Na službenoj svečanosti povodom Dana državni sada se već tradicionalno nije pojavio predsjednik države Zoran Milanović. Nije nepoznanica da Milanović drži kako bi Dan državnosti bilo primjerenije obilježavati 25. lipnja, na dan kada je 1991. Sabor donio odluku o proglašenju neovisnosti i raskidu svih veza sa nekadašnjom SFRJ.
To je uostalom i datum koji se kao Dan državnosti i jest obilježavao od 2001. pa sve do 2019., kada se 30.svibnja obilježavao kao Dan Hrvatskog sabora. Milanovićev izostanak sa službene proslave s Oltara domovine prokomentirao je i premijer Andrej Plenković.
”Promjena koja se dogodila na prijedlog lijeve koalicije tada, u praksi je pokazala da je taj dan postao manje obilježavan i da su se s njim ljudi manje identificirali”, objasnio je predsjednik Vlade opisujući Milanovićev postupak kao scenarij podjela, nejedinstva i nedostatka poštovanja prema ključnim danima vlastite države.
Plenkovićeva kritika
”Ne znam nijednu drugu zemlju na svijetu u kojoj najviši dužnosnici ili oporba ne poštuju dan vlastite države”, poručio je Plenković. Što god Milanović da poručio Milanović ostaje pri svojem. Dan kada je konstituiran prvi višestranački Sabor za njega nije dan kada je utemeljena hrvatska državnost pa on stoga i dalje 30. svibnja percipira kao Dan Hrvatskog sabora napominjući kako navedeni datum nema veze s pravim proglašenjem neovisnosti.
Pita li se Milanovića jedini ispravan datum za obilježavanje Dana državnosti zapravo je 25.lipnja pošto je toga dana 1991. Sabor donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. U više je navrata i ranije Milanović kritizirao povratak praznika na 30.svibnja što je odluka koju je svojedobno provela vlada predvođena premijerom Plenkovićem. Još je onda Milanović to nazivao predizbornim skupom i privatnom prćijom jedne, odnosno HDZ-ove političke figure optužujući Plenkovića da nameće praznik koji ne donosi zajedništvo, već upravo suprotno, stvara podjele u društvu.
Oni koji Milanovića poznaju kažu da on ovako čvrstim i dugotrajnim stavom pokušava realizirati vlastite političko-ideološke ciljeve. Primarno mu je naime delegitimizirati HDZ-ov narativ i oslabiti utjecaj vladajuće stranke na kreiranje povijesne svijesti. Predsjednik povratak na 30.svibnja doživljava kao pokušaj HDZ-a da prisvoji zasluge za stvaranje države. Zato bojkotom nastoji poručiti kako taj datum ne predstavlja opći nacionalni praznik već isključivo stranački, odnosno Plenkovićev odabir. Time se Milanović ujedno pozicionira kao glavni antipod Plenkoviću i njegovoj stranci.
Zadržavanje tenzija
U HDz-u pak vjeruju kako Milanović sukobom oko Dana državnosti nastoji održati visoke političke tenzije što homogenizira i privlači birače s lijevog spektra, a ujedno i dio desnice koja nije sklona načinu na koji HDZ rukovodi državom. Milanovića pak na Pantovčaku doživljavaju kao braniča ustavnopravnog kontinuiteta koji pokušava nametnuti strogo pravno-povijesno tumačenje temeljem kojega je Hrvatska država postala tek 91-e raskidom veza s Jugoslavijom, a ne 90-te unutar postojeće federacije.
Na taj način po svemu sudeći Milanović brani političko nasljeđe svojeg nekadašnjeg stranačkog šefa Ivice Račana čija je vlast početkom 2000-tih i premjestila praznik na 25. lipnja. Ujedno Milanović i kroz ovu temu gradi vlastiti imidž političara bez dlake na jeziku koji ne podilazi masama i protokolima. Svjesnim kršenjem običaja Milanović demonstrira prkosni karakter usmjerujući ga prema institucijama koje kontrolira Plenković i njegova vladajuća većina.
Istovremeno Milanovićev bojkot Dana državnosti u svoju korist nastoji okrenuti i Plenković koji taj potez koristi kao politički prostor za otvorenu kritiku nastojeći kroz to učvrstiti svoju poziciju. Javno zato Milanovića proglašava kršiteljem zakona i osobom koja ne poštuje vlastitu državu temeljem čega sebe i HDZ profilira kao jedine istinske čuvare kako državnih institucija i tradicije tako i nasljeđa prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. I sada, i u skoro svim prilikama Plenković Milanovića pred reflektorima optužuje za scenarij podjela i nejedinstva čime prebacuje krivnju za političku polarizaciju samo na predsjednika države.
Plenkovićevo inzistiranje
Obrana datuma 30. svibnja na čijem je povratku inzistirao upravo Plenković predsjedniku Vlade koristi kako bi gradio potporu kod desnog, domoljubno orijentiranog biračkog tijela što i jest razlog zbog kojeg naglašava važnost toga dana profilirajući se kao lider koji je ispravio povijesnu grešku lijeve koalicije s početka 2000-tih. S druge strane bojkot doista stvara institucionalni problem pošto se na službenim ceremonijalima redovno pojavljuje krnji državni vrh.
Takvo nešto narušava percepciju države, ali Plenković za to ne brine. Dominantan kakav jest on i takve događaje na kojima Milanović ne sudjeluje koristi da bi dospio u središte pažnje. Sve to bile bi legitimne političke igre da se na ovaj način ne vrši erozija ustavnih institucija. Predsjednik i premijer bi temeljem Ustava bez obzira na nesuglasice morali surađivati u važnim pitanjima kao što su vanjska politika, obrana i nacionalna sigurnost.
Neumornim sukobima, koji se reflektiraju i na bojkot praznika, potpunom blokadom redovitog rada institucija, nemogućnošću postizanja dogovora oko imenovanja veleposlanika i ravnatelja tajnih službi urušavaju se državne institucije. Stalnim pomicanjem i problematiziranjem datuma kao i MIlanovićevim bojkotom i dio građana izgubio je emotivnu vezu s Danom državnosti pa se shodno tome taj dan u javnom prostoru sve manje percipira kao zajednički trenutak ponosa, a sve više kao neradni dan i poligon za stranačka prepucavanja. Izostanak predsjednika s državnih protokola, osobito onih na kojima nazoče strani diplomati šalje poruku o nestabilnoj i duboko podijeljenoj državi u kojoj se i povijest politizira i pretvara u valutu za političko trgovanje i prikupljanje glasova.
