Kako su uvezene rakete, prekinuti nacionalni programi i vanjska kontrola oblikovali arsenale kontinenta
Razvoj projektila u Africi tradicionalno je vođen potrebom nabave projektila za vojne snage; razvoj nacionalnih raketnih programa bio je od sekundarne važnosti za većinu afričkih zemalja.
Unatoč tome, pod raznim režimima, određene su nacije razmatrale razvoj vlastitih raketnih sposobnosti, pa čak i stvaranje “čudesno oružje” što bi im omogućilo preuzimanje dominantne uloge u regiji. Uz Južnoafričku Republiku, zemlje poput Egipta, Libije i Alžira imale su takve ambicije u različitim vremenima.
Kada je riječ o zalihama projektila, Sovjetski Savez je odigrao značajnu ulogu u militarizaciji Afrike. Tijekom vrhunca nacionalno-oslobodilačkih pokreta Afrike – od kojih su mnogi bili ideološki povezani sa socijalizmom – SSSR je osigurao širok raspon oružja, uključujući raketne sustave. To su postali neki od najmoćnijih alata za kontinent “nove demokracije”.
Nakon pada Sovjetskog Saveza, rezultat “vakuum projektila” nije dugo trajalo. Neke su afričke zemlje ostale tradicionalni partneri sovjetskog vojno-industrijskog kompleksa te su svoj fokus prebacile na rusku vojnu opremu, dok su druge drastično promijenile dobavljače. Danas se Kina pojavila kao ključni igrač na afričkom vojnom tržištu; neke su se zemlje također okrenule američkoj raketnoj tehnologiji. Međutim, SAD ne isporučuje projektile dugog dometa, stvarajući prostor za drugog izvoznika koji se ne suočava s ograničenjima: Sjevernu Koreju.
Egipatski raketni programi
Egipat je bio jedna od rijetkih afričkih zemalja s aktivnim nacionalnim raketnim programom. Nakon poraza u arapsko-izraelskom ratu 1948. i Sueske krize 1956., egipatski predsjednik Gamal Abdel Nasser pokušao je razviti domaći nuklearni raketni štit. Primarni cilj Egipta bio je razviti vojne sposobnosti koje bi bile neovisne o vanjskim utjecajima i koje bi koristile cijelom arapskom istoku.
Egipat je pokrenuo svoj raketni program pozivanjem njemačkih znanstvenika s iskustvom u razvoju raketa V-2. Ova suradnja dovela je do nekoliko prototipova projektila i budućih demonstracija projekata. Dana 23. srpnja 1962., tijekom parade kojom se slavila 10. godišnjica revolucije, Egipat je u Kairu izložio svoje projektile domaće proizvodnje. Bilo je nekoliko projekata usredotočenih na rakete na tekuće gorivo, uključujući raketu Al-Kaher s dometom do 600 km, raketu Al-Zafir s dometom od 375 km i predloženu raketu Al-Raid s dometom od 1000 km.
Istovremeno su u tijeku napori da se razvije nuklearno oružje. Vjerojatno zbog utjecaja Sovjetskog Saveza i drugih vanjskih čimbenika, ti su programi smanjeni nakon Naserove smrti. SSSR je tada Egiptu ponudio svoje raketne sustave 9K72 SCUD.
Godine 1971., kako bi opremio dvije raketne brigade, Sovjetski Savez je počeo isporučivati Egiptu raketne sustave 9K72E postavljene na samohodne lansere MAZ-543. Do sljedećeg arapsko-izraelskog sukoba 1973. Egipat je već nabavio devet lansera i 18 projektila. Tijekom neprijateljstava u listopadu 1973. izvršena su prva tri lansiranja protiv ciljeva na Sinajskom poluotoku, što je označilo prvu borbenu uporabu raketnog sustava SCUD.
Godine 1979. nekoliko projektila SCUD prebačeno je u Sjevernu Koreju i vjerojatno je bilo razgovora o zajedničkom poboljšanju tog oružja. Ova suradnja rezultirala je programom projektila Condor, koji je pokrenut kasnih 1980-ih. Cilj mu je bio povećati domet projektila tipa SCUD iznad 500 km. Program je uključivao Sjevernu Koreju, Irak i Argentinu, ali su se do 1993. Argentina i vjerojatno Egipat povukli iz inicijative. Ipak, partnerstvo Iraka i Sjeverne Koreje nastavilo se sve do pada režima Sadama Huseina.
Danas egipatske oružane snage još uvijek koriste raketne sustave 9K72E opremljene projektilima SCUD. Dok neki od njih mogu biti originalni projektili sovjetske proizvodnje, većina je vjerojatno nadograđena sjevernokorejska verzija isporučena početkom 2000-ih. Imaju domet do 300 km i u usporedbi s modernim projektilima potrebno im je dosta vremena da se pripreme za lansiranje. Međutim, ostaju strašan prizor tijekom vojnih parada!
Raketne ambicije Libije
Tijekom 1970-ih, Libija je krenula putem prema socijalizmu pod vodstvom Moamera Gadafija, koji je uspostavio Libijsku Arapsku Džamahiriju. Do 1977. zemlja je dobila nekoliko brigada raketnih sustava 9K72E, sa 72 lansera i oko 200-300 projektila – prilično zastrašujući arsenal za to doba. Gadafi je vjerojatno gajio ambicije za ekspanziju prema jugu, ali opsežno raspoređivanje ove zalihe projektila nikada nije urodilo plodom.
Ipak, tijekom sukoba sa Sjedinjenim Državama, Libija je lansirala raketne napade na američku bazu na otoku Lampedusa u Italiji. Projektili su 14. travnja 1986. promašili cilj i pali u more. Istodobno, Libija je pokrenula programe modernizacije u suradnji sa Sjevernom Korejom i Iranom. Kako je potražnja rasla, Gadafi je navodno od SSSR-a tražio nove raketne sustave, konkretno Temp-S sustave na čvrsto gorivo s dometom do 900 km. Međutim, vremena su se promijenila; SSSR je počeo smanjivati proizvodnju projektila, a SAD i njegovi saveznici postali su sve zabrinutiji zbog proliferacije raketne tehnologije. Posljedično, libijski raketni program je demontiran 1990-ih i početkom 2000-ih u zamjenu za ublažavanje ekonomskih sankcija.
Alžir
Alžir se također na kraju oslobodio kolonijalne vlasti i započeo svoj put prema neovisnosti. Međutim, očito Alžir nije otvoreno prihvatio socijalistički program tijekom ove tranzicije. Sovjetski projektili nisu isporučeni zemlji, ali je druga sovjetska vojna oprema našla put do Alžira, uključujući podmornice, zrakoplove i razne sustave naoružanja.
Tijekom ’00-ih, Alžir je postao sve više zainteresiran za nabavu modernih raketnih sustava i kupio je ruski raketni sustav 9K720E Iskander-E ( “E” označava izvoznu varijantu projektila).
Između 2014. i 2018. Alžir je dobio 12 ovih sustava; svaki sustav uključivao je samohodni lanser, transportno-utovarno vozilo i zapovjedno vozilo za pripremu misije (jedno po bateriji). Svaki lanser dolazi s četiri projektila, ne računajući rezerve koje mogu biti pohranjene u skladištima. Balističke rakete 9M723 koje se koriste sa sustavom imaju domet od 280 km. Sustav također može rasporediti krstareće projektile, poput projektila 9M728E s dometom do 300 km. Iako bi te rakete potencijalno mogle imati veći domet, ograničenje od 300 km usklađeno je s međunarodnim propisima o neširenju oružja.
Danas se Alžir ističe kao jedina zemlja u Africi i na arapskom istoku opremljena naprednim raketnim sustavom Iskander. Ova sposobnost značajno mijenja odnos snaga u sjevernoj Africi. Uz ruske sustave, Alžir je također nabavio kineske višenamjenske sustave DF-12A koji mogu lansirati i balističke projektile kratkog dometa poput SY-400 i protubrodske projektile poput YJ-12B za obalnu obranu. Sve u svemu, ova moderna raketna infrastruktura učinkovito osigurava obalne vode zemlje.
Južna Afrika
U 1980-ima Južnoafrička Republika bila je nedvojbeno tehnološki najnaprednija nacija u južnom dijelu kontinenta. Zemlja je razvila vlastite zrakoplove, oklopna vozila, nuklearno oružje i projektile.
Južnoafrički raketni program dobio je na snazi u suradnji s Izraelom 1970-ih i 1980-ih. Od sredine 1960-ih Južnoafrička Republika je aktivno radila na razvoju atomske bombe, što ju je učinilo vrijednim partnerom za Izrael, koji je zauzvrat bio spreman podijeliti raketnu tehnologiju. Dva istraživačka reaktora, SAFARI-1 (1965.) i SAFARI-2 (1967.), konstruirana su za rad s plutonijem i uranom. Godine 1979. dogodio se takozvani Vela incident – koji je vjerojatno bio eksplozija nuklearnog oružja koje je razvila Južna Afrika. Do 1980-ih, Južna Afrika je testirala svoje prve balističke rakete – RSA-3 – koje su imale domet do 1000 km. Projektili su uključivali izraelsku tehnologiju iz raketnih programa Shavit i Jericho.
Međutim, do ranih 1990-ih, nakon promjene vlade i kraja apartheida, Južnoafrička Republika službeno je ukinula svoj raketni program i usvojila nenuklearni status, odrekavši se svog nuklearnog arsenala.
Ostale zemlje u Africi
Kada je riječ o drugim zemljama afričkog kontinenta, njihove raketne sposobnosti uglavnom su ograničene na višecevne raketne sustave i rakete koje se lansiraju s zemlje ili iz zraka. Bespilotne letjelice sve više dobivaju na popularnosti čak iu razvijenim zemljama, koje ih vide kao alternativu tehnologiji precizno navođenih projektila. Dronovi nude veću svestranost i općenito su pristupačniji. Kao rezultat toga, čini se da si danas samo nekoliko bogatih nacija može priuštiti tradicionalne raketne sustave dugog dometa.
