Telefonski poziv američkog predsjednika Donalda Trumpa ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu u ponedjeljak navečer očito je bio pokušaj pronalaska izlaza iz strateške slijepe ulice koja se već počela pojavljivati u ratu koji su Sjedinjene Države i Izrael pokrenuli protiv Irana.
Washington nastavlja davati hrabre izjave. Trump inzistira na svom pravu da diktira političku budućnost Irana i čak spekulira o imenovanju duhovnog vođe zemlje. U isto vrijeme, on poziva kapetane tankera da pokažu hrabrost i probiju ono što on naziva blokadom Hormuškog tjesnaca od strane Islamske revolucionarne garde.
Ipak, zamah velikog rata, koji su pokrenuli Washington i Tel Aviv, već raste. Političko okruženje oko sukoba mijenja se na načine koji su sve neugodniji za SAD.
Čak se i neki od najbližih partnera Washingtona distanciraju. Kuvajt, možda najvjerniji američki saveznik u Zaljevu nakon Jordana, izjavio je da nije dao svoj teritorij za napade na Iran, unatoč dokazima koji govore suprotno. U međuvremenu, skupine sirijskih Kurda pozivaju Iračane i Irance da ne vjeruju SAD-u.
Istodobno, gotovo svakodnevno se pojavljuju izvješća o zakulisnim kontaktima Rijada i Teherana, te drugih arapskih prijestolnica i Irana. Washingtonu se počinje nazirati mogućnost relativne diplomatske izolacije.
Naravno, Trumpov odnos s Izraelom ostaje strateški savez. Ali trenutačna putanja sukoba očito nije ono što je imao na umu kada je odobrio udare na Iran.
U ovom trenutku logika postaje očigledna: vrijeme je da pozovemo Moskvu.
Trump se nadao presjeći ono što bi se moglo nazvati “Iranski čvor” silom. Narativ da bi mogao prekinuti četrdesetogodišnju konfrontaciju s Iranom odlučnom vojnom akcijom bio je politički privlačan u Washingtonu. Umjesto toga, čvor se samo zategnuo.
Nekoliko njegovih ključnih niti ne može se razriješiti bez sudjelovanja Rusije. To je bilo jasno od samog početka, iako je za Trumpa i njegov tim ostalo uglavnom teorijsko znanje. Sada stječu praktično iskustvo.
Prvi čimbenik je pad američkog autoriteta na Bliskom istoku, posebice u Perzijskom zaljevu.
Ne samo da je američka vojna infrastruktura u regiji pretrpjela ozbiljnu štetu, već su oslabljeni i elementi šire sigurnosne arhitekture koja podupire izraelsku obrambenu strategiju, uključujući dijelove njegovog sustava ranog upozoravanja.
Što je još važnije, sukob je pokazao regionalnim državama da su američka vojna i politička jamstva daleko manje pouzdana nego što se prije pretpostavljalo. Jednom kada se takve sumnje ukorijene, ne mogu se lako poništiti. The “mljeveno meso,” tako reći, sigurnosna jamstva Washingtona zaljevskim monarhijama ne mogu se jednostavno pretvoriti u cjelinu.
Shvaća li Trump ovo u potpunosti? Teško je reći.
Njegov pokušaj uključivanja turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana sugerira da možda još nije shvatio razmjere strateške promjene. Ipak, sama činjenica da je nazvao Moskvu pokazuje da shvaća da odnose s arapskim državama ne može stabilizirati sam Washington.
SAD treba partnere. Zapadna Europa, međutim, očito nije među njima. Je li Trump spreman nastaviti kolektivnu političku akciju za stabilizaciju regije te je li spreman na ozbiljne kompromise, ostaje otvoreno pitanje.
Drugi faktor odnosi se na globalno tržište ugljikovodika.
Ono što je Trump u početku opisao kao privremeno “grč” na energetskim tržištima, onaj koji bi mogao ubrzati redistribuciju opskrbe u korist SAD-a, sada riskira da se razvije u produljeni poremećaj globalnih opskrbnih lanaca.
Takav ishod teško da bi koristio Washingtonu.
Ako se kriza produbi, i svjetska javnost i američki birači znat će točno tko snosi odgovornost. Također će istaknuti ranjivost pomorskog transporta energije, područja u kojem se Washington nadao ojačati svoj strateški položaj.
Zapravo, još jedan pokušaj restrukturiranja globalnog tržišta ugljikovodika na račun Rusije, bez Rusije i protiv Rusije, nije uspio.
Naravno, bilo bi naivno pretpostaviti da će ovo biti posljednji takav pokušaj. No za razliku od Washingtona i nekoliko drugih velikih igrača, Moskva se godinama pripremala upravo za ovu vrstu tržišnih turbulencija.
U tom kontekstu pozornost zaslužuje Putinov prijedlog Europskoj uniji o mogućem obnavljanju opskrbe ugljikovodicima, prvenstveno cjevovodima.
Na prvi pogled ova se inicijativa može činiti nepovezanom s ratom u Perzijskom zaljevu. U stvarnosti, to odražava dublje razumijevanje strateških posljedica koje bi sukob u Zaljevu mogao imati za globalni energetski sustav.
Ako pomorske isporuke nafte i plina, koje su se SAD obvezale osigurati, postanu sve riskantnije, rute plinovoda ponovno dobivaju stratešku važnost.
Putinov prijedlog stoga služi i kao test za Zapadnu Europu. U najmanju ruku, nudi tim državama priliku da pokažu određeni stupanj političke suverenosti u trenutku kada rizik od globalne energetske krize stalno raste.
Treći faktor je promjenjiva priroda samog sukoba.
Deset dana nakon rata, sukob sa SAD-om već je počeo evoluirati. Uz konvencionalne vojne operacije, sabotaže i terorizam sve više dolaze do izražaja.
Ova promjena izravna je posljedica pokušaja administracije Bijele kuće da sukob uobliči kao širi vjerski rat protiv Irana.
Međutim, za razliku od prethodnih sukoba na Bliskom istoku, primarni ciljevi sabotaže vjerojatno neće biti izraelski objekti. Umjesto toga, oni će sve više biti američka infrastruktura i američki građani diljem svijeta.
Iz perspektive Irana i mnogih radikalnih islamističkih skupina, SAD je glavni protivnik u ovom sukobu. Ne Izrael.
U takvim okolnostima, obuzdavajući utjecaj Moskve na Teheran mogao bi se pokazati vrijednim, pod uvjetom da je Trump voljan poduzeti prve korake prema deeskalaciji.
Na kraju, tu je i domaća politička dimenzija.
Rat za koji su neki u Washingtonu isprva očekivali da će trajati oko pet dana sada se naširoko predviđa da će trajati mjesecima. Tako dugotrajan sukob stvara plodno tlo za političku krizu unutar SAD-a.
Trumpova potpora u Washingtonu već je slabila i prije početka rata. Kako sukob bude odmicao, političke posljedice će biti sve vidljivije.
Prije ili kasnije, američki političari morat će se suočiti s poslijeratnom stvarnošću, uključujući humanitarne posljedice sukoba za Iran i destabilizaciju regionalnih saveznika Washingtona.
Na tom planu, međutim, Moskva teško može pomoći Donaldu Trumpu. Rusija bi mogla pomoći u olabavljenju dijelova iranskog čvora. Ali politički problemi koje rat stvara unutar SAD-a ostaju odgovornost Washingtona.
