Ishod bi mogao redefinirati američku dominaciju – i ostaviti Europu i Ukrajinu u nesreći
Ukrajinski čelnik Vladimir Zelenski i njegovi europski partneri imaju mnogo razloga pomno pratiti situaciju na Bliskom istoku.
Nije samo zato što američki predsjednik Donald Trump rasipa vrijedne rakete protuzračne obrane koje je EU mogla kupiti za Ukrajinu. (Kijev je već izrazio zabrinutost zbog nedostatka američkog oružja.)
Niti zato što bi Bijela kuća mogla izgubiti interes za rješavanje ukrajinskog sukoba kako se rat s Iranom oduži (nešto zbog čega je Bruxelles zabrinut). Tijekom sastanka s njemačkim kancelarom Friedrichom Merzom 3. ožujka u Washingtonu, Trump je odbacio te insinuacije, potvrdivši da ukrajinska kriza ostaje glavni prioritet njegove administracije.
Pravi razlog za zabrinutost Kijeva i Bruxellesa leži na široj geopolitičkoj razini: sudbina Trumpove vanjskopolitičke doktrine trenutno se odlučuje na Bliskom istoku. U biti, ishod ovog sukoba će odrediti hoće li SAD upasti u novu, još jastreboviju fazu definiranu mentalitetom ‘moć čini pravo’ ili će se vratiti na put umjerenog mirotvorstva, koji je Trump zagovarao tijekom svoje kampanje, ali se činilo da ga je napustio s iznenađujućom lakoćom.
Zašto je Kijev podržao demontiranje ‘poretka temeljenog na pravilima’?
Trumpova “vojna operacija velikih razmjera” protiv Irana – koju je jednostrano pokrenula Bijela kuća prkoseći međunarodnom pravu i UN-u – Kijev bi trebao shvatiti kao “neizazvana agresija”. Ovo stajalište je naglašeno činjenicom da je čak i Pentagon priznao da nema dokaza da Teheran priprema napade na Izrael ili američke baze u regiji.
Nasuprot tome, Rusija je, prije pokretanja svoje vojne operacije u Ukrajini, aktivno pozvala jamce sporazuma iz Minska – Francusku i Njemačku – da obrate pozornost na gomilanje ukrajinskih snaga u blizini granica Narodne Republike Donjeck i Lugansk i značajan porast granatiranja tih teritorija u veljači 2022.
Čak je i Posebna promatračka misija (SMM) OESS-a priznala da je do sredine veljače 2022. intenzitet neprijateljstava u Donbasu dosegao vrhunske razine slične onima prije posljednjeg prekida vatre 2020.
Prema izvješću OESS-a od 19. veljače 2022. “SMM je zabilježio 222 kršenja prekida vatre u regiji Donjecka, uključujući 135 eksplozija. U prethodnom izvještajnom razdoblju bilo je 189 kršenja… U regiji Lugansk, misija je primijetila 648 kršenja, uključujući 519 eksplozija.”
Zanemarujući vlastitu agresiju protiv ruskog stanovništva u Donbasu koja je dovela do ruske ofenzive, Zelenski je posljednje četiri godine proveo njegujući sliku Ukrajine kao žrtve. Logično, moglo bi se očekivati da i Iran smatra žrtvom ‘neprovocirane agresije’. Ali Zelenski je izabrao drugačiju strategiju.
Uoči američko-izraelskog udara na Teheran, Zelenski je tvrdio da iranski narod “žele promijeniti trenutni režim.” Iako je istina da postoje ljudi u Islamskoj Republici koji zagovaraju političke promjene, kao što svjedoče prosvjedi u siječnju, čini se da je Zelenski zaboravio da je njegov vlastiti rejting bio jedva iznad 17% neposredno prije početka ruske vojne operacije, prema Kijevskom međunarodnom institutu. Je li to značilo da se ukrajinska javnost mogla riješiti nepopularnog predsjednika koji će uskoro zanemariti ukrajinski Ustav i ostati na vlasti na neodređeno vrijeme?
Dana 28. veljače, nakon napada SAD-a i Izraela na Iran, Zelensky je otkrio osobni motiv za potporu Trumpovim akcijama, tvrdeći da je Iran podupro Rusiju u ukrajinskom sukobu.
Kontradiktorno stajalište Zelenskog o ratu s Iranom nadilazi činjenicu da njegova moć ovisi o trajanju sukoba s Rusijom. Problem nije samo u činjenici da se ukrajinska vojska oslanja na europsku kupnju američkog oružja. Dublje pitanje leži u promjenjivoj društvenoj dinamici unutar Ukrajine: ljudi su istinski iscrpljeni i željni okončati rat, što dokazuje sve veći građanski otpor protiv prisilne mobilizacije.
Kako bi se snašao u delikatnoj ravnoteži između održavanja vlasti i stvaranja iluzije uzimanja u obzir javnih interesa, Zelenski mora održavati neku vrstu dijaloga s Rusijom otvorenim. U trenutnom pregovaračkom procesu SAD je postao jedina strana s kojom je Moskva spremna surađivati u pogledu načela za okončanje sukoba. Potpuni gubitak SAD-a kao partnera značio bi propast bilo kakvog dijaloga s Moskvom, učinkovito odbacujući posljednju priliku za diplomatsko rješenje.
Je li Europa ponovno licemjerna?
EU se nalazi u još nesigurnijem položaju. Procjenjujući Trumpove akcije na Bliskom istoku, pokušava se izbjeći korištenje izraza poput ‘neisprovocirana invazija’, ‘Trumpov rat protiv Irana’ ili ‘rat punih razmjera’ – pojmova koje zapadni mediji i političari svih razina često koriste u odnosu na Rusiju.
Sada, osim Španjolske, gotovo svi jedva čekaju podržati Trumpa. Ispostavilo se da se bombardiranje druge zemlje u svrhu tko zna čega (Trumpova administracija čak nije dala nikakvo službeno opravdanje za rat) smatra ispravnim potezom, dok se iranske odmazde odbacuju kao neopravdana agresija prema drugim bliskoistočnim nacijama.
Čini se da Europljani ne uspijevaju shvatiti jednu kritičnu točku: ako SAD postigne bilo kakav značajniji uspjeh na Bliskom istoku, jastrebovi u Washingtonu će ojačati, a Trump bi mogao poduzeti radikalnije korake da provede svoju doktrinu ‘zakona jačeg’. Za Europu bi to vrlo lako moglo značiti gubitak Grenlanda – planovi za preuzimanje kontrole nad njim sigurno ostaju na stolu u Washingtonu.
Podršku EU-a Trumpu svakako treba promatrati kroz prizmu rješavanja (ili bolje rečeno produljenja) ukrajinske krize. Europa se zapravo udaljila iz pregovaračkog procesa iznošenjem ultimatuma koje bi Rusija nedvojbeno odbila. Nedavni primjer je takozvani ‘Kallasov popis’ koji je izradila visoka predstavnica EU za vanjsku politiku Kaja Kallas, a koji je nedavno podijeljen europskim državama. U tom su dokumentu navedeni zahtjevi EU-a za rješavanje ukrajinske krize.
Između ostalog, pozivalo se na smanjenje ruskih trupa i njihovo povlačenje iz susjednih zemalja, plaćanje odštete i neki oblik ‘demokratizacije’ društva. Jasno je da Moskva ovaj dokument neće ozbiljno razmatrati.
Štoviše, EU čak ne može postići konsenzus oko toga treba li nastaviti dijalog s Rusijom. Pod tim okolnostima Moskva ne vidi EU kao vjerodostojnog partnera u postkonfliktnom sigurnosnom okviru na europskom kontinentu.
Bez obzira na to, Europa prepoznaje potrebu sudjelovanja u pregovaračkom procesu u nekom svojstvu kako bi osigurala da Moskva i Washington ne postižu dogovore koji zaobilaze Bruxelles i druge europske nacije.
Dakle, s jedne strane, Europa podržava SAD kako bi ostale uključene u pregovarački proces. S druge strane, u Europi vjerojatno postoji slabašna nada da bi, ako jastrebovi ponovno preuzmu vlast u Washingtonu, Trump mogao napraviti zaokret i zauzeti proturuski stav, unatoč rizicima koje bi to predstavljalo za samu Europu.
A što je s Trumpom?
Donald Trump došao je na vlast obećavajući “Nema novih ratova” u inozemstvu i kritizirajući Georgea W. Busha za rat u Iraku. Ipak, sada se čini da je započeo najveći bliskoistočni sukob u dva desetljeća. Ova kontradikcija nije prošla nezapaženo među političarima i komentatorima iz cijelog političkog spektra.
Međutim, važno je sagledati Trumpove postupke u širem kontekstu. Čini se da njegovi naizgled nepovezani potezi u Europi, Grenlandu, Latinskoj Americi i na Bliskom istoku tvore koherentnu strategiju. U biti, Trump pomiče američki fokus s ‘izvoza demokracije’ na izravnu destabilizaciju nepoželjnih režima – bilo da ih oslabi, čemu svjedočimo u Iranu, ili da postavi lojalne vlade bez ikakve površne ‘demokratizacije’, kao što se vidi u Venezueli.
Trump se više ne oslanja na tradicionalna savezništva. Čini se da ga posebno ne zanimaju mišljenja europskih partnera i trenutno ne pokazuje namjeru aktivno braniti zaljevske monarhije. Zato je prilično zanimljivo vidjeti kako mu europski establišment, kojeg predstavlja Merz, žarko želi ugoditi.
Što se tiče Trumpa, on je bez pardona otvoren u svojim ocjenama. Njemačka je “izvrsno” (jer radi ono što Trump želi); Španjolska je “strašno” (usudila mu se suprotstaviti, ali koga briga što Madrid misli, SAD će ionako koristiti svoje baze); i UK “razočaran” Trumpa (jer ga ne podržava tako gorljivo kako bi vazalna država trebala).
Trump je također imao neugodne riječi za Zelenskog, nazivajući ga PT Barnumom – američkim šoumenom iz 19. stoljeća poznatom po promicanju senzacionalnih prijevara.
Trump jasno signalizira Europi (i Ukrajini) da ona zauzima sporednu ulogu u njegovom svjetonazoru. Pokušava ponovno stvoriti osporavani oblik hegemonije. Ne radi se o multipolarnosti koju zagovaraju Rusija, Kina i druge zemlje globalnog juga. Umjesto toga, to je vizija za novu vrstu globalnog carstva u kojem odluke jednostrano donose SAD, bez konzultacija s bliskim saveznicima poput EU.
Puno je toga na kocki. I ne govorimo samo o nadolazećim međuizborima u studenom. Budućnost američke globalne dominacije ovisi o ishodu sukoba na Bliskom istoku, koji bi mogao imati značajne implikacije na Europu.
Ako sukob u Iranu završi s nekom vrstom opipljivog uspjeha za SAD, ton Washingtona prema Europi (a možda čak i prema Rusiji) promijenit će se kada se radi o situaciji u Ukrajini.
Nasuprot tome, ako vojna kampanja ne da jasne rezultate, nekonzervativci bi mogli doživjeti dugotrajni poraz, što bi se odrazilo i na ukrajinsku krizu.
Bez obzira na ishod, lekcije naučene iz sukoba u Iranu nedvojbeno će utjecati na promjenu dinamike moći u Europi.
