Samo mijena stalna jest. Sve se mijenja. Ajde, dobro, skoro sve. Mentalni poremećaji se nikad ne mijenjaju, uvijek su postojane. Anksioznost, depresija, bipolarni poremećaj, šizofrenija, nikad se neće promijeniti, nestati, uvijek će biti tu, you’ll never walk alone… Ali ovo nije tekst o njima, nego o noćnim izlascima, koji se također mijenjaju. Još do jučer zbog ogromnog interesa mnogi željni zabave nisu mogli ući u berlinske klubove, a danas se zatvaraju. Krajem prošle godine legendarni Watergate, jedan od prvih klubova elektronske glazbe, zaključao je svoja vrata, a ista sudbina uskoro čeka klub Wilde Renate. Prvome je presudila slaba posjećenost, a drugome rastuća cijena najma prostora. Ovaj fenomen Nijemci zovu Klubsterben – odnosno smrt klupske scene.
Zašto pada posjećenost klubova? Odgovor sam prije neki dan dobio u kafiću Milk. Nas par sredovječnih staraca završavali smo večer kada se na stolu do našeg pojavilo pet, šest sređenih mladih cura. Naručile su piće, a onda krenule u neku koreografiju s mobitelima. Vrtjele su se fotkajući, i sve je to trajalo otprilike pola sata. Iskapile su čaše i otišle. Eto čemu služe noćni izlasci današnjim mladima – njima je to preserancija za Instagram i druge društvene mreže. Pola sata Milka Generaciji Z ustvari je posao, a ne opuštanje. Zaboli ih za muziku i ples, njima se čitav život vrti oko društvenih mreža. Noćni provodi, kao takvi su im skroz nebitni, oni, u biti, isključivo izlaze kako bi se pokazivali na društvenim mrežama. Uostalom, upoznavaju se na Tinderu, čavrljaju na jednoj od tisuću aplikacija, što će im stari dobri manevar licem u lice pored svih tih tehnoloških čudesa? O alkoholu također nemaju visoko mišljenje što im je, mora se priznati, plusić sa strane.
Dramatičan apel
U kombinaciji s najgorim američkim kapitalizmom, gdje cijene nekretnina luduju po cijelom svijetu, rezultat je jasan – klubovi su u sve većim problemima, pa se prije neki dan na internetskoj stranici Klubska scena pojavio dramatičan apel za spas klupske scene pod naslovom „Ne dajmo da klubovi nestanu!“
– U posljednjih nekoliko godina svjedočimo tihom, ali upornom nestanku klubova diljem svijeta. Klubovi su community, nešto iz čega je ova cijela kultura nastala. To su sveti prostori u kojima su generacije odrastale, stvarale prijateljstva, pronalazile sebe i plesale do izlaska sunca. Klubovi nisu samo lokacije. Klubovi su kulturni prostori. U njima su nastajali pokreti, subkulture, zvukovi koji su kasnije oblikovali svjetsku glazbu. Iz njih su izašli DJ-i, producenti, VJ-i, promotori, dizajneri, novinari, plesači, kreativci. Klubovi su škola, mentor, inspiracija. Klubovi su mjesto gdje je queer zajednica pronalazila sigurnost, gdje su se brisale granice između razreda, rasa i ideologija. Bez klubova, clubbing gubi dušu! Ne možemo dopustiti da nas iluzija sigurnog i sterilnog partyja uz dnevnu kavu prevari da zaboravimo što znači plesati u mraku, prepustiti se zvuku, biti dio kolektiva, makar na nekoliko sati… Što možemo učiniti? Branimo klupsku kulturu kao kulturnu vrijednost ravnopravnu kazalištu, filmu, koncertima. Podržimo preostale klubove. Kupuj ulaznice, dijeli evente, pričaj o njima. Ne romantizirajmo samo prošlost. Stvorimo novu scenu, nove prostore, nove zajednice. Povežimo se! Promotori, glazbenici, mediji, publika moraju djelovati zajedno, jer bez vas, scena ne postoji. Ova kultura je preživjela pandemije, zabrane, stigmu i gentrifikaciju. Preživjet će i ovo, ali samo ako ne odustanemo – poručili su na stranici Klubska scena ljubitelji klupske scene.
Čim sam ovo pročitao, na pamet mi je pao još jedan dramatičan apel. S obzirom na brutalnu inflaciju, još brutalnije cijene ulaznica i pića, postavio sam sam sebi pitanje Zašto Klubska scena ne bi spasila nas, a ne mi nju.
Apeliramo na Klubsku scenu
-U posljednjih nekoliko godina svjedočimo tihom, ali upornom rastu cijena diljem svijeta. Cijene su community, nešto iz čega je čitava zapadna civilizacija nastala. To su sveti prostori hedonizma u kojima su generacije odrastale. Cijene karata nisu samo odraz potrošačkog društva. Ulaznice nam omogućuju iskustvo. Bez mogućnosti da platimo ulaznicu i gemišt, clubbing gubi dušu. Ne možemo dopustiti da nas iluzija besplatne ulaznice prevari da će i cijena pića biti povoljna. Neće! Minijaturni gemišt u Lazaretima bit će i dalje 5 eura platili upad ili ne. Što možemo učiniti? Ništa, jer nemamo para. Stoga apeliramo na Klubsku scenu da pomogne nama potrošačima! Da spusti cijene, pa ćemo mi sredovječni luzeri doći piti kako bismo zaboravili naše mizerne živote!
Eto, do čega je došlo. Em mladi ne izlaze, em je skupo, jer nema izlaska za manje od 100 eura po osobi. Mene je taj dan tura pića u Milka došla 42 eura. Sreća da sam došao pripit, inače bih morao mjesec dana raditi neki dodatni posao da zakrpam minuse. Još je veća sreća da se u Dubrovniku nema gdje izaći i da se doslovno ništa ne događa, pa ne moram trošiti lovu. Mogu u miru doma svojega otići na društvene mreže pa poput gledatelja u kinu, promatrati Dubrovčane kako filozofiraju.
Uglavnom, zaključak je taj da nas turizam gnjavi, ali bez njega bismo svi crknuli od gladi. To je jedan od najvećih dubrovačkih mitova. U ono davno vrijeme kada klupska scena nije odašiljala dramatične apele, nije bilo toliko turista. Upravo zato jer nije bilo toliko turista, cijene nekretnina nisu bile toliko velike, kao što ni cijene ulaznica i gemišta nisu toliko klale kupca. Zabave elektronske glazbe često su se gerilski održavale na svježem zraku – Hotel Belvedere, plaža Veliki žali, Kalamota, plaža u Vignju… – pohodile su ih tisuće posjetitelja koji su plaćali simbolični upad. Dubrovački bećar je mogao provesti cijelu noć bez da igdje plati ulaz – prvo ode u Ludwiga, a kasnije u Polo na Pilama. Nema ulaznica, nema računa, udarili mu Maro Karužić i Marjan Lipanović koju na kuću, on sve skupa potrošio 50 kuna, a mrtav pijan baulja do postelje. Bilo je to doba kada nisi tražio zabavu, nego je zabava tražila tebe.
Zato mi je smiješno kada gledam ljude koliko se boje što bi bilo bez turizma. Nešto bi bilo gore, ali nešto bi bilo bolje. Recimo, klupska scena bi cvjetala, a ovako, ta kultura koja je preživjela pandemije, zabrane, stigmu i gentrifikaciju, neće preživjeti turizam, kapitalizam i društvene mreže.
Klubsterben, meine Damen und Herren.
Što ćeš, svemu dođe kraj. Samo mijena, depresija i anksioznost stalne jesu!
