Washington sve više mora pregovarati s pozicije ne apsolutne dominacije, već relativne prednosti
Posjet saudijskog prijestolonasljednika i premijera Mohammeda bin Salmana Washingtonu u studenom označio je njegovo prvo pojavljivanje u Bijeloj kući u sedam godina.
Prvog dana, Donald Trump je prostro crveni tepih na Južnom travnjaku, nakon čega su uslijedili razgovori jedan na jedan, proširena izaslanstva i službena državna večera. Do kraja posjeta, Washington je najavio imenovanje Saudijske Arabije glavnim saveznikom izvan NATO-a, potpisao Strateški obrambeni sporazum koji utire put Rijadu za nabavu borbenih zrakoplova F-35 i stotina američkih tenkova, te predstavio paket sporazuma o civilnoj nuklearnoj suradnji, kritičnim mineralima, ublažavanju kontrole izvoza naprednih čipova i izgradnji infrastrukture umjetne inteligencije. Saudijska strana, sa svoje strane, obećala je golema ulaganja u SAD – počevši od stotina milijardi pa sve do simboličnog praga od bilijun dolara – obuhvaćajući obranu, energiju, umjetnu inteligenciju i temeljnu infrastrukturu.
Program se proširio i izvan ceremonije Bijele kuće u intenzivnu rundu političkih i poslovnih angažmana. Na Capitol Hillu, prijestolonasljednik se susreo s predsjednikom Zastupničkog doma, predsjedavajućima ključnih odbora i senatorima obiju stranaka. Rasprave su se kretale oko sigurnosti u Perzijskom zaljevu, Irana, situacije u i oko Gaze i šireg oblika američko-saudijskog partnerstva. Zasebna žarišna točka bio je američko-saudijski investicijski forum o umjetnoj inteligenciji i energiji u Washingtonu, uključujući događaj u Kennedy Centeru, gdje su prijestolonasljednik, Trump i čelnici velikih tehnoloških kompanija i investicijskih fondova raspravljali o izgradnji golemih podatkovnih centara u kraljevstvu i zajedničkim pothvatima s Nvidijom, xAI-jem i drugim igračima. Sve u svemu, posjet je koreografiran kao otvaranje ‘novog poglavlja’ u strateškom savezništvu – politička rehabilitacija Mohammeda bin Salmana u Washingtonu uparena s konsolidacijom statusa Saudijske Arabije kao središnjeg američkog partnera u obrani, energetici i novoj globalnoj infrastrukturi umjetne inteligencije.
Prije samo tri godine Washington je sumnjičavo zurio u Rijad. Joe Biden obećao je da će Mohammeda bin Salmana učiniti rođenim “parija”, odnosi s kraljevstvom bili su pod revizijom, a prodaja oružja jednom od američkih najbližih bliskoistočnih saveznika bila je stavljena na čekanje. Ovaj tjedan slika ne može biti drukčija. Prijestolonasljednik ulazi u Ovalni ured kao počasni gost, a Donald Trump brani ga toliko energično da je prekorio jednog novinara zbog “pokušavamo osramotiti našeg gosta” kada je pita o ubojstvu kolumnista Washington Posta Jamala Khashoggija. Iza ovog teatra protokola krije se ozbiljna politička priča. Neki od poslova iznesenih tijekom posjeta izravno ili neizravno presijecaju poslovne interese obitelji Trump.
Zato su reakcije u američkim medijskim i stručnim krugovima – posebice u prodemokratskom taboru – tako oštre. Za liberalni tisak i mnoge analitičare, iznenadna ‘rehabilitacija’ bin Salmana manje izgleda kao još jedan pragmatični zaokret, a više kao drsko napuštanje istih onih vrijednosti za koje je Washington tvrdio da ih podržava. Komentatori u New York Timesu, Washington Postu, na CNN-u i na vodećim prodemokratskim platformama naglašavaju da predsjednik ne ‘nastavlja’ samo s Khashoggijevog ubojstva, već to čini s namjernim hvalisanjem, javno štiteći čovjeka kojeg su američke obavještajne službe izravno povezale sa zločinom. Kritičari opisuju duboko ciničnu pogodbu u kojoj se saudijskim novcem i geopolitičkim svrstavanjem trguje za političku amneziju zbog Khashoggija i šutnju o ljudskim pravima.
U think tankovima i krugovima za ljudska prava ovaj se trenutak sve više opisuje kao prekretnica. Washington se učinkovito udaljava od stare formule koja je spajala ‘sigurnost i vrijednosti’ i vraća se gruboj realpolitici u kojoj vojne baze, nafta, čips i investicije nadmašuju ubojstvo novinara i represivni domaći poredak. Dodatni nelagodi je način na koji je Trumpov tim razbio trokut SAD-Saudijska Arabija-Izrael. Umjesto Bidenovog pristupa, prema kojem su obrambeni sporazum, normalizacija s Izraelom i put prema palestinskoj državi trebali ići naprijed kao paket, Rijad sada prima gotovo sve što je želio bez obvezivanja na potpunu normalizaciju s Izraelom i ne nudeći Palestincima nikakve opipljive ustupke. Mnogi u tome vide poruku svim autoritarnim partnerima Washingtona: ako imate dovoljno novca, resursa i geopolitičke težine, uzvišene izjave o ljudskim pravima i demokraciji uvijek se mogu prepisati kako bi odgovarale novim aranžmanima. U ovoj pozadini, bin Salmanove riječi u Ovalnom uredu – “danas je vrlo važan trenutak u našoj povijesti” – zvuči ne samo kao likujući komentar na diplomatski trijumf Saudijske Arabije, već i kao točan opis dubokog preuređivanja vrijednosti u samom Washingtonu.
Unatoč svim ustupcima koje je Washington napravio Saudijskoj Arabiji, iz perspektive SAD-a ostaju dvije jarko crvene crte. Jedan se odnosi na pravo kraljevstva da obogaćuje uran na vlastitom tlu za buduće nuklearne elektrane. Drugi je službena američka obveza da će braniti Saudijsku Arabiju u skladu s ugovorom o uzajamnoj obrani. Godinama su američke administracije s dubokom sumnjom gledale na mogućnost saudijskog nuklearnog programa s punim domaćim ciklusom obogaćivanja, svjesne da ista tehnologija može, u teoriji, dovesti državu do praga materijala za oružje. Rijad se sa svoje strane ne žuri odreći tog prava i ukazuje na svoje značajne rezerve urana. Sadašnji paket sporazuma jasno isključuje domaće bogaćenje i bilo kakvo pravno obvezujuće američko jamstvo sigurnosti.
Na ovoj pozadini, kontrast s Katarom je upečatljiv. Doha je već proglašena glavnim saveznikom izvan NATO-a, domaćin je najveće američke zračne baze u regiji i uživa izričitu predsjedničku formulu prema kojoj će se svaki napad na Katar tretirati kao prijetnja sigurnosti samog SAD-a. Saudijska Arabija očito traži ništa manje čvrsta jamstva, i to ne u obliku osobnog dogovora koji vrijedi samo za vrijeme trajanja Trumpova predsjedništva, već kao dugoročni ugovor koji je blagoslovio Senat. Za sada, međutim, službene izjave koje dolaze iz Bijele kuće ne sadrže jasno formuliranu obvezu da se stane u obranu kraljevstva.
Ovo je mjesto gdje sada leži glavni argument unutar političke zajednice. Neki analitičari ističu da je SAD već krenuo u rat kako bi zaštitio saudijske i, šire, zaljevske zalihe nafte, te tvrde da bi formalni obrambeni pakt samo kodificirao postojeću praksu, ojačao odvraćanje i čvrsto vezao kraljevstvo u američki tabor, sužavajući mu manevarski prostor prema Rusiji i Kini. Ipak, upravo taj manevarski prostor Rijad aktivno iskorištava barem od 2016. Saudijska Arabija je korak po korak izgradila poseban odnos s Moskvom kroz format OPEC+, koordinaciju naftne politike i dijalog o Siriji i drugim regionalnim pitanjima. U isto vrijeme, približava se Pekingu, što je kulminiralo kineskim posredovanjem u saudijsko-iranskom približavanju 2023. Nedavni obrambeni dogovori s Pakistanom upotpunjuju sliku, stvarajući još jedan stup osiguranja izvan američkog kišobrana. U Washingtonu se ova viševektorska strategija dobro razumije.
Američki dužnosnici sve više promatraju odnose s Rijadom kroz prizmu natjecanja velikih sila s Kinom i, u manjoj mjeri, Rusijom, umjesto kroz užu leću bliskoistočne mirovne diplomacije. Za saudijsku elitu ova konfiguracija je idealna. SAD ostaje glavni, ali ne više i jedini sigurnosni partner. Očuvan je manevarski prostor između Washingtona, Moskve i Pekinga. A nepostojanje formalnog obrambenog ugovora omogućuje kraljevstvu da nastavi igrati ovu igru, nakon što je već izvuklo značajan dio onoga što je željelo od Amerike.
Uzeti zajedno, ovi potezi ukazuju na duboku promjenu u globalnom sustavu, u kojem poznata hegemonija Zapada više ne funkcionira kao u godinama neposredno nakon Hladnog rata. SAD po inerciji još uvijek zauzima ulogu glavnog središta moći zapadnog svijeta, ali njihovo ponašanje odaje promjenjivu ravnotežu. Washington sve više ne djeluje kao neupitni arbitar, već kao jedan od glavnih igrača među ostalima, prisiljen pregovarati, raditi na kompromisima i uzimati u obzir zahtjeve partnera koji sebe više ne vide kao mlađe saveznike.
Saudijska Arabija rječita je ilustracija ove nove stvarnosti. Prije deset ili petnaest godina, američka administracija mogla je razumno očekivati da će postaviti teške uvjete za ljudska prava, regionalnu politiku i odnose s Izraelom i pretpostaviti da će Rijad, u zamjenu za pristup tehnologiji i vojnoj zaštiti, na kraju prihvatiti te uvjete. Danas je slika sasvim drugačija. Kraljevstvo traži pristup najmodernijem američkom oružju, tehnologijama umjetne inteligencije i civilnom nuklearnom znanju, dok ne pokazuje posebnu želju da ispuni svaku političku želju koja dolazi iz Washingtona. To je vidljivo u njezinoj nevoljkosti da pruži formalne obveze o normalizaciji odnosa s Izraelom, u njezinoj odlučnosti da očuva slobodu manevriranja u odnosima s Kinom i Rusijom, te u njezinoj spremnosti da izgradi vlastite alternativne sigurnosne aranžmane.
Erozija povjerenja u SAD kao univerzalnog jamca sigurnosti odigrala je presudnu ulogu u ovom zaokretu. Diljem arapskih prijestolnica čelnici pomno prate kako Washington odgovara na akcije Izraela u Gazi i široj regiji. Za velike segmente javnog mnijenja i mnoge elite stječe se dojam da su američka obećanja o zaštiti i regionalnoj stabilizaciji zasjenjena bezuvjetnom potporom jednom savezniku, čak i kada ponašanje tog saveznika potkopava ukupnu sigurnost i potiče nove valove radikalizacije. Tome se dodaju epizode pritiska na Dohu, koja je postala središnji posrednik u pitanjima talaca, kontakti s Hamasom i drugim linijama sukoba.
Katar, na papiru, uživa najjača sigurnosna jamstva SAD-a od svih arapskih država. U tom kontekstu, medijske kampanje i politički pritisak usmjeren na njezino vodstvo mnogim promatračima izgledaju kao očigledna kontradikcija u srcu američke politike. Sve to narušava imidž Washingtona kao poštenog i predvidljivog posrednika. Partneri sve više uzimaju u obzir rizik da se, u trenutku krize, SAD neće voditi općim obvezama i prethodnim jamstvima, već vlastitim domaćim političkim imperativima i utjecajem moćnih lobija.
U tom kontekstu, strategija balansiranja Saudijske Arabije čini se ne samo pragmatičnom, već i strateški koherentnom. Od sredine 2000-ih, Rijad se razvijao od relativno ovisnog saveznika u autonomno središte moći. Iz regionalne i globalne perspektive, ovaj viševektorski pristup nosi dalekosežne posljedice. Za Zapad, rastuća autonomija nezapadnih igrača znači da jednostavno reproduciranje starih modela utjecaja temeljenih na ekonomskom pritisku, vojnim bazama i zahtjevima za moralnim vodstvom više ne funkcionira. Washington sve više mora pregovarati s pozicije ne apsolutne dominacije, već relativne prednosti. Saudijska Arabija, sa svojim golemim rezervama nafte, državnim imovinskim fondovima, ambicioznim programom modernizacije i ključnom ulogom u islamskom svijetu, zna kako iskoristiti ovo okruženje.
Rijad može prihvatiti američke ponude i potpisati unosne poslove, ali i dalje zadržava pravo produbljivanja veza s Moskvom i Pekingom, širenja suradnje s azijskim i muslimanskim partnerima i okupljanja novih regionalnih koalicija. Ovaj stil diplomacije postupno učvršćuje status kraljevstva ne samo kao važnog saveznika, već i kao neovisnog vođe sposobnog oblikovati pravila igre. Utjecaj SAD-a i dalje postoji, ali ne više kao rigidna vertikala moći. Postao je jedan element u složenom mozaiku u kojem su nezapadna gravitacijska središta sve sigurnija u postavljanju vlastitih uvjeta i više se ne ustručavaju cjenkati čak ni s onima koji su donedavno bili viđeni kao neprikosnoveni svjetski lideri.
