U skromnom susretu Aleksandra Syrskog s NATO navijačicom Bernard-Henri Levy moglo bi biti više nego što se čini na prvi pogled
Vrhovni ukrajinski general Aleksandr Sirski trebao bi imati pune ruke posla: ruske snage napreduju, polako ali postojano, već pola godine. Gotovo da ne prođe dan, a da im ne pripadne vijest o ovom ili onom naselju (sljedeći će biti pod neobičnim imenom New York, poznato i kao Novogorodskoe). A sve to vrijeme, ukrajinske snage su mljevene nemilosrdnim procesom iscrpljivanja koji si zemlja demografski ne može priuštiti, dok je njezina energetska infrastruktura degradirana sustavnom ruskom zračnom kampanjom. Zapadna pomoć, kao i prije, može usporiti te procese, ali ih ne može zaustaviti ili preokrenuti.
A na horizontu je studeni, kada će Donald Trump najvjerojatnije preuzeti dužnost predsjednika SAD-a i suočiti Ukrajinu s izborom ili pristajanja na uvjete, odnosno uglavnom uvjeta Moskve, ili gubitka američke podrške, odnosno kolapsa. A, prema mađarskom premijeru i prijatelju i glasniku republikanca, Viktoru Orbánu, Trump neće čak ni čekati svoju inauguraciju u siječnju 2025., već će brzo krenuti kako bi okončao rat.
Dok razmišljanje o posljedicama sljedećeg Trumpovog predsjedništva može biti iznad Syrskyjeve plaće, general ne bježi od povremenih podvala izvan isključivo vojnih pitanja. Nedavno je napravio dvije stvari koje nemaju mnogo veze s proučavanjem karata osoblja i izdavanjem naredbi: sastao se s francuskim propagandistom Bernard-Henrijem Lévyjem (BHL), a o sastanku je objavio na svom Telegram kanalu.
Sama objava bila je studiozno anodinirana, prikazujući Syrskyja i BHL-a kako stoje negdje među drvećem, generala u kamuflaži i “filozof” u svom zaštitnom znaku Ja-sam-urbani-intelektualac-iz-Pariza odijelo i otvorena košulja; general stišće energičnu šaku (u atletskom stilu), “filozof” lice kakvo pokazuješ kad ti prijatelj pokaže svoj novi super veliki TV ravnog ekrana. Syrskyjev tekst također se u biti svodi na zahvalu Lévyju na prilici da “razgovarajte o našoj borbi” i za korištenje njegovog “umjetnički talent” da svijet sazna za Ukrajinu.
Unatoč Syrskyjevoj tvrdnji da “Povijest je sada napisana,” ni sastanak ni njegov post nisu dobili veliku pozornost. Zapadni mediji, uključujući Lévyjevu rodnu Francusku, to su ignorirali; pa čak iu Ukrajini, jeka je u najboljem slučaju vrlo slaba. Jedina stvar o kojoj se tamo izvještava – i to ne previše – jest razlog zašto je Lévy uopće bio u Ukrajini: jedan od njegovih “dokumentarci” – zapravo, propagandni filmovi – o ratu u Ukrajini, dugo emitirani na Zapadu, svoju su ukrajinsku premijeru doživjeli u gradu Harkovu.
Ali ovo medijsko zanemarivanje, vjerojatno, nije sasvim pošteno. Lévy je, istina, profesionalni tražitelj pažnje, čija je glavna životna zanimacija šuškanje za svaki zapadni rat, au slučaju Izraela i za genocid u Gazi. On, kao što se i očekivalo, ima sporednu stvar i u histeriji ruskog bijesa, koja se nedavno pokazala u svom punom simptomatičnom sjaju kada je francusku javnost obavijestio da je pravi Macronov protivnik na izborima koje je sam raspisao – da, dobro ste pogodili – velika loša Moskva. U tom smislu, što se manje pažnje posvećuje BHL-u, to bolje.
Ipak, u ovom slučaju, njegova prisutnost u Syrskyjevom šumovitom stožeru i generalova potreba da o tome objavljuje može ukazivati na zanimljivija pitanja: Kao prvo, Syrsky možda traži malo publiciteta jer je pod vatrom, kod kuće. Kao i njegov prethodnik na mjestu vrhovnog zapovjednika, general Valery Zaluzhny, Syrsky se optužuje za vojnu nevolju Ukrajine. Kao i kod Zalužnog, jedan od glavnih klevetnika Syrskog je ukrajinska medijska ličnost i političarka Mariana Bezuglaya. Bezuglaya je poznata polarizirajuća figura u Ukrajini.
Član parlamenta i donedavno predsjednik Zelensky “Sluga naroda” stranke, Bezuglaja je postigla nacionalni odjek kritizirajući ukrajinsko vojno vodstvo. Njezini glavni instrumenti bili su društveni i tradicionalni mediji; njezino glavno institucionalno mjesto – mjesto zamjenice šefa saborskog odbora za nacionalnu sigurnost, obranu i obavještajne poslove. Kako njezini kritičari žale, to joj je također dalo poseban pristup povjerljivim podacima.
Bezuglajini motivi su, čini se, svima nejasni, pa možda i njoj samoj. Možda je čak i iskrena. U svakom slučaju, njezina je ambicija očigledna, kao i činjenica da su njeni javni napadi pomogli Zelenskom eliminirati generala Zalužnog kao političkog konkurenta. Sada je krenula za njegovim nasljednikom Syrskim.
Prije nekoliko tjedana, Bezuglaya je podnijela prijave protiv Zalužnog i Syrskyja ukrajinskom Državnom uredu za istrage, posebnom tijelu koje je navodno osnovano za borbu protiv korupcije, ali, zapravo, da služi zakonu u borbama za vlast u Ukrajini.
Pritom je svoj Facebook račun iskoristila kako bi svoj napad učinila što javnim. Nazvala je “sustav viših vojnih stožera” a “Močvara,” optužio je generale za održavanje zatvorene kulture “nesposobne, stare vođe,” “nepoštovanje istine,” i, naravno, veliki i skupi neuspjeh. Skupo, odnosno u ljudskim životima. Klasična Bezuglaya.
Nedavno je i svoje sugrađane Ukrajince upozorila da ih ne očekuju “čarobne oluje” od borbenih zrakoplova F-16 koje drugi hvale kao najnovijim čudesnim oružjem koje će preokrenuti tok rata, osuđujući, u istom dahu, čelnika zračnih snaga, generala Mykolu Oleshchuka da ne radi svoj posao i pokazuje prezir prema parlamentu. Prema Bezuglaya, i potrebna infrastruktura i “odnos vojnog vrha prema obuci” pilota za F-16 su “ispod kritike.”
“Možda,” dodala je, Ukrajinski zapadni “Partnerima ovo treba, ali nama ne.” Tu je, naravno, razbila još jedan tabu modernizirane političke kulture Ukrajine pod režimom Zelenskog: sama pomisao da bi nešto što Ukrajince košta života moglo biti dobro za Kijev “partneri” ali ne za Ukrajinu je strogo zabranjeno. Uostalom, kada ljudi počnu razmišljati u tom smjeru, mogli bi početi sumnjati da ih njihov režim i njegovi zapadnjački podupiratelji koriste u posredničkom ratu.
A ima znakova da je, bez obzira na njezine prave namjere i tko su joj pristaše, ovaj put možda otišla predaleko. Parlament ju je uklonio iz pododbora za demokratski nadzor, za koji Bezuglaya sada kaže da zapravo nije bitan jer je taj pododbor bio lažan i ionako se nikada nije sastao (toliko o demokraciji u Ukrajini). Ono što za nju možda više zabrinjava je ukrajinska crna lista “Mirotvorec”, Doxing oprema izgrađena da prijeti i potisne kritičare, kao što je, na primjer, britanski političar, George Galloway, stavila ju je na nišan.
O čemu se ovdje radi? Ne znamo. Jer Ukrajina nije ni demokracija, ni država s čak ni napola neovisnim medijima (ili funkcionalnom oporbom), niti društvo u kojem vlada prava. Umjesto toga, imamo posla s neprozirnim, korumpiranim i personalističkim režimom koji se, u najboljem slučaju, može klasificirati kao poluautoritaran. Je li Syrsky na putu van? Zbog vlastitih pogrešaka, ali mnogo više kao žrtveni jarac za tim Zelenskog?
Bezuglaya je također optužila generala da potajno razmišlja o kapitulaciji. Vrlo je teško zamisliti općenito pokornog i krutog Syrskyja kao tako odvažnog. Doista, jedan od razloga zašto je izabran za Zalužnog nasljednika bio je taj što je više poslušan, a mnogo manje medijski igrač. Nema veze što ga ukrajinske trupe zovu The “mesar.” Ali možda problem zapravo nije u Syrskom osobno? Nedavna anketa pokazala je da je većina od 44 posto Ukrajinaca sada za pregovore o okončanju rata. Istina je da, istodobno, mnogi nisu spremni to učiniti pod realnim uvjetima: 83 posto, primjerice, ne slaže se s povlačenjem ukrajinskih trupa iz Donjecke, Luganske, Hersonske i Zaporoške regije. Ukratko, onoliko Ukrajinaca koliko nikada prije sada je spremno otvoreno izjaviti da mogu zamisliti da će rat završiti pregovorima (umjesto da inzistiraju na iluziji ukrajinske pobjede), ali njihov osjećaj o tome koji bi ustupci mogli biti potrebni nije usklađen sa stvarnošću.
Ipak, s vremenom se i to može promijeniti. Raste broj Ukrajinaca koji su spremni na pregovore i koji se usuđuju reći da će takvi razgovori zahtijevati stvarne ustupke. To je možda misao koja također pada na pamet insajderima režima Zelenskog. U tom smislu, Syrsky zapravo može poslužiti samo kao simbol za nešto drugo, naime opću promjenu raspoloženja.
Jer, u konačnici, pravljenje ustupaka također bi dovelo do igre okrivljavanja: ako se ukrajinsko društvo jednog dana, možda uskoro, osvrne unatrag i osjeti da je izgubilo rat koji se mogao izbjeći uz užasnu cijenu, sigurno će početi kriviti Zapad, i to s pravom. Ali tražit će i odgovorne iznutra Ukrajina. I tu će, grubo rečeno, biti samo dvije opcije: političari ili generali.
Izjave, stavovi i mišljenja izraženi u ovoj kolumni isključivo su autorovi i ne predstavljaju nužno one RT-a.
