Zagrepčanin koji je postao jedan od najvećih Splićana dobiva izložbu kakvu zaslužuje

U subotu se u Kući slave splitskog sporta otvara velika izložba o Bernardu Vukasu. Našemu Bajdi.

Istina, prije nekoliko mjeseci pisali smo o godišnjici njegove smrti, ali danas nećemo o smrti. Danas ćemo slaviti Bajdin život. Život čovjeka koji je, kao rođeni Zagrepčanin, toliko toga dao Hajduku, Splitu, njegovim ljudima, Starome placu i gradu koji ga je prihvatio kao svoga. Gradu u kojem je živio, družio se, kumovao i ostavio neizbrisiv trag. Zato je hvalevrijedna ideja Bajdina sina, dr. Zdeslava Vukasa, i entuzijasta iz Kuće slave splitskog sporta o postavljanju jedinstvene dokumentarne izložbe o ovom velikanu nogometa.

Tekst se nastavlja nakon oglasa

I ne samo nogometa, jer pokojni Bajdo u Split je donio i posebnu nogometnu gospoštinu.

Uoči stote obljetnice rođenja velikana

Dogodine je i stota obljetnica rođenja Bernarda Vukasa, a skupina njegovih poštovatelja priprema izdavanje monografije i dokumentarni film.

Neka. Bernard Vukas je to zaslužio.

Čujemo da u Gradu Splitu postoji ideja i o obilježavanju Vukasove godine. Bio bi to doista događaj koji bi, vjerujemo, svi podržali.

Vukas je u Split stigao 1947. godine. Hajduk se tada zainteresirao za plavokosog dvadesetogodišnjeg mladića sa zagrebačke Trešnjevke, koji je zapažen tijekom jednog gostovanja NK Zagreba kraj stare Plinare.

A tadašnji Split teško je prihvaćao došljake. “Fetivi” su držali do sebe. Bilo je to neko nepisano pravilo onoga Splita kojeg odavno više nema. Bajdo Vukas napustio nas je prerano i iznenada, u 57. godini. Netom prije toga bio je ispred legendarnog “Charlieja” na zagrebačkoj špici, gdje je legendarni dinamovac i ikona Zagreba, danas također pokojni Mirko Braun, redovito okupljao nogometno društvo.

Danas, eto, nema ni “Charlieja”, kako su zvali Brauna, ni Bajde, ni Ćire, ni mnogih koji su obilježili hrvatski nogomet. No caffe “Charlie” ostao je pravo stjecište nogometne kulture sjećanja, sa zidovima prepunima rijetkih fotografija Peléa, Zambate, Vukasa i ostalih umjetnika nogometne igre. Prvu utakmicu za “bijele” Vukas je odigrao 5. srpnja 1947. u Mostaru. Bila je to prijateljska utakmica na proslavi Veleža, a on je odmah bio najbolji.

Sve kasnije bila je povijest. Hajdučka i velika.

Čovjek koji je kumovao stvaranju Torcide

Prva poslijeratna titula osvojena je u velikom srazu s Crvenom zvezdom, golovima upravo Vukasa i Brokete. Bila je to utakmica odigrana 28. listopada 1950. godine, ona dobro poznata, kada je rođena Torcida. Prema kazivanju Vukasova velikog prijatelja, jednog od najvećih njegovatelja uspomena na Vukasa i Hajduk te jednog od osnivača Torcide, pokojnog Ante Dorića, upravo je Vukas nakon Svjetskog prvenstva 1950. u Split donio vijesti o brazilskim navijačima koji navijaju tijekom cijele utakmice.

Tako je i Vukas kumovao osnivanju Torcide, najveće navijačke skupine ikad. Vukas je s “bijelima” osvojio titule prvaka i 1952. i 1955. godine te je, uz Franu Matošića, bio predvodnik prve velike Hajdukove generacije.

“Bijeli” su kroz povijest imali četiri velike generacije. Prva je ona iz pedesetih, koju su obilježili Vukas, Matošić, Beara, Kokeza, Žanetić, Šenauer i drugi. Zatim dolazi Ivićeva, ona koju zovemo Zlatnom generacijom, možda i najveća: Jerković, Holcer, Šurjak, Buljan, Žungul, Oblak, Mužinić, Peruzović, Džoni, Đorđević, Mešković, Katalinić, Boljat, Jovanić…

Potom generacija koja je osamdesetih godina igrala zapaženu ulogu u europskim kupovima, osvojila dva Kupa, ali nam ostala dužna naslov prvaka: Slišković, Zlatko Vujović, Zoran Vujović, Gudelj, Rožić, Simović, Pudar, Vulić… I, naravno, ona s početka devedesetih i iz Lige prvaka: Asanović, Gabrić, Štimac, Mornar, Rapaić, Pralija… Mogla je i ona s početka 2000-ih, s Pletikosom, Sablićem, Srnom, Andrićem, Deranjom i Carevićem, napraviti nešto više da se karte sudbine nisu drugačije poklopile.

Zagrepčanin koji je postao veliki Splićanin

Rođeni Zagrepčanin Bernard Vukas postao je jedan od najvećih Splićana. Osim što je bio svjetska klasa, neizmjerno je zavolio Hajduk. Bajdo Vukas otišao je 1957. u talijansku Bolognu kao prvi profesionalac kojem je u doba socijalizma dopušten odlazak u inozemstvo. Ipak, već 1959. vratio se svom Hajduku i ostao još četiri sezone, sve do 1962., kada ga je nogometni put odveo u Austriju.

Tolika je bila zaljubljenost Vukasa u Split i Hajduk, ali i Splićana u Vukasa, da je kao Zagrepčanin naučio bolje igrati briškulu i trešetu te pjevati varoške klapske napjeve od mnogih rođenih Splićana i Dalmatinaca. Kažu da je postao najveći Splićanin i hajdukovac. U drugom dijelu svog igranja za Hajduk ponio je i kapetansku traku, što je tada bila rijetkost za igrače koji nisu ponikli u klubu. U povijesti grada ostalo je zapisano i kako se Vukas iz Italije vratio s prvom vespom u Splitu, pa je tako Splitu donio i modu vespi. Lijepo bi bilo Vukasovu godinu obilježiti i promenadom vespi po Zapadnoj obali. Onako splitski da ne može biti splitskije. Postoje i fotografije Vukasa, plavokosog, na vespi, nalik na Jamesa Deana, na staroj marjanskoj cesti.

Dva susreta s legendom

Autor ovih redaka dvaput je vidio Bernarda Vukasa. Prvi put kada me pokojni ćaća doveo na utakmicu tadašnjeg Kupa kupova između Hajduka i Austrije Beč. Bilo je to ono kada smo ispali na jedanaesterce, kada je vratar Austrije Baumgartner na Starom placu koljenima obranio penal našemu Juri Jerkoviću, još jednom Hajdukovu velikanu, a potom i našim mladim lavovima Nenadu Šalovu i Davoru Čopu, pokopavši naše nade o prolasku u polufinale tada prestižnog europskog natjecanja.

Tada mi je ispred restorana “Zagreb” otac rekao: “Ovo ti je, sine, najveći igrač Hajduka svih vremena.”

Vidio sam tada pred sobom gospoštinu i autoritet. Drugi put vidio sam ga u Velikoj dvorani na Gripama, kada se igrala tada jaka novogodišnja revija malog nogometa. Tada je Vukas održao pravo pedagoško-nogometno predavanje pred klupom jedne ekipe Hajdukovih veterana, koja se nije baš proslavila na tom revijalnom turniru.

Mi dica tiskali smo se da čujemo što legenda govori. I sada se opet sjetimo nikad prežaljenog Božićnog turnira “Četiri kafića”, koji jako nedostaje ovih godina. Karamane i Moka, vrijeme je da se opet pokrene.

Svjetska klasa i hajdučka ostavština

Bernard Vukas napustio nas je rano, u 57. godini, 4. travnja 1983. godine. Nastupao je i za selekciju FIFA-e i za reprezentaciju Europe, što je ostalo zabilježeno i upamćeno. Bio je sudionik Svjetskih prvenstava 1950. u Brazilu i 1954. u Švicarskoj. Osvajač je srebrnih olimpijskih medalja iz Londona 1948. i Helsinkija 1952. godine.

Ovo je malo hajdukologije o legendarnom hajdukovcu, Zagrepčaninu koji je postao veliki Splićanin i čovjeku koji je ostavio neizbrisiv trag u Hajduku. O tome svjedoči i njegov spomenik pred poljudskim stadionom. Lijepo je da Frane i Bajdo stoje isklesani pred ulazom u Hajdukove službene prostorije, da svaki današnji nogometaš zna u koji veliki klub dolazi.

I za kraj, ono Bajdino: “Da se ponovo rodim, opet bih bio igrač Hajduka.” To je Vukasova ostavština generacijama hajdukovaca. Dakle, sve ovo itekako je razlog da 11. svibnja u 19 sati dođemo na Gripe, u Kuću slave splitskog sporta, i još jednom se poklonimo velikom Bernardu Vukasu.