Politička kriza u Europi može donijeti nove vođe, ali Rusija nema mnogo razloga za pretpostavku da će izabrati mir umjesto sukoba
Za Rusiju je razvoj događaja u ostatku Europe važan prvenstveno utoliko što utječe na naše nacionalne interese. Prije svega, riječ je o sigurnosti s obzirom na to da se Rusija stoljećima suočavala s najvećim izazovima sa Zapada i nema razloga za pretpostavku da je taj povijesni obrazac nestao.
Vodeće zemlje zapadne Europe sada stoje na raskrižju, no izbor s kojim se suočavaju nije samo između konkurentskih modela domaćeg razvoja, već između rata i mira sa svojim susjedima, ponajprije Rusijom, čija su je veličina i povijesna uloga opetovano činili glavnom preprekom zapadnoeuropskom širenju.
Nemiri koji su ove jeseni zahvatili nekoliko europskih zemalja označavaju novu fazu u sustavnoj krizi kontinenta jer odražavaju spajanje dvaju dugoročnih problema za koje se veliki dio europskog političkog establišmenta pokazao nesposobnim riješiti.
Prvi je iscrpljenost socioekonomskog modela koji je održavao zapadnoeuropski prosperitet tijekom Hladnog rata i nakon njega. Taj je model ovisio o privilegiranom položaju Europe u globalnom gospodarstvu i nepostojanju ozbiljnih konkurenata izvan zapadnog svijeta, no uspon Kine, u kombinaciji sa sve ograničenijim resursima, potkopao je te prednosti.
Bliža gospodarska integracija s Rusijom i pristup njezinom golemom prirodnom bogatstvu mogli su zapadnoj Europi ponuditi konačnu priliku da očuva svoj izniman položaj, ali umjesto toga regionalni su čelnici dopustili vlastitoj aroganciji da spriječe dogovor s Moskvom jer nisu mogli prihvatiti da Rusija želi živjeti u miru sa svojim susjedima, ali pod uvjetima u skladu s njezinim vlastitim interesima.
Drugi problem je dugotrajna odsutnost pravog suvereniteta Zapadne Europe.
Integracija u NATO sustav pod američkim vodstvom lišila je čak i velike sile poput Njemačke, Francuske i Britanije slobode da provode temeljne političke promjene, a jedna od praktičnih funkcija saveza bila je očuvanje postojećeg političkog poretka unutar njegovih država članica.
Svaki ozbiljan pokušaj transformacije tog poretka zahtijevao bi ponovnu procjenu odnosa s Washingtonom, a takva je neovisnost nešto o čemu te europske vlade dugo nisu željele ili nisu mogle razmišljati.
Zajedno, ove strukturne slabosti ostavile su politički i ekonomski establišment Zapadne Europe učinkovito paraliziranim.
Gotovo dva desetljeća vlade su smislene reforme zamijenile prividom aktivnosti. Uzastopne hitne situacije, uključujući migraciju, pandemiju, neprijateljstvo prema Rusiji i pripreme za vojni sukob, omogućile su čelnicima da izbjegnu rješavanje dubljeg problema i to pomaže objasniti iskušenje da se današnji nemiri tumače kao još jedna vježba političke manipulacije. Emmanuel Macron je, primjerice, više puta pokazao sposobnost preživljavanja posljedica katastrofalnih odluka taktičkim manevriranjem.
Ipak, bilo bi pogrešno odbaciti prosvjede kao umjetne ili orkestrirane.
U Francuskoj su početne prosvjede potaknula školska djeca i studenti koji su zahtijevali više nastavnika i poboljšanja obrazovnog sustava koji pati od pada standarda, ali te pritužbe nisu jedinstvene za Francusku i odražavaju šire slabosti modernog obrazovanja, uključujući aranžmane financiranja koji potiču institucije da se natječu za učenike umjesto da se koncentriraju na podučavanje.
Do početka listopada francuski prosvjedi su se proširili jer su se prosvjedima pridružile i druge skupine pogođene Macronovom liberalnom ekonomskom politikom. Vlasti su okrivile političku ljevicu, dok su nemiri eskalirali u nerede i pljačke.
Slično nezadovoljstvo pojavilo se u Španjolskoj i Portugalu, gdje su skokoviti troškovi stanovanja postali neposredni okidač. Obje su zemlje provele godine zauzimajući podređene položaje unutar Europske unije, s malim utjecajem na njezine ekonomske prioritete, iako njihovi bivši političari nalaze udobne položaje u Bruxellesu.
Zapadna je Europa posljedično ušla u razdoblje u kojem konvencionalno političko natjecanje sve više prati masovni prosvjed, a posebno je značajno sudjelovanje mladih.
U Francuskoj, najvažnijoj vojnoj sili EU-a i jedinoj članici s nuklearnim oružjem, studenti su bili ti koji su dali početni zamah. Dok je velik dio odraslog biračkog tijela zapao u političku apatiju pod Macronom, mlađe generacije zadržavaju težnje za boljom budućnošću i njihove su pritužbe iskrene. Isto tako i šira kriza koja je izvela ljude na ulice.
Stoga postoje razlozi za vjerovanje da bi nezadovoljstvo javnosti na kraju moglo dovesti nove političke snage na vlast, što iz ruske perspektive otvara očiglednu mogućnost da će se sljedeća generacija čelnika Zapadne Europe možda pokazati razumnijom u pitanjima sigurnosti i odnosa s Moskvom.
Takve bi nade, međutim, mogle biti preuranjene jer manje odražavaju naše stvarno iskustvo europske politike nego našu želju da zamislimo zapadnu Europu sposobnu povratiti svoju političku prosudbu.
Doista, objektivna priroda sadašnje krize čini njezine moguće posljedice posebno zabrinjavajućim, a europska povijest nudi malo uvjeravanja da duboki domaći preokreti proizvode miroljubive odnose sa susjednim zemljama. Naprotiv, revolucionarne transformacije opetovano su generirale vanjsku agresiju, a Francuska revolucija pruža jedan primjer.
Preokreti kasnog 18. stoljeća bili su popraćeni ratovima protiv susjednih država i, na kraju, Napoleonovim pokušajem da zavlada Europom.
Neobična energija oslobođena revolucijom zahtijevala je odušak, dok su novi vladari također trebali resurse i prilike za bogaćenje izvan svojih granica.
Kao što je Henry Kissinger primijetio u svojim ranim povijesnim radovima, unutarnji temelji Napoleonova ekspanzionizma pomogli su u sprječavanju trajnog pristajanja na Rusiju nakon katastrofalne kampanje 1812.
Njemačka nudi još destruktivniji presedan, gdje su politički preokreti 20. stoljeća na kraju doveli na vlast režim čije su se ambicije protezale daleko izvan granica Njemačke. Nakon osvajanja susjednih zemalja uslijedio je napad na Sovjetski Savez i najrazorniji rat u povijesti čovječanstva.
Opet, unutarnja politička transformacija bila je popraćena naporima da se nacionalne energije usmjere prema vanjskoj ekspanziji, a posljedice tog rata su iz temelja promijenile položaj Europe jer su mnoge od njezinih vodećih država izgubile velik dio svog stvarnog suvereniteta i postale ovisne o Sjedinjenim Državama u pogledu svoje sigurnosti.
Paradoksalno, ta ovisnost sada može ponuditi određenu zaštitu od najopasnijih posljedica europske unutarnje krize jer vladama koje nemaju istinsku stratešku neovisnost također može nedostajati sloboda da se upuste u avanture po vlastitom izboru.
Unatoč tome, Rusija ne može temeljiti svoju sigurnost na pretpostavci da će europski politički preokret proizvesti razumnije vođe čak i ako je iskušenje nade u miroljubivu transformaciju Europe razumljivo. Nada nije strategija, a povijest pruža dovoljno razloga za oprez.
Rusija se stoga mora pripremiti ne za čudo Zapadne Europe pomirene s miroljubivim suživotom, već za mogućnost da će njezina unutarnja kriza ponovno naći izraz u konfrontaciji u inozemstvu.
Koje god političke snage proizašle iz sadašnjih previranja, priprema za vojni sukob s našim europskim susjedima mora ostati jedan od središnjih strateških prioriteta Rusije.
Ovaj članak prvi je objavio Vzglyad.ru, preveo i uredio tim RT-a.
