Zašto bi hrvatsko zdravstvo trebalo privatizirati, a bolnice prodati i je li to uopće moguće?

Prevrćem po rukama posljednju platnu listu i jedva se suzdržavam od urlanja. Na moju bruto plaću poslodavac plaća 16,5% u državni proračun (što u mome slučaju iznosi nešto malo manje od 400 € mjesečno). Nakon toga MOJIH 400 € svemoguća Porezna uprava uspoređuje s podacima s JOPPD-a i sredstva nestaju u rupi zvanoj Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO), koji bi tim novcem trebao financirati rad javnih bolnica, lijekove i primarnu zdravstvenu zaštitu. Lijepo zamišljeno, ali funkcionira samo u teoriji. Nažalost, hrvatska je realnost da zbog nedostatka obiteljskih liječnika u primarnoj zaštiti (uz gotovo nemoguć kontakt telefonom ili e-poštom) te dugih lista čekanja pacijenti masovno dolaze na hitni prijam, gdje čekanje na obradu često potraje od šest do dvanaest sati. O apsurdno dugim terminima lista čekanja na ključne dijagnostičke pretrage i specijalističke preglede ne vrijedi ni govoriti. Sustav omogućuje i potiče suradnju liječnika javnih bolnica i privatnih poliklinika, čime se stvara privid stiske s vremenom u javnom sustavu te se pacijenti preusmjeravaju na privatne preglede zbog navodne brzine (a u biti zbog novca).

Bilo bi još mnogo primjera lošeg poslovanja hrvatskog zdravstvenog sustava, od korupcije i netransparentne javne nabave preko političkog kadroviranja i menadžerske neučinkovitosti do zastarjele infrastrukture i odljeva medicinskog kadra, a uopće nisam spomenuo način gospodarenja lijekovima i ostalim medicinskim materijalima ni administrativno opterećenje liječnika. Uz namjerno opstruiranje resursa javnog zdravstva i nerijetko njihovim korištenjem u korist privatnog zdravstva, mislim da nema stanovnika Hrvatske koji ne shvaća da ovo stvarno nema smisla! I što sad? Ima li rješenja?

Rasprava o privatizaciji zdravstvenog sustava u Hrvatskoj već je desetljećima jedna od najosjetljivijih društveno-političkih tema. Dok protivnici upozoravaju na opasnost od gubitka socijalne sigurnosti i raslojavanja građana na one koji si liječenje mogu priuštiti i one koji ne mogu, zagovornici privatizacije ukazuju na neodrživost, neučinkovitost te kroničnu koruptivnost postojećeg državnog modela. Hrvatski zdravstveni sustav (zasnovan na monopolu HZZO-a i pretežno državnom vlasništvu bolnica) u praksi predstavlja hibrid najgorih osobina javnog i privatnog sektora: financira se javnim novcem, a upravlja se uz visoke razine nestručnosti i političke kontrole. “Privatni sektor zdravstva” privlači profitabilne zahvate i platežno sposobnije pacijente, dok javni sustav ostaje opterećen skupim, kroničnim i neprofitabilnim liječenjima. Ukratko, dijagnoza hrvatskog modela: neučinkovitost, skupoća i apsurdi.

Sustavno namještanje

Ta se dijagnoza svakodnevno materijalizira u praksi: od ukidanja lista čekanja u rujnu uz ciničnu uputu da nazovemo “prvog radnog dana u studenome”, preko termina za MR u 2.40 h ujutro u bolnici udaljenoj 100 kilometara, pa sve do toga da je pregled zakazan za svibanj, a dijagnostika bez koje je pregled beskoristan — tek za kolovoz. U međuvremenu, isti vam liječnik bez srama ponudi da sve riješi u privatnoj poliklinici već u utorak, dok se bolnički aparati naprasno “kvare” i čekaju servis baš kad ste vi došli na red. Na hitnoj se, na drvenoj stolici, sjedi po 12 sati, dok u primarnoj medicini telefoni zvone u prazno, a na odjele obitelj mora donositi toaletni papir i vlastite lijekove jer se “čekaju dobavljači”.

Jedan od najupečatljivijih primjera apsurda jest činjenica da država godinama odbija ili odgađa nabaviti vlastitu dijagnostičku opremu u javnim bolnicama, dok istovremeno privatnim poliklinikama isplaćuje stotine milijuna eura. Prema podacima objavljenima u medijima, Poliklinici Medikol od 2009. do 2025. godine iz proračuna HZZO-a isplaćeno je više od 200 milijuna eura za PET/CT pretrage. Samo u 2024. isplaćeno im je 15,2 milijuna eura, a u 2025. godini više od 19,1 milijun eura. Nabava jednog PET/CT uređaja s adaptacijom prostora stoji tri do četiri milijuna eura. Za taj novac država je mogla nabaviti više vlastitih uređaja i izgraditi značajan dio potrebnih javnih kapaciteta.

Javni sustav nabave medicinske opreme izložen je sustavnom namještanju natječaja i prenapuhanim cijenama. Optužnica USKOK-a objavljena u medijima detaljno opisuje kako su se robotski operacijski mikroskopi, nabavljeni od proizvođača po cijeni od oko 135.000 eura, prodavali hrvatskim javnim bolnicama (KBC Osijek, KBC Zagreb, Sestre milosrdnice) po cijenama od 464.000 do 500.000 eura. Razlika u cijeni dijelila se kao mito među akterima, uključujući bivšeg ministra zdravstva Vilija Beroša i posrednike. Taj novac izravno je oduzet pacijentima i poreznim obveznicima.

Ključna prepreka učinkovitom radu hrvatskih bolnica jest političko imenovanje upravnih vijeća i ravnatelja. Prijenosom osnivačkih prava općih i županijskih bolnica na državu (srpanj 2024.) Vlada imenuje nova upravna vijeća u kojima većinu čine predstavnici vladajuće stranke (HDZ) i koalicijskih partnera. Velika većina ravnatelja kliničkih bolničkih centara, kliničkih bolnica i općih bolnica u Hrvatskoj članovi su HDZ-a ili su usko povezani s vladajućom strankom (često članovi udruga poput HUBOL-a s političkim zaleđem. Statistika ukazuje na to da je 75% ravnatelja bolnica u HDZ-u ili su bliski s njim). Posljedica navedenog je da se upravljanje bolnicama ne temelji na menadžerskim kompetencijama, smanjenju troškova i kvaliteti usluge, nego na političkoj podobnosti i stranačkoj hijerarhiji, što dovodi do stalnih proračunskih sanacija (dugovi dobavljačima lijekova i opreme redovito dosežu stotine milijuna eura).

Elementi kompromisa

I kako to riješiti? Pri odlučivanju smjera reforme zdravstva potrebno je analizirati nekoliko relevantnih međunarodnih modela kako bi se implementiralo optimalno rješenje. Ako pogledamo kako to rade drugi, jasno je da čisti modeli nose svoje ekstreme. Američki tržišno orijentirani model donosi vrhunsku tehnologiju i inovacije, ali je nepodnošljivo skup te milijune neosiguranih ljudi gura u osobni bankrot zbog običnog bolničkog računa. Nizozemska je prešla na regulirani tržišni model u kojem se privatni osiguravatelji natječu na otvorenom tržištu uz bitno kraće liste čekanja i veći izbor pružatelja u pojedinim segmentima, ali građani to plaćaju visokim fiksnim premijama i davanjima. Njemačka u sklopu svoga Bismarckova modela dopušta privatne bolničke lance poput Heliosa koji donose privatni kapital i vrhunsku infrastrukturu, ali izlažu sustav opasnosti od komercijalizacije te se ganjaju samo profitabilni zahvati na štetu osoblja.

S druge strane, postoje i znatno primjenjiviji hibridi. Izraelski sustav drži visoku učinkovitost tako što prikuplja novac iz poreza i dijeli ga na četiri neprofitna zdravstvena fonda koja se međusobno natječu za pacijente boljom uslugom i potpunom digitalizacijom, premda im danas problem stvara odljev kadra u privatni sektor. Južna Koreja nudi vjerojatno najzanimljiviji koncept: ima jedno državno osiguranje (NHI), ali više od 90% bolnica privatne su ustanove. Kod njih nema čekanja na MR ili spektakularne pretrage — sve se rješava u nekoliko sati jer privatne bolnice zarađuju na volumenu i učinkovitosti, iako im je mana što su pregledi svedeni na ubrzane, “trominutne konzultacije” i činjenica je da pacijenti moraju sufinancirati napredne metode liječenja. Korejski primjer pokazuje da javno financiranje i privatno vlasništvo nad pružateljima nisu međusobno nespojivi.

Dakle, kao i u mnogim stvarima u životu, riječ je o kompromisu. Kompromisu financijskih mogućnosti države, financijskih mogućnosti stanovništva, etike struke te zakona koji bi trebali ocrtavati moral države. U svjetskim okvirima nije strano da se provede privatizacija zdravstva. Naravno, navedeni elementi kompromisa određuju model pa je tako moguće imati zdravstvo s izraženom socijalnom notom uz pomoć države, kao i zdravstvo koje će bolesnika i njegove nasljednike baciti na prosjački štap. Privatizirano zdravstvo često daje brzinu i izbor, ali uz više troškove i razlike među pacijentima. U praksi većina sustava nije “100% privatna”, nego hibridna: privatna osiguranja i privatni pružatelji imaju veliku ulogu, dok država i dalje regulira pravila i često subvencionira dio stanovništva. U takvim sustavima iskustva su mješovita: mnogi hvale brži pristup specijalistima, više izbora i konkurenciju među klinikama, ali se često kritizira viša cijena, veća administracija i razlike između bogatijih i siromašnijih.

Hrvatska bi mogla razbiti monopol HZZO-a uvođenjem tri-četiri autonomna zdravstvena fonda s jednako kontroliranim baznim paketom osiguranja, natjeravši osiguravatelje da se natječu brzinom zakazivanja i kvalitetom. Istodobno, država ne mora imati u svom vlasništvu sve bolničke zgrade i aparate da bi zajamčila univerzalnu zaštitu – dovoljno je kontrolirati cijene i standarde, jer privatni menadžment upravlja ustanovama mnogo učinkovitije od političkih komesara. Za razliku od europskih javnih sustava u kojima bolnice dobivaju fiksne proračune (pa im svaki novi pacijent predstavlja “trošak”), moguće je postaviti sustav tako da bolnici svaki obavljeni pregled i operacija donose prihod.

Izvješća Državnog ureda za reviziju i Ministarstva zdravstva navode da se vrijednost nefinancijske imovine javnog zdravstvenog sustava (zgrade, građevinski objekti, zemljišta i oprema) procjenjuje na 1,5 – 2 milijarde eura. Ipak, unatoč visokoj vrijednosti imovine, sustav akumulira stotine milijuna eura gubitka godišnje.

Glavni akteri

Investitori su već vrlo aktivni u okrupnjavanju hrvatskog privatnog zdravstvenog sektora (kupnji poliklinika i specijalnih bolnica). Fondovi rizičnog i razvojnog kapitala trenutačno su najagresivniji kupci u hrvatskom zdravstvenom sektoru. Razlog je fragmentiranost tržišta – kupuju manje klinike i spajaju ih u velike grupacije. Financijski motivi su jasni. Fondovi traže sektore sa stabilnim priljevom novca. Javne bolnice predstavljaju “siguran posao” ako država ili HZZO jamče ugovore za usluge. Osiguravatelji žele zaokružiti sustav — prodavati građanima dopunska i dodatna zdravstvena osiguranja, a potom ih liječiti u vlastitoj infrastrukturi kako novac ne bi napuštao njihov sustav.

Tržište se već naveliko priprema, a ovo su trenutačno glavni akteri privatnog zdravstva u Hrvatskoj:

1. 1. Domaći investicijski i private equityfondovi

– Arsano Medical Group (Provectus Capital Partners – PCP): najbolji domaći primjer. Fond PCP stvorio je Arsano Medical Group, uloživši više od 45 milijuna eura. Kupili su zagrebačku Polikliniku Aviva (bivša Nemetova od Fortenove), Specijalnu bolnicu Arithera, Polikliniku Dijagnostika 2000, Nemec

(Opatija) i nekoliko drugih.

– ALFI PE III (Slovenski fond): Preuzeo većinski udio u Specijalnoj bolnici Sv. Katarina (čiji je suosnivač bio Dragan Primorac).

2. 2. Osiguravajuće kuće i domaći konglomerati

– Croatia osiguranje / Adris Grupa: Kroz brend Croatia poliklinika izgradili su mrežu najsuvremenijih dijagnostičkih centara diljem Hrvatske (Zagreb, Osijek, Split, Rijeka, Pula itd.), u što su uložili desetke milijuna eura.

– Agram Grupa: Dugi niz godina razvija mrežu vlastitih Agram poliklinika te drži značajan udio u privatnom zdravstvu.

3. 3. Postojeće domaće privatne zdravstvene grupacije
      – Medikol grupa: Predvođena obitelji Rajković, koja dominira poljem PET/CT dijagnostike i izgrađuje vlastite bolničke kapacitete.

– Specijalna bolnica Radiochirurgia Zagreb: Vodeći privatni centar za dijagnostiku i liječenje karcinoma pomoću hibridne kirurgije i robotike.

– Specijalne bolnice poput Magdalene ili Akromiona: Već desetljećima funkcioniraju po menadžerskom principu i imaju znanje za upravljanje većim kirurškim i kardiovaskularnim kapacitetima.

Ako bi Hrvatska privatizirala veće opće ili specijalne bolnice, domaći igrači često ne bi imali dovoljno kapitala sami iznijeti te akvizicije, pa bi u igru mogle ući međunarodne korporacije koje već upravljaju stotinama bolnica u Europi:

– Fresenius / Helios (Njemačka): najveći privatni operator bolnica u Europi. Poznati su po preuzimanju javnih bolnica u Njemačkoj i Španjolskoj te njihovu preustroju.

– Affidea (Nizozemska/SAD): Vodeći europski pružatelj usluga medicinskog snimanja, dijagnostike i liječenja raka, koji u regiji stalno traži prilike za širenje.

– Medicover (Švedska): Prisutan u srednjoj i istočnoj Europi (Poljska, Rumunjska, Mađarska), specijaliziran za lanac bolnica i dijagnostičkih laboratorija.

– Acibadem (Turska): Najveći privatni zdravstveni lanac u Turskoj, posluje i u jugoistočnoj i zapadnoj Europi. Ima 25 bolnica od Istanbula do Amsterdama i vlastito medicinsko sveučilište.

Pravila igre

Moguće kupce ne privlače stare zgrade i ne plaše gubici javnih bolnica. Osim što bi se prodajom bolnica oslobodio dobar dio državnog budžeta i nešto prihodovalo, treba reći da ne prodajemo zdravlje. Prodajemo zgrade, mijenjamo vlasništvo i upravljanje, ali plaćanje zdravstva i dalje prati svakog građanina. Investitore zanimaju dvije ključne stvari:

– Zadržavanjem ugovora s državnim osiguranjem privatizirana bolnica/kupac dobiva siguran i predvidljiv priljev novca.

– Sve više građana iz vlastitog džepa ili preko privatnih osiguranja plaća brže preglede i zahvate, što privatnim vlasnicima osigurava visoku profitabilnost koju javni sustav zbog političkog upravljanja ne zna iskoristiti.

Naravno da se nameće pitanje: ako je država u postojećem modelu demonstrirala potpunu nesposobnost ili korumpiranost, s kojim će ljudskim i etičkim resursima ta ista država sutra uspješno nadzirati i regulirati moćne privatne fondove i bolničke lance? Kako spriječiti privatnog vlasnika da uzima profitabilne pacijente, a javnom sustavu ostavi sve skupe? Privatni vlasnici nisu dobrotvori. Upravo suprotno. Njihov je interes profit. Pitanje je može li država taj profit vezati uz kvalitetu, dostupnost i učinkovitost zdravstvene usluge. Pa ta, “nova” država ugovorom bi mogla propisati obvezu primanja svih osiguranika, usluge koje mora pružati i za koliko pacijenata, maksimalno vrijeme čekanja i minimalan broj liječnika, dostupnost hitne službe i standarde kvalitete i, naravno, sve to bodovati kroz cijene koje HZZO/fond plaća. Možda je dobra ideja obveza transparentnog objavljivanja uspješnosti liječenja bolnica, pa čak i do razine pojedinog liječnika (imajući u vidu složenost zahvata/pacijenata). Moguće je i stvaranje neovisnog regulatora uz javno dostupan ugovor i automatske kazne za neispunjavanje ugovora. Zašto ne i mogućnost raskida ugovora? Ne znam kako u ugovore ugraditi antimonopolsku zaštitu i mogućnost izbora drugog pružatelja, ali vjerujem da postoji netko tko zna. Država ne mora upravljati bolnicom, ali mora upravljati pravilima igre. Ako ne trenutačno, onda u “novoj” državi.

A ja? Ne zagovaram privatizaciju financiranja zdravstva. Zagovaram privatizaciju vlasništva i upravljanja dijelom zdravstvenih ustanova. Novac koji uplaćujem i dalje mora pratiti pacijenta, a ne vlasnika bolnice. Ja samo želim za svojih 400 € mjesečno dobiti kvalitetnu uslugu u zdravstvenoj ustanovi koju ja odaberem u razumnom vremenu. Želio bih da privatni vlasnici i upravitelji ne ovise o političkim imenovanjima, nego o profesionalnim rezultatima. Želio bih da bolnice, kako bi privukle pacijente koji imaju slobodu izbora, ulažu u najsuvremeniju opremu i optimiziraju radne procese. Baš bi bilo zanimljivo vidjeti reakciju vlasnika koji bi saznao da mu zaposlenik sustavno opstruira rad u bolnici i šalje pacijente u susjednu privatnu polikliniku. Ajme, kakvi snovi. Nažalost, ne vjerujem da će se ostvariti dok postoji i zadnji euro koji se može ukrasti.