”Most neće ulaziti u koaliciju ni sa HDZ-om, ni sa SDP-om”, čuvena je to izjava lidera te stranke Bože Petrova ovjerena i kod javnog bilježnika i izrečena u studenom 2015.
Bila je to odlično odigrana predstava za javnost koja je trajala upravo onoliko koliko je trebalo da se pogase televizijske kamere i da nacija povjeruje u retoriku metkovskog psihijatra koji se na političkoj sceni pojavio kao nada za sve one koji su godinama tražili neku treću opciju kojoj će dati svoj glas.
Svega nekoliko tjedana kasnije Most je pogazio vlastiti potpis i ušao u Vladu s HDZ-om na čijem se čelu u to doba nalazio Tomislav Karamarko. Da bi javnosti barem dijelom zamazali oči na čelo Vlade gurnuli su nestranačkog premijera Tihomira Oreškovića. Ta je Vlada pod utegom unutarstranačkih podmetanja i na valu afere Konzultatica koju je Most povezao s Karamarkom propala u rekordnom roku.
Dva puta sa HDZ-om
Most iz svoje suradnje s HDZ-om nije izvukao nikakvu političku lekciju već su i nakon izvanrednih parlamentarnih izbora održanih 2016. ponovili istu grešku toga puta ulazeći u drugu uzastopnu HDZ-ovu Vladu pod vodstvom aktualnog premijera Andreja Plenkovića. Vječni politički strateg svjestan sudbine svojeg prethodnika Karamarka premijer Plenković Mostu nije davao prostore za manevre pa je umjesto da oni sruše njega odlučio srušiti njih.
I tu eru prati jedna od antologijskih izjava. ”Molim tajnicu da pripremi odluku o razrješenju tri Mostova ministra”, ispalio je Plenković kao grom iz vedra nema na sjednici Vlade na kojoj je košaricu urušio Vlahi Orepiću, Anti Šprlji i Slavenu Dobroviću pošto su Mostovci odbili dati potporu ondašnjem ministru financija Zdravku Mariću u jeku afere Agrokor. Tim Plenkovićevim manevrom Most je praktički završio na ulici ostavivši za sobom još jednom razočarano biračko tijelo koje im je glas povjerilo kao brani od HDZ-a. Za dobar dio birača upravo je to bio trenutak kada je Most na duge staze ostao bez statusa principijelne opcije postajući sinonim za političku naivnost, a po mnogima i za nezasitnu glad za foteljama pri čemu se svi kriteriji gube.
U međuvremenu se Most počeo osipati i jesti unutar sebe pa su iz opcije koja je zamišljena kao nezavisna lista koja okuplja istaknute lokalne političare otpala brojna zvučna imena. Negdje po putu izgubio se i sami Petrov koji je doživio klasičnu političku marginalizaciju. Njegov pad počeo je gubitkom lokalne baze na jugu Hrvatske, porazima na lokalnim izborima u Metkoviću i Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Oni koji poznaju odnose snaga unutar Mosta kazati će kako je Petrov odavno izgubio tlo pod nogama i status lidera pa se unutar stranke u tišini i daleko od očiju javnosti odirao svojevrsni puč u sklopu kojeg je umjerena, tehnokratska struja pometena.
Prisutniji politički jastrebovi
Na tom valu i Petrov je gurnut u stranu u sigurnost saborske fotelje dok su kormilo stranke preuzeli agresivniji i medijski prisutniji politički jastrebovi. Most je kao što je poznato prošao nekoliko unutarnjih lomova, a posljednji u nizu koji je možda i najglasnije odjeknuo dogodio se uoči izbora 2024. kada je stranačke redove napustio bračni par Raspudić s kojim je unutar Mosta zaiskrilo oko slaganja lista s tim da će neki unutar Mosta kazati da su Raspudići otišli onoga trena kada je postalo jasno da Most odlazi na desno, i da se s toga puta nema namjeru vraćati. Most se slijedom toga danas sveo na nekoliko prepoznatljivih lica koja dominiraju i po pitanju najavljenog ličkog prosvjeda.
U prvi plan kod ove je teme izbio nesuđeni zagrebački gradonačelnik Zvonimir Troskot koji istini za volju i jest među prvima progovorio o gospićkom otpadu. Uz njega kao Mostov glavni operativac nameće se i nedavno izabrani predsjednik stranke Nikola Grmoja koji je kako tvrde upućeni zadužen za medijske pritiske pa i držanje stranke u konstantnom stanju borbene gotovnosti. Važna figura u Mostu je i neizostavni sinjski gradonačelnik Miro Bulj koji ostavlja dojam kao da politiku vodi kroz megafon igrajući na kartu lokalnog patriotizma kojeg spaja s narodnim tribunstvom. Sam svoj, a opet još uvijek i Mostov svakako je riječki vjeroučitelj Marin Miletić koji je iznimno aktivan na društvenim mrežama. On je unutar Mosta zadužen za klerikalno krilo i privlačenje mlađe, digitalne publike preko vjerski obojene retorike. Oni neskloni Mostu kazati će kako se ta opcija nakon gubitka izvršne vlasti prepustila strategiji u kojoj su političku opstojnost bazirali na svojevrsnom reality showu čime su sabornicu pretvorili u jednu vrstu kazališta.
Kako to izgleda kada Mostovci izvode svoje performanse javnost je mogla svjedočiti ljetos kada je Miletić odlučio prerezati lokot kojim riječki hotel Hilton zatvara kapiju i priječi narod da ulazi na plažu ispred hotela. Nedugo potom uslijedila je i lička kriza s odlaganjem opasnog otpada. Zastupnici Mosta odmah su se sjatili u Gospić, vikalo se i pred kamerama i u Saboru, ali nikakvo rješenje za oštećeno stanovništvo iz te se njihove buke nije iznašlo već je dio javnosti stekao dojam da Most koristeći strah Ličana pokušava ugrabiti jeftine bodove na valu rasta rejtinga i zbog nadolazećih izbornih ciklusa. Iako se u Mostu trude uvjeriti javnost kako prosvjed na kojem će sudjelovati nije naznaka njihove suradnje sa SDP-om i Možemo dobar dio javnosti s pravom je skeptičan, jer ako su pregazili ono potpisano kod javnog bilježnika nema razloga da ne pregaze i ovo što sada govore. Činjenično je stanje da je Most u deset godina postojanja prošao zanimljivu putanju stupajući na scenu kao reformska i stručna stranka koja se svela na političku opciju koja živi od tuđih afera, performansa i glasnog vikanja trajno ostajući zarobljena u oporbenoj ulozi što može predstavljati i bijeg od stvarne odgovornosti.
