Kad je Claudia Sheinbaum, prva žena predsjednica Meksika, nedavno javno pipkana tijekom šetnje, njezin je odgovor bio upečatljiv u svojoj suzdržanosti: “Ako se to dogodi predsjedniku, gdje će sve mlade žene u našoj zemlji?”
Izraz se odbio diljem Meksika i šire. Uhvatio je i rutinsku prirodu rodno uvjetovanog uznemiravanja i duboke političke implikacije društva u kojem čak i najmoćnija žena u zemlji može biti zlostavljana pred očima javnosti.
Neki su incident trivijalizirali kao trenutni gubitak sigurnosti. Ali bio je simbol dubljih struktura mačizma i mizoginije koji nastavljaju oblikovati politički život diljem Latinske Amerike.
Gledano kroz usku leću, čini se da je Latinska Amerika sve naprednija po pitanju rodne ravnopravnosti. Tijekom posljednja dva desetljeća, regija je implementirala neke od najambicioznijih zakona o jednakosti spolova. Zemlje uključujući Meksiko, Kostariku i Argentinu uvele su sveobuhvatne zakonodavne reforme koje zahtijevaju jednaku zastupljenost na stranačkim listama i u javnim službama.
Kao rezultat toga, Latinska Amerika dosljedno je među regijama s najvećim udjelom žena u nacionalnim zakonodavstvima. Regija je također proizvela nekoliko žena na čelu država visokog profila.
Osim Sheinbaum, tu su Michelle Bachelet u Čileu, Cristina Fernández de Kirchner u Argentini i Dilma Rousseff u Brazilu. I da nije izrazito upitne izborne prakse, mogli bismo govoriti o ovogodišnjoj nobelovki Marii Corini Machado kao predsjednici Venezuele.
Ipak, ti pomaci u predstavljanju koegzistiraju i često izazivaju žestoku ženomrscu reakciju. Prisutnost žena na vlasti nije demontirala patrijarhalne norme koje podupiru politički život. Umjesto toga, pokazalo se koliko su otporni.
Feminističke znanstvenice opisuju ovaj fenomen kao “rodno uvjetovano političko nasilje”. To je niz praksi čiji je cilj kažnjavanje žena koje preuzimaju uloge povijesno rezervirane za muškarce.
Takvo nasilje nije ograničeno na fizički napad. Također se očituje u klevetničkim kampanjama, seksualiziranoj karikaturi, digitalnom uznemiravanju i prijetnjama usmjerenim na političarke i njihove obitelji. Mizoginija ovdje ne djeluje samo kao kulturni talog, već i kao politička tehnologija. To je način discipliniranja žena koje remete uspostavljene hijerarhije.
Sheinbaumov susret neobično jasno ilustrira ovu dinamiku. Pipanje nije bio samo čin lošeg ponašanja pojedinca, već simbolično dokazivanje moći nad ženom čiji sam položaj dovodi u pitanje dugogodišnja rodno uvjetovana očekivanja.
Javni prostor diljem Latinske Amerike odavno je oblikovan logikom mačizma. Istraživanje provedeno u Quitu (Ekvador), Buenos Airesu (Argentina) i Santiagu (Čile) sugerira da je ulično uznemiravanje sveprisutan aspekt svakodnevnog života žena u gradovima regije.
Ali kada je predsjednica sama izložena neželjenom dodirivanju, incident postaje više od kršenja protokola. Postaje kratkotrajan, ali moćan podsjetnik na rodnu ranjivost duboko ukorijenjenu u javnom životu.
Sheinbaumova primjedba otkriva zabrinjavajuću istinu: ako se najzaštićenija žena nacije može zlostavljati naočigled, kakva zaštita postoji za one bez statusa, vidljivosti ili sigurnosnog osoblja? U Meksiku je ovo pitanje posebno akutno. Zemlja i dalje bilježi neke od najvećih svjetskih stopa femicida (ubijanje žena ili djevojčica zbog njihova spola), a rodno uvjetovano nasilje često se susreće s institucionalnom inercijom.
U ovoj pozadini, simbolično kršenje predsjednice ne može se odbaciti kao trivijalno. Govori o kontinuitetu nasilja u kojem ženska tijela ostaju osporavan teren, bez obzira na njihov politički autoritet.
Sistemski mačizam
Mačizam, daleko od toga da bude ležerna oznaka za mušku razmetanje, širi je ideološki sustav koji normalizira mušku dominaciju u javnom i privatnom životu. Nastoji oblikovati onoga tko se smatra vjerodostojnim, racionalnim i sposobnim za vodstvo. Postavlja očekivanja da politička vlast treba izgledati i zvučati muževno.
To znači da se osobine koje se hvale kod muškaraca – odlučnost, samopouzdanje, čvrstina – često procjenjuju kao neprikladne kod žena. Unutar te logike, žene koje ulaze u politiku ne zauzimaju samo službene položaje, već prije izazivaju simbolički poredak izgrađen na pretpostavci da moć pripada muškarcima.
Ovo pomaže objasniti zašto žene vođe privlače oblike nadzora koji su fundamentalno različiti po tonu i tenoru od onih usmjerenih na njihove muške kolege. To uključuje nadzor nad njihovim izgledom, glasom, emocionalnim izražavanjem i osobnim moralom, jačajući ideološke granice koje mačizam nastoji održati.
O autoru
Adriana Marin je predavačica međunarodnih odnosa na Sveučilištu Coventry. Ovaj je članak ponovno objavljen iz The Conversation pod licencom Creative Commons. Pročitajte izvorni članak.
Dilma Rousseff, na primjer, iskusila je kontinuirani mizoginistički vitriol tijekom i nakon svog predsjedništva. Morala se nositi sa seksualiziranim slikama, optužbama za emocionalnu nestabilnost i neprestanim komentarima o svom izgledu – a sve su dokumentirali novinari i organizacije za ljudska prava.
U Boliviji su se političarke suočile s psihološkim, ekonomskim i simboličkim napadima, koji su kulminirali u ekstremnim slučajevima poput neriješenog ubojstva vijećnice Juane Quispe 2012.
Popis je dug i nepoučan. I otkriva ograničenja formalne ravnopravnosti spolova. Pravni okviri uspjeli su dovesti više žena u javne institucije, ali nisu transformirali kulturološku logiku koja određuje čiji se autoritet poštuje, a čiji osporava.
U mnogim je slučajevima povećana zastupljenost pojačala neprijateljstvo, budući da vidljivost žena razotkriva krhkost ukorijenjenih patrijarhalnih struktura. Mizoginija, u tom smislu, postaje reakcija na percipirani poremećaj. Djeluje kao ponovna potvrda dominacije tamo gdje muški autoritet više nije zajamčen.
U konačnici, epizoda naglašava jaz između reprezentacije i transformacije. Latinska Amerika je napravila značajne korake u dovođenju žena na položaje formalne moći, ali kulturne i političke strukture koje podupiru mizoginiju ostaju duboko ukorijenjene.
Opipavanje sadašnjeg predsjednika sažima ovu kontradikciju. Žena može simbolizirati nacionalnu vlast, a opet u trenu biti svedena na predmet javnog nasilja.
Budućnost rodne ravnopravnosti u regiji neće ovisiti samo o povećanju broja žena na političkim funkcijama, već io suočavanju s kulturnim i političkim sustavima koji omogućuju cvjetanje mizoginije.
Sve dok mačizam ne bude doveden u pitanje u zakonodavstvu, javnom diskursu, političkoj kulturi i svakodnevnom životu, žene na vlasti nastavit će se suočavati s paradoksom utjelovljenim u Sheinbaumovoj primjedbi. Ni na najvišoj razini autoritet ne jamči poštovanje, a vidljivost ne jamči sigurnost.
