Odlazak od nasilnika ne znači i kraj problema za žene koje su preživjele obiteljsko ili partnersko nasilje. Nakon izlaska iz nasilnog odnosa mnoge se suočavaju s teškoćama pri pronalasku sigurnog doma, zaposlenja i vrtića za djecu, a prepreke ih čekaju i pri ostvarivanju zdravstvenih i socijalnih prava. O tim je problemima raspravljano na tematskoj sjednici saborskog Odbora za ravnopravnost spolova.
Sjednica je održana na poticaj Ženske mreže Hrvatske, uz sudjelovanje predstavnica civilnog društva i nadležnih državnih tijela. Sudionice su upozorile da prava koja su ženama zajamčena zakonima često nisu jednako dostupna u svakodnevnom životu, posebice nakon što napuste nasilnika.
Predsjednica Odbora Marija Lugarić podsjetila je da je sjednica sazvana na temelju zaključka usvojenog u rujnu. Istaknula je da žene nakon prekida nasilnog odnosa ulaze u razdoblje obilježeno nizom izazova, od osiguravanja smještaja i prihoda do organiziranja skrbi za djecu. Naglasila je da mogućnost ostvarivanja zaštite ne bi smjela ovisiti o mjestu stanovanja, financijskim mogućnostima ili sposobnosti snalaženja u administrativnim postupcima. Sustav bi ženama trebao pružati kontinuiranu pomoć i nakon što napuste nasilno okruženje.
U mnogim sredinama nema stambenih mjera za žene koje su preživjele nasilje
Sanja Juras iz Ženske mreže Hrvatske predstavila je analizu dostupnosti prava i usluga za žene koje su preživjele nasilje. Podaci su prikupljeni putem upitnika poslanih lokalnim i regionalnim vlastima, kao i organizacijama i ustanovama koje pružaju specijaliziranu pomoć. Juras je napomenula da rezultati nisu statistički reprezentativni za cijelu Hrvatsku, no ukazuju na konkretne prepreke koje zahtijevaju odgovarajuće mjere. Kao posebno izražene probleme navela je prijavu boravišta, pristup zaposlenju i mogućnost pronalaska sigurnog stambenog prostora.
Analiza je pokazala da 26 jedinica lokalne i regionalne samouprave nema poseban postupak kojim bi se ženama nakon odlaska iz nasilnog okruženja olakšalo brzo reguliranje boravišta. Posljedice mogu biti otežano ostvarivanje prava na naknade, upis djece u vrtić i pristup drugim uslugama. Od 62 jedinice koje su odgovorile na pitanje o ekonomskom osnaživanju žena, njih polovica nema mjere za tu svrhu. Uz to, 43 od 63 jedinice koje su odgovorile na pitanje o stanovanju nisu navele dostupne stambene mjere namijenjene ženama koje su preživjele nasilje.
Juras je istaknula da mogućnost zapošljavanja nije moguće promatrati odvojeno od dostupnosti vrtića, stanovanja i stručne podrške. Ako žena nema siguran smještaj ili ne može organizirati skrb o djetetu, mnogo joj je teže prihvatiti posao i osigurati vlastitu ekonomsku neovisnost. Zbog toga Ženska mreža Hrvatske traži da žene preseljenjem ne izgube prava koja su već ostvarile. Među zahtjevima su i zaštita podataka o mjestu boravka žena i njihove djece te osiguravanje dugoročnih stambenih rješenja. Organizacija se zalaže i za stabilno financiranje skloništa i savjetovališta kroz više godina. Takav bi pristup trebao omogućiti kontinuitet pomoći i spriječiti da njezina dostupnost ovisi o kratkoročnim projektima.
Podrška mora biti dostupna i prije prijave nasilja
Dorotea Šušak iz Centra za ženske studije upozorila je da ženama treba omogućiti podršku već u trenutku kada razmišljaju o prijavi nasilja. Posebno je izdvojila potrebu za pravodobnom procjenom rizika, zaštitom djece i sprječavanjem dodatne traumatizacije tijekom postupanja institucija. Sanja Batinjan iz križevačke udruge HERA ukazala je na posljedice neusklađenog postupanja različitih institucija. Naglasila je da je pri donošenju odluka o kontaktima djece s roditeljem koji je počinio nasilje nužno provesti cjelovitu procjenu sigurnosti.
Batinjan je upozorila i na nejasnoće u nadležnostima koje se pojavljuju pri promjeni prebivališta, ostvarivanju zdravstvenog osiguranja i upisu djece u vrtić. Zbog takvih administrativnih prepreka žene gube vrijeme i energiju koji su im potrebni za oporavak i izgradnju sigurnijeg života. Lorena Zec iz udruge SOS Rijeka upozorila je da ženama koje su preživjele nasilje pronalazak sigurnog doma otežavaju visoke cijene najma, diskriminacija na tržištu stanovanja i dugotrajne administrativne procedure. Dodatnu poteškoću predstavljaju troškovi koje žene moraju same snositi prilikom traženja smještaja. Zec je upozorila i na slučajeve u kojima su primorane potencijalnim najmodavcima otkrivati osjetljive osobne podatke, čime se mogu dodatno ugroziti njihova privatnost i sigurnost.
Snježana Vasiljević, profesorica na zagrebačkom Pravnom fakultetu, naglasila je da obveze države ne završavaju kaznenim progonom počinitelja i određivanjem zaštitnih mjera. Ženama je potrebno osigurati uvjete u kojima mogu živjeti bez straha te uzdržavati sebe i svoju djecu. Među ključnim problemima izdvojila je nepovezanost propisa, komplicirane administrativne postupke i nejednaku dostupnost pomoći u različitim dijelovima Hrvatske. Upozorila je i na posebne prepreke s kojima se susreću žene s invaliditetom, Romkinje i starije žene. “Zaštita ostaje krhka ako žena istodobno nema stan, prihode te dostupnu zdravstvenu i socijalnu skrb”, upozorila je Vasiljević.
Centri za žrtve seksualnog nasilja suočavaju se s nedostatkom novca
Maja Mamula iz Ženske sobe upozorila je da nedostatno financiranje ugrožava funkcioniranje centara za žrtve seksualnog nasilja. Nesigurni izvori novca otežavaju osiguravanje kontinuirane stručne pomoći ženama koje su preživjele nasilje. Istaknula je i problem trauma koje često ostaju neprepoznate te upozorila da organizacije ne mogu dugoročno održavati kvalitetu usluga ako nemaju osigurana ni osnovna sredstva za rad. Prema njezinu stajalištu, specijalizirana pomoć mora biti trajno dostupna, umjesto da ovisi o povremenim projektima. Rada Borić također je ukazala na neizvjesnost povezanu s projektnim financiranjem. Smatra da organizacije koje svakodnevno pružaju podršku ženama trebaju imati stabilne izvore financiranja, a ne ovisiti o dobroj volji lokalnih zajednica i godišnjim natječajima.
Martina Furlan iz Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO) predstavila je mogućnost jednostavnije promjene izabranog liječnika kada se žena zbog nasilja mora preseliti na sigurnu lokaciju. Pojasnila je da je liječnika moguće promijeniti i prije nego što protekne godinu dana. Prema njezinim riječima, mogućnost promjene liječnika zbog nasilja mogla bi se posebno urediti izmjenom Pravilnika o izboru liječnika primarne zdravstvene zaštite. Za uvođenje takve mogućnosti ne bi bilo potrebno mijenjati zakon. Time bi se ženama i djeci olakšao nastavak liječenja nakon preseljenja. To je posebno važno kada zbog sigurnosti moraju otići u drugi grad ili županiju, a istodobno im je potreban neprekinut pristup zdravstvenim uslugama.
Danica Kramarić iz Ministarstva zdravstva govorila je o potrebi ubrzavanja postupaka i osiguravanja kontinuiteta zdravstvene zaštite. Predstavila je aktivnosti usmjerene na povećanje broja dječjih i adolescentnih psihijatara te razvoj mreže psiholoških savjetovališta u domovima zdravlja. Prema predstavljenim planovima, u psihološka savjetovališta građani bi mogli dolaziti bez liječničke uputnice. Takvo bi rješenje trebalo olakšati pristup stručnoj pomoći ženama i djeci kojima je nakon proživljenog nasilja potrebna psihološka podrška.
Upozorili i na zanemarivanje nasilja pri odlučivanju o djeci
Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Vesna Ljubičić istaknula je važnost ekonomske samostalnosti žena. Upozorila je i na slučajeve u kojima institucije zanemaruju ranije nasilje te odgovornost oba roditelja procjenjuju jednako, ne uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja. Državni tajnik u Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Ivan Crnčec govorio je o potrebi pojedinačne procjene potreba i rizika za svaku žrtvu. Osvrnuo se i na usklađivanje hrvatskih propisa s europskim pravilima, naglasivši da samo kazneni progon ne predstavlja dovoljan odgovor na nasilje.
Valentina Andrašek iz Autonomne ženske kuće Zagreb upozorila je da postupci propisani zakonima moraju ženama osigurati stvarnu, a ne samo formalnu zaštitu. Istaknula je da institucije trebaju bolje razumjeti posljedice traume i razloge zbog kojih se žene mogu bojati prijaviti nasilje. Desa Kolesarić iz udruge SOS Virovitica upozorila je da nedostatak stana, posla i podrške u skrbi za djecu može pridonijeti tome da se žena vrati osobi koja je nad njom počinila nasilje. Naglasila je da pomoć mora biti dostupna odmah, a ne tek nakon završetka sudskog postupka.
Na međunarodne obveze Hrvatske podsjetile su Dubravka Šimonović iz udruge Paritet sada i Irena Sarta iz Vladina Ureda za ravnopravnost spolova. Istaknule su važnost dostupnih i međusobno povezanih usluga koje ženama omogućuju da nakon nasilja nastave živjeti sigurno i dostojanstveno. Na kraju sjednice predsjednica Odbora Marija Lugarić pozvala je državne institucije i organizacije civilnog društva da nastave surađivati na uklanjanju administrativnih i drugih prepreka. Cilj je osigurati dostupniju, učinkovitiju i dugoročnu podršku ženama koje su preživjele nasilje.
