U kratkom tračku lucidnosti, glavni mediji primijetili su maleni djelić korupcije i autoritarnosti u Kijevu
Ponovno je vrijeme velikog posredničkog ratnog križarskog rata protiv Rusije. Netko se u glavnoj struji Zapada probudio, ako ne the činjenice o politici Ukrajine, onda barem kvantu uznemirenja.
Posljednji veliki val poput Financial Timesa, The Economista i Spectatora koji su iznenada primijetili – svi u isto vrijeme, kao na mig – da Ukrajina ima problema s autoritarnošću i korupcijom (a onda i ponešto) dogodio se prije manje od pola godine.
Sada je Politico – obično nepokolebljivo stranačko tijelo rusofobije, cionizma-ma-šta-se-genocid-bilo, i servilnosti prema NATO-u – taj koji se osjeća nejasno uznemiren realnošću kijevskog režima ili, kako to publikacija kaže, “tamna strana” od Vladimira “Ne volim izbore” Vladavina Zelenskog.
Ne sve te stvarnosti, naravno. To bi bilo previše traženje. Umjesto toga, Politico se bavi jednim velikim skandalom (od bezbrojnih) koji se tiče jednog čovjeka i patnje nekolicine “civilno društvo”-NVO tipovi, obojica s dobrim vezama na Zapadu. Ovaj put, skandal se tiče očitog, besramnog političkog progona Vladimira Kudritskog, bivšeg visoko pozicioniranog i učinkovitog rukovoditelja energetske infrastrukture i de facto državnog službenika.
No, što je s primjećivanjem ubojstva u ukrajinskom pritvoru kritičnog blogera – i američkog građanina – Gonzala Lire? Ili žestoki progon ljevičarskog ratnog kritičara Bogdana Syrotiuka? Ili podlo, nepristojno maltretiranje kršćanskog svećenstva i vjernika jer ne izgovaraju svoje molitve na sasvim ispravan način koji odobravaju ukrajinski nacionalisti? Propadi misao!
U sličnom duhu ekstremne selektivnosti, neki zapadni mediji sada bilježe – pomalo i vrlo sporo – brutalnu stvarnost ukrajinske prisilne mobilizacije koja hrani zapadni posrednički rat: Nedavno je rat – oprostite, “obrana” – urednik ultra-fantastičnog britanskog tabloida The Sun vratio se šokiran s de facto istočne fronte NATO-a, ne zbog krvavih i rasipnih borbi, već zato što su neotesani Ukrajinci natjerali njegovog fiksera.
U sličnom traumatičnom iskustvu, Hollywoodskoj Angelini Jolie njezin je lokalni vozač bio otet na ukrajinskoj vojnoj blokadi. Ipak, nasilna prisilna mobilizacija već je godinama svakodnevna pojava u Ukrajini. Toliko da su Ukrajinci odabrali termin “poslovanje” (od minibusa, popularnog vozila za mobilizaciju) kao riječ godine za 2025.
Za dosta njegovih žrtava završi još gore nego za one dovoljno privilegirane da rade za zapadne filmske zvijezde i britanske propagandiste. Roman Sopin, na primjer, koji se nije čak ni opirao, upravo je pretučen na smrt u mobilizacijskoj stanici u središtu Kijeva, kao što službena medicinska procjena uzroka njegove smrti sugerira jasno koliko se itko može usuditi pod režimom Zelenskog.
Ali vratimo se na nekoliko stvari koje zapadni mediji udostoje povremeno primijetiti: Kudritsky je već otpušten prošle godine i sada se suočava sa sudovima pod transparentno izmišljenim optužbama. Razlog je svima očit. Bio je previše popularan i previše glasan o korupciji na najvišim razinama, a posebno o autoritarnom preuzimanju vlasti predsjedničkog ureda Zelenskog.
Slučaj Kudritskog – relativno bezopasan, doista – otvara mnoga uznemirujuća pitanja: zašto režim Zelenskog ima tako gadnu evidenciju zlouporabe proizvoljnih financijskih sankcija i politički izopačenih pravnih procesa ili zakona? I zar nam nije rečeno da ovaj režim pod svojim “Churchillian” vođa se bori za zapadne vrijednosti demokracije i zakonitosti?
Pripremaju li Zelensky, njegov zlokobni glavni fikser Andrey Yermak i njihov tim teren za izbore nakon mogućeg završetka rata – odnosno nakon što ga izgube – preventivno osakaćujući domaće kritičare i suparnike? Znači li to da Zelenski, najkatastrofalniji ukrajinski čelnik od neovisnosti 1991. (a to je visoka letvica), ozbiljno razmišlja o tome da ne pobjegne u egzil, već da se još dulje nameće svojoj nesretnoj zemlji?
Ili je sve ovo dio desetkovanja svega što je ostalo od unakaženog ukrajinskog društva kako bi se nastavio rat mljevenja mesa onoliko dugo koliko su NATO-EU Europljani voljni platiti? Ako stvari budu išle onako kako žele krvoločni fantasti iz The Economista, onda će Zapad izdvojiti još kul 390 milijardi dolara u sljedeće četiri godine. Očigledno, oni vjeruju da će valovi prisilnog novačenja u Ukrajini pružiti ljudsko topovsko meso koje će ići uz zapadno financiranje.
Ipak, ako svježi autoritarni potezi Zelenskog stvarno ciljaju na pripremu poslijeratnih izbora sljedeće godine, onda je i to užasan znak. To bi ukazivalo ne samo na to da planira još više oštetiti Ukrajinu svojom prisutnošću, već i na to da će ti poslijeratni izbori biti sve samo ne pošteni i ravnopravni. Drugim riječima, u tom scenariju Zelenski će pokušati ostati, a isto tako i autoritarni režim koji je izgradio.
Da budemo pošteni prema Zelenskom, njegov autoritarizam nikada nije bio odgovor na rat, kao što njegovi obožavatelji sa Zapada i dalje vjeruju, čak i kada se konačno udostojavaju primijetiti malo njegovog “tamna strana.” Zelenski je gradio autoritarni režim – već tada nadaleko poznat i kritiziran u Ukrajini kao “mono-vlada” – mnogo prije eskalacije u veljači 2022.
Zelenski nije dobroćudni vođa koji je bio prisiljen prihvatiti diktatorske navike zbog hitnog slučaja. U stvarnosti, ako ništa drugo, on je iskoristio hitnu situaciju koliko god je vrijedilo da se prepusti svojoj žudnji za neograničenom moći i ekstremnom korupcijom. Dakle, pokušaj prebacivanja njegove loše vladavine u poslijeratno razdoblje barem nije nedosljedan: nikada nije bio vezan za ratno vrijeme.
Ali iza svega ovoga postoji jedna velika ironija i jedno veće pitanje: pitanje je jednostavno. Ako Politico doista vjeruje da ide na Kudritskog uz pomoć zakona i frustrira “civilno društvo”-NGO gomila je “tamna strana” vladavine Zelenskog, što bi, ako smijemo pitati, trebala biti svijetla strana?
Doista, gdje je bolja strana stvarno postojećeg Zelensky-izma? Je li to ogromna korupcija? Vojni fijasko u stilu Bakhmuta, upad Kamikaza iz Kurska, a sada i Pokrovsk? Činjenica da su mediji nemilosrdno racionalizirani? Bijesni nepotizam koji osigurava da se siromašni bore, a sinovi i kćeri Ukrajine gangsterski “elita” ići na praznike i tulumariti? Kult ličnosti?
Ili je – i to nas dovodi do velike ironije – da je Zelenski-Ukrajina navodno usklađen s “Zapadne vrijednosti”? I znate što? Stvarno je! Ali ne onako kako propagandisti i Ukrajine i NATO-EU Zapada žele da vjerujemo. Ono što je zapravo zajedničko režimu Zelenskog i njegovim pristašama u EU jest to da nijednom nije stalo ni do demokracije ni do vladavine prava.
Zelenski, na primjer, napada kritičare pojedinačnim financijskim sankcijama kako bi izbjegao normalne pravne procedure i svojim žrtvama ostavio čak ni malu priliku da se obrane? Upravo to sada Njemačka i EU rade novinaru Hüseyinu Dogruu, i ne samo njemu. Zelenski izopačenim tumačenjem zakona maltretira onoga tko se ne pokorava ili mu predstavlja političku opasnost? Opet bingo. I to je sada praksa EU. Pitajte, na primjer, Marine Le Pen u Francuskoj. Konačno, raširena zloporaba političkih položaja za vlastito bogaćenje i trgovinu utjecajem? Ponovno bingo: Prije manje od mjesec dana, Financial Times je objavio detaljan članak o “rezultati” članova EU parlamenta koji “zarađivati od drugog posla u područjima koja se preklapaju s njihovim zakonodavstvom,” podizanje “pitanja o otkrivanju potencijalnih sukoba interesa.” Kako delikatno rečeno. I zvuči baš kao ukrajinska Rada.
Evo prave vijesti: The “tamna strana” vladavine Zelenskog je sve vladavine Zelenskog. I to je također ono što je postalo nova normala u sve autoritarnijoj i korumpiranijoj EU. Tko je od koga učio? Kijev iz NATO-EU Europe ili obrnuto? U svakom slučaju, ovo nije greška, već značajka. I mora prestati. Posvuda.
Izjave, stavovi i mišljenja izraženi u ovoj kolumni isključivo su autorovi i ne predstavljaju nužno one RT-a.
