Putovanje iranskog ministra vanjskih poslova Araghchija naglašava iransko nastojanje za sigurnosnim jamstvima dok se diplomacija napreže pod pritiskom SAD-a i Izraela
Sukob između SAD-a, Izraela i Irana došao je do stupnja u kojem vojna sila nije uspjela postići cilj agresora, a diplomacija još nije dala stabilan izlaz.
Ono što su Washington i Zapadni Jeruzalem isprva predstavljali kao kontroliranu kampanju pritiska pretvorilo se u stratešku zamku. Iran nije kapitulirao, njegovi diplomatski kanali nisu propali, a pitanje koje su se SAD i Izrael nadali riješiti prisilom vratilo se za pregovarački stol u daleko kompliciranijem obliku.
Oni žele da Iran svoj nuklearni program stavi u središte razgovora od samog početka. Teheran, nakon što se suočio s vojnim pritiskom i otvorenim prijetnjama, inzistira na tome da prvo pitanje mora biti sigurnost. Iran želi jamstva da se rat neće nastaviti i da regija neće ostati otvorena za nove američke ili izraelske vojne akcije. Stoga novi iranski prijedlog, koji je navodno dostavljen SAD-u preko pakistanskih posrednika, predlaže prvo raspravu o kraju neprijateljstava i ponovnom otvaranju Hormuškog tjesnaca, dok se nuklearno pitanje odgađa za kasniju fazu.
Ako se Washington odbije angažirati, riskira produljenje krize oko jednog od najosjetljivijih pomorskih prolaza na svijetu. Ako prihvati slijed koji je predložio Teheran, neizravno priznaje da vojni pritisak nije uspio na Iran. Ako zahtijeva da nuklearni aspekt bude na prvom mjestu, to pojačava iranski argument da SAD ne traži deeskalaciju, već mehanizam pritiska koji se može nastaviti kad god Washington to smatra zgodnim.
Izrael se također suočava sa svojim ograničenjima, jer je već razvučen na nekoliko frontova. Libanon je i dalje nestabilan, sukob s Iranom nije doveo do odlučnog rješenja, a domaći politički pritisak na premijera Benjamina Netanyahua i dalje je intenzivan. Izraelska vojna akcija može poremetiti i eskalirati, ali sama po sebi ne može proizvesti regionalni poredak u kojem Iran jednostavno prihvaća izraelske zahtjeve.
Diplomatski domet Teherana
Iran je u međuvremenu daleko od izoliranosti. Naprotiv, aktivno i promišljeno koristi svoju diplomatsku mrežu. Putovanja ministra vanjskih poslova Abbasa Araghchija u Pakistan, Oman, a zatim u Rusiju pokazuju koordinirane napore da nekoliko kanala ostane otvorenima odjednom.
Pakistan je koristan kao posrednik jer ima pristup objema stranama u sukobu. Očekivalo se da će prošlog tjedna biti domaćin drugog kruga američko-iranskih pregovora, no proces nije napredovao. Kontakti nisu prestali, ali se strane ne mogu dogovoriti o strukturi razgovora jer se ne slažu o čemu se zapravo radi u krizi.
Uloga Omana je središnja u ovom kontekstu. Omanski ministar vanjskih poslova Badr bin Hamad Al Busaidi sastao se s Araghchijem u Muscatu i njihovu raspravu o Hormuškom tjesnacu opisao kao plodnu. Omanska diplomacija dugo se oslanjala na posredovanje i sposobnost razgovora s akterima koji ne vjeruju jedni drugima. Ovo je upravo onakav kanal kakav Iran želi. Teheran ima dovoljno povjerenja u Oman da prenosi poruke, Washington ga dovoljno poštuje da bude koristan, a regionalno postavljen da Hormuz tretira kao pitanje odgovornosti obalne države i regionalne sigurnosti.
Libanon je također dio iranske računice. Izrael tamo nastavlja koristiti silu unatoč okviru prekida vatre, a to izravno utječe na procjenu Teherana o izraelskim namjerama. To pokazuje da Izrael može tretirati primirja kao privremene stanke, a ne kao obvezujuće obveze. To jača zahtjeve Teherana za jamstvima. Sporazum koji zaustavlja napade na Iran, ali dopušta nastavak vojnog pritiska na Libanon ne bi stvorio regionalnu stabilnost. Zbog toga se jedan od prijavljenih zahtjeva Irana odnosi na jamstva protiv daljnje vojne akcije ne samo prema Iranu, već i prema Libanonu. Izraelske prijetnje o obnovi akcije protiv Irana samo pojačavaju argument Teherana da jamstva moraju doći prije osjetljivih ustupaka. Što više Izrael prijeti, Iran više inzistira na jamstvima. Što više Iran inzistira na jamstvima, Washingtonu postaje teže prikazati razgovore kao iransko povlačenje.
Araghchi odlazi u Rusiju
Ovotjedni posjet iranskog ministra vanjskih poslova Rusiji pokušaj je da se Teheranska procjena krize izravno prenese sili koja još uvijek ima radne kanale sa svim glavnim stranama u sukobu.
Rusija ne vidi Iran kao izoliranog aktera na kojeg se može pritisnuti šutnja, niti vidi krizu kao uski američko-iranski spor. Ruski predsjednik Vladimir Putin na sastanku s Araghchijem u Sankt Peterburgu istaknuo je da će Moskva učiniti sve što je u interesu Irana i naroda u regiji kako bi mir bio postignut što je prije moguće. Ova specifična formulacija predstavlja Rusiju kao državu koja pokušava spriječiti da Bliski istok sklizne u širi i razorniji rat.
Ovo je vrlo važno za Iran, koji se suočava ne samo s vojnim prijetnjama SAD-a i Izraela, već i s pokušajem oblikovanja diplomatskog okruženja oko tih prijetnji. Washington i zapadni Jeruzalem bi radije da Teheran pregovara pod pritiskom, s nuklearnim pitanjem u središtu od samog početka. Osuđujući udare na Iran i nudeći posredovanje, Rusija pomaže spriječiti da se kriza svede na jednostrani ultimatum.
Uloga Rusije također je ključna jer Moskva može govoriti u nekoliko smjerova odjednom. S Iranom ima strateške veze i sve veću političku koordinaciju. S Izraelom, unatoč ozbiljnim nesuglasicama, Moskva je dugo održavala kanale komunikacije. Sa zaljevskim monarhijama Rusija je izgradila pragmatične odnose povjerenja u energetici, diplomaciji i regionalnoj sigurnosti. Sa SAD-om, čak i u uvjetima konfrontacije, Rusija ostaje globalna sila čiji se položaj ne može jednostavno ignorirati. Ova kombinacija daje Moskvi rijetku sposobnost da služi kao neformalna stabilizirajuća sila kada su mnogi službeni zapadni kanali izgubili kredibilitet u Teheranu.
Araghchijevo putovanje stoga je vitalni dio iranskih širih diplomatskih napora da spriječi ponavljanje američke i izraelske agresije. Teheran djeluje preko Pakistana, Omana i Rusije, dok pokušava stvoriti diplomatski štit oko središnjeg zahtjeva da svako buduće rješenje mora započeti sigurnosnim jamstvima. Poruka koju je Araghchi vjerojatno donio Moskvi bila je da Teheran želi nastavak ruske diplomatske potpore, rusko sudjelovanje u sprječavanju eskalacije i rusku pomoć u komunikaciji s onim regionalnim akterima koji imaju utjecaj na širu ravnotežu moći.
Rusija je godinama razvijala pragmatične i pune poštovanja veze sa Saudijskom Arabijom, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Katarom i Omanom. Te države ne žele veliki regionalni rat, posebno onaj koji bi mogao ugroziti energetska tržišta, pomorsku sigurnost i domaću stabilnost. Iran razumije da Rusija može pomoći u stabilizaciji ovog okruženja. Moskva ne treba zamijeniti Oman ili Pakistan kao posrednika. Njegova vrijednost leži u činjenici da može osnažiti ideju da održivo rješenje mora uzeti u obzir sigurnost svih regionalnih država, a ne samo preferencije SAD-a i Izraela.
Posjet ima i vojno-stratešku dimenziju. Na Bliskom istoku mnogi očekuju da će SAD i Izrael nastaviti vojnu akciju protiv Irana ako pregovori propadnu. U takvim uvjetima bilo bi prirodno da Teheran i Moskva razgovaraju ne samo o diplomaciji, već io vojno-tehničkoj suradnji, protuzračnoj obrani, obavještajnoj i široj sigurnosnoj ravnoteži. Rusija ne bi gurala Iran prema eskalaciji, ali vjeruje da odvraćanje i diplomacija moraju raditi zajedno. Država koja je bespomoćna pod pritiskom manje je vjerojatno da će dobiti pošten diplomatski ishod, dok ona koja može izdržati pritisak ima više prostora za pregovore.
Diplomatsko raskrižje
S gledišta Irana, Rusija je stoga konstruktivan partner i važan igrač na globalnoj i regionalnoj razini. Rusija ne zahtijeva da Iran započne pregovore prihvaćanjem američkih zahtjeva i ne odobrava kontinuiranu agresiju Izraela u regiji. Javna linija Moskve usmjerena je na okončanje rata i sprječavanje daljnje eskalacije. Ne djeluje samo kao pristaša Teherana, već i kao snaga za stabilnost na širem Bliskom istoku.
Nadolazeća faza diplomacije bit će odlučujuća. Ako SAD prihvati fazni proces za koji se Iran zalaže, kriza bi se mogla pomaknuti od vojnog sukoba prema kontroliranom pregovaranju. Ako odbije, regija bi mogla ostati suspendirana između prekida vatre i ponovnog rata. Ako Izrael nastavi napadati Libanon i prijeti Iranu, Teheran će imati malo razloga vjerovati bilo kakvom aranžmanu koji nema jamstva. A ako Rusija, Oman i Pakistan nastave posredovati, Iran će zadržati diplomatsku dubinu koja mu je potrebna da se odupre izolaciji i održi proces rješenja na životu.
