periodično pomorsko iskustvo za djelatnike kapetanija, veću zastupljenost aktivnih zapovjednika, časnika kako nautičara tako i strojara u stručnim tijelima te sustavnu potporu programima za mlade pomorce.
Nesreće na moru ne biraju ni vrijeme ni mjesto
Nsreće se događaju za nevremena, noću, zimi i u trenucima kada helikopteri ne mogu uzletjeti, a redovne brodske linije ne prometuju. Upravo tada SAR plovila moraju biti u stalnoj pripravnosti. Međutim, sve je teže pronaći osobe voljne preuzeti takvu razinu odgovornosti za plaće i u radnim uvjetima koji ne prate objektivnu zahtjevnost posla.
Pitanje operativne učinkovitosti SAR sustava nije tek tehničko pitanje opremljenosti ili financiranja; ono je duboko kadrovsko, etičko i strukturno pitanje. Prema Međunarodnoj konvenciji o traganju i spašavanju na moru (SAR konvencija, Hamburg 1979.), svaka država potpisnica dužna je održavati efikasne koordinacijske kapacitete za spašavanje. Hrvatska je tu konvenciju ratificirala i kao obalnu državu s iznimno razvedenom obalom i gustim otočkim prostorom snosi posebnu odgovornost.
Pokušat ćemo sagledati problem iz triju međusobno isprepletenih kutova:
(a) operativne i kadrovske problematike SAR timova,
(b) institucionalne razlike između zapovjednika broda i administrativnih djelatnika lučkih kapetanija
(c) šire sociokulturne erozije morskog identiteta mladih generacija u obalnim gradskim i otočkim zajednicama.
Normativni i institucionalni okvir Međunarodne konvencije i obveze
Osnovu međunarodnog SAR sustava čini Međunarodna konvencija o traganju i spašavanju na moru iz 1979. godine, dopunjena Rezolucijama IMO-a A.894(21) i A.950(23). Konvencija definira obvezu svake priobalne države da uspostavi i održava Zonu za traganje i spašavanje (Search and Rescue Region – SRR) te operativni Koordinacijski centar za spašavanje (MRCC).
SOLAS konvencija (1974./1980.) te njezine izmjene iz 1988. i 2002. godišnje postavljaju minimalne tehničke standarde za plovila koja sudjeluju u operacijama spašavanja. Uz navedeno, Kodeks STCW (Standards of Training, Certification and Watchkeeping) iz 1978., izmijenjen u Manilaskim amandmanima iz 2010., regulira kvalifikacije pomorãaca, uključujući temeljne kompetencije preživljavanja i spašavanja.
Domaći normativni okvir
U Republici Hrvatskoj osnovna je regulacija sadržana u Pomorskom zakoniku (NN 181/04 i izmjenama), Zakonu o traganju i spašavanju osoba u nevolji na moru (NN 96/00) te pratećim pravilnicima Ministarstva mora, prometa i infrastrukture. Nadzor nad provedbom propisa i koordinacija aktivnosti u okviru SRR obavlja MRCC Split.
Međutim, sam normativni okvir ne rješava problem koji se sve jasnije nazire na terenu: tko će, u praktičnom smislu, upravljati tim plovilima kada sustav to zahtijeva? Problem nije samo tehničke naravi – plaće, uvjeti rada i profesionalni status osoba koje operativno upravljaju SAR plovilima daleko zaostaju za zahtjevnošću tog posla, što postupno prazni redove zainteresiranih kandidata.
Zapovjednik broda i djelatnik kapetanije: dvije različite uloge
Zapovjednik kao praktični pomorac
Prema STCW Konvenciji, prilog A-II/2 (Master Mariner), zapovjednik je pomorac s najvišom razinom stečenih kvalifikacija. Radi se o osobi koja je provela znatan broj godina na brodu, izgradila sposobnost donošenja odluka u stvarnim uvjetima plovidbe te na sebi nosi moralnu i pravnu odgovornost za sigurnost broda, posade, putnika i tereta.
Zapovjednikova je kompetencija neodvojiva od njegove biografije plovidbe. Ona se ne može steći isključivo studijem ili administrativnim radnim stažom. Upravo ta dimenzija – praktično znanje stečeno godinama na moru – ono je što zapovjednika čini temeljnim nositeljem operativne sigurnosti u kriznim situacijama poput SAR operacija.
Djelatnik lučke kapetanije – administrativni aspekt
Lučke kapetanije i njihove ispostave (pod ingerencijom Ministarstva mora, prometa i infrastrukture) primarno obavljaju administrativne i nadzorne funkcije: izdavanje plovidbenih dozvola i pomorskih knjižica, upravni nadzor nad plovilima i posadom, kontrolu korištenja pomorskog dobra te provedbu prekršajnih postupaka.
Nesporno je da i u kapetanijama rade stručni, predani djelatnici. Međutim, priroda uredskog posla sama po sebi otežava aktivno održavanje recentnog more plovidbenog iskustva. Isti su djelatnici često uključeni u komisije za stručno ocjenjivanje more plovidbenih sposobnosti ili upravljanje plovilima, iako formalno i faktično ne pristupaju moru redovito.
Ova se situacija pogoršava činjenicom da administrativni sustav ponekad djelatnicima ne dozvoljava, niti organizacijski ni vremenski, stalnu prisutnost na moru. Sukladno tome, dolazi do onog što možemo nazvati birokratizacijom pomorstva: sustav koji regulira more sve je udaljeniji od stvarnih iskustava i izazova plovidbe.
Operativni izazovi SAR sustava u Republici Hrvatskoj
Zahtjevi stalne operativne dostupnosti
SAR plovila, za razliku od komercijalnih brodova ili brodova javnog linijskog prijevoza, ne mogu biti „parkirana“ i čekati povoljnije uvjete. Prema operativnim standardima, ova plovila moraju biti dostupna 24 sata dnevno, 365 dana godišnje, a na najizloženijim lokacijama – poput otvorenih otočnih prolaza ili udaljenih otoka – operativnost zahtijeva osiguranje dvostrukih posada (dvaju neovisnih smjenskih timova / plovilo).
Kao što navodi Knapp (2013.): „Efikasnost SAR operacija izravno ovisi o brzini odaziva posade, a ne samo o tehničkim kapacitetima plovila“. Brzina odaziva pak ovisi o lokalnoj ukorijenjenosti posade i njezinoj psihofizičkoj sposobnosti za rad u teškim uvjetima.
Kadrovska kriza i pitanje plaća
Posao na SAR plovilima nosi iznadprosječan profesionalni rizik i psihički teret (svjedočenje tragedijama, vođenje spasilačkih operacija pod vremenskim pritiskom). Unatoč tome, plaće i uvjeti rada u državno organiziranim SAR strukturama ne prate objektivnu razinu odgovornosti i rizika.
Istraživanje koje je proveo Centar za istraživanje mora i okoliša Sveučilišta u Splitu (2021.) ukazuje da je značajan postotak iskusnih SAR operativaca u proteklom desetljeću napustio sustav zbog loših uvjeta rada ili odlaska u inozemstvo.
Dodatni je problem što su mnogi SAR timovi neformalno utemeljeni na moralnoj odgovornosti iskusnih pomoraca koji privatno nadoknađuju nedostatke sustava – vlastitim vremenom, znanjem, pa i imovinom. To nije održivo na dugi rok.
Ranjivost sustava u nepovoljnim vremenskim uvjetima
Paradoks koji otežava javno razumijevanje problema jest da je vrijednost SAR sustava najvidljivija upravo u uvjetima kada ga je teže ili nemoguće prikazati: za nevremena, noću, zimi. Kada helikopteri ne mogu letjeti, a linijska plovidba staje, SAR brodica je jedina veza između osobe u opasnosti i pomoći.
Upravo stoga razgovor o troškovima održavanja SAR sustava mora biti zamijenjen pitanjem vrijednosti ljudskog života koji taj sustav štiti. Svođenje pitanja na puku isplativost ili birokraciju zanemaruje temeljnu etičku dimenziju obveze spram vlastitih građana i prolaznih sudionika plovidbe.
Erozija pomorskog identiteta mladih generacija
Na otocima i manjim primorskim mjestima more je tradicionalno bila sastavnica odrastanja – plovilom, ribolovom, svakodnevnim prelaskom kanala. Taj je neformalni, praktični kontakt s morem tvorio osnovnu bazu iz koje su nicali budući pomoraci, zapovjednici, časnici , strojari i SAR operativci.
Međutim, suvremeni trendovi – urbanizacija, digitalizacija, ekonomska migracija s otoka na kopno – doveli su do postupnog raslojavanja te veze. Kako ističe Lozano-Oyola i suradnici (2012.) u kontekstu kulturnog turizma i očuvanja lokalne baštine: „Identitet zajednice ne može se održavati isključivo kao muzejski eksponat; on mora biti živa praksa.“
U kontekstu pomorstva, ova tvrdnja poprima konkretno značenje: ako mladi ne odrastaju uz plovilo, ako nemaju osobnu brodicu, ako more doživljavaju isključivo kroz turizam, a ne kao životni prostor – potencijalna baza budućih SAR operativaca dramatično se sužava.
Stalno i u (2024.) u razgovoru za morski.hr eksplicitno naglašavam kontinuitet tog iskustvenog lanca, koji počinje od djetinjstva i mora biti institucijsko podržan ukoliko je zajednički interes održati živu pomorsku tradiciju i operativni kapacitet.
Prijedlozi mjera i zaključne preporuke
Na temelju provedene analize, moguće je formulirati sljedeće mjere:
- Obvezno periodičko pomorsko iskustvo za djelatnike kapetanija, ispostava. Svaki djelatnik koji donosi stručne i administrativne odluke vezane uz plovidbu trebao bi biti obvezan provesti minimalan broj sati/dana godišnje aktivno na plovilu u operativnim uvjetima SAR-a.
- Veće uključivanje aktivnih zapovjednika u tijela odlučivanja. Komisije za licenciranje, nadzorna tijela i savjetodavni odbori trebali bi uključivati veći udio osoba s aktivnim i recentnim iskustvom plovidbe.
- Sustavna kadrovska i platna reforma SAR operativaca. Plaće i status osoba koje operativno obavljaju SAR dužnosti moraju odgovarati razini odgovornosti i rizika koji taj posao nosi, a ne biti određeni jednakim pravilima kao uredski posao.
- Programi za mlade pomorce i potpore malim plovilima na otocima. Lokalne zajednice i država trebaju sustavno podržavati neformalno pomorsko iskustvo djece i mladih u obalnim i otočkim sredinama kao neophodnu osnovu buduće kadrovske baze.
- Reforma normativnog okvira u dijelu koji uređuje SAR kapacitete. Zakoni i pravilnici trebaju jasno razlikovati operativne i administrativne uloge te sukladno tome regulirati uvjete za obavljanje svake od tih funkcija.
Ove preporuke nisu jeftine ni brze za provedbu. Ali pitanje nije jesu li troškovi visoki – pitanje je je li cijena nereformiranog sustava, mjerena u izgubljenim životima i srušenim zajednicama, prihvatljiva.
Zaključak
Učinkovito i humano upravljanje sustavom traganja i spašavanja na moru zahtijeva mnogo više od tehničke opremljenosti i zakonodavnog okvira. Ono zahtijeva ljude: iskusne, motivirane, psihofizički sposobne i materijalno primjereno vrednovane pomorace koji će prihvatiti odgovornost upravljanja SAR plovilima u najtežim uvjetima.
Institucionalna razlika između zapovjednika – praktičnog pomorca – i administrativnog djelatnika kapetanije, ispostave nije puka organizacijska distinkcija. Ona ima stvarne posljedice na operativnu sigurnost, kvalitetu odlučivanja i dugoročno očuvanje živog pomorskog znanja unutar sustava.
Erozija morskog identiteta mladih generacija nije romantičarski problem, nego strateška prijetnja operativnim kapacitetima države. Bez mladih koji odrastaju uz more i uz plovilo, nema ni budućih zapovjednika, uparvitelja.. ni SAR operativaca, ni tradicije koja jamči kontinuitet znanja.
Konačno, pitanje koje se postavlja nije financijsko ni tehničko – ono je etičko: koliko vrijedi ljudski život koji ovisi o sustavu koji gradi bez dovoljno stručnih ljudi, novca i volje da funkcionira u uvjetima koji to od njega zahtijevaju?
Milo Miklaušić, kap.
