Smrt osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića u hrvatskom je javnom prostoru odjeknula glasno, što ne iznenađuje jer je riječ o krvniku koji je u našoj zemlji učinio velika zla. U hrvatskom narodu ostaje osjećaj povijesne gorčine i mišljenje da pravda nije potpuno zadovoljena. U povodu Mladićeve smrti oglasilo se i Ministarstvo hrvatskih branitelja, rezimirajući da ona označava odlazak jednog od najodgovornijih pojedinaca za brutalna razaranja i ubojstva te progone i na području Hrvatske i na teritoriju susjedne Bosne i Hercegovine. Za Hrvate, Mladić je simbol poraza velikosrpske ideologije i Miloševićeva režima, dok, sudeći prema reakcijama iz susjedne Srbije, san o velikoj Srbiji i dalje snivaju i vodeći predstavnici tamošnje političke scene i dobar dio srpskoga naroda. Proteklih su dana u srpskim gradovima oplakivali svojega generala koji nikada nije odgovarao za zlodjela počinjena na hrvatskome tlu, što je glavni razlog nezadovoljstva u Hrvatskoj i opravdanog propitivanja objektivnosti Haškog suda.
Poznato je da je Mladić svoj krvavi pir počeo u Hrvatskoj, kao zapovjednik Kninskog korpusa JNA. Međunarodni i domaći sudovi propustili su osuditi ga za teške napade na zadarsko, šibensko, sinjsko i slavonsko područje. Poseban je trn u oku Mladićevih hrvatskih žrtava to što nikada nije kažnjen za masakr i etničko čišćenje u Škabrnji. Iako ga je Haški sud osudio na doživotni zatvor zbog srebreničkog genocida, teroriziranja Sarajeva i drugih zločina u BiH, većina braniteljskih i udruga žrtava i danas naglašava kako se s Mladićevom smrću zatvara samo jedno mračno poglavlje, a ostaje nepravda prema obiteljima stradalih u Hrvatskoj. Budući da Mladić nije kažnjen za zločine počinjene u Hrvatskoj, a imajući u vidu reakcije na njegovu smrt s one strane Dunava, nije teško zaključiti da će i ovaj događaj utjecati na dugoročne odnose između Hrvatske i Srbije, koja desetljećima odbija suočiti se sa svojom mračnom prošlošću i priznati da je 90-ih vodila agresorski rat na ovim prostorima. Zapravo, masovno srpsko žalovanje za masovnim ubojicom Hrvatska bi trebala shvatiti kao otvorenu prijetnju, pogotovu kad se ima na umu da Vučićev režim ubrzano nabavlja ofenzivno oružje i najavljuje da je spreman za “drugo poluvrijeme”.
Mladić u Hrvatskoj predstavlja morbidnog ratnog zločinca, čija je smrt dočekana kao podsjetnik na razaranja i na nužnost očuvanja povijesne istine o Domovinskom ratu. U isto vrijeme vlasti i mediji u Srbiji fokusirali su se na njegovo zdravlje posljednjih godina, postavljajući pitanje je li imao potrebnu zdravstvenu skrb. Režimska glasila idu čak dotle da optužuju zatvorsku službu u Scheveningenu da ga je svojom namjernom nebrigom ubila. U dijelu srpske javnosti o smrti Ratka Mladića govori se kao o odlasku heroja, što je, razumljivo, u Hrvatskoj naišlo na oštre reakcije, jer svi oni koji u Ratku Mladiću vide heroja ujedno negiraju njegove ratne zločine. Upravo je to jedan od razloga dugogodišnjih loših odnosa dviju država. Teško je stoga očekivati da bi Mladićeva smrt mogla donijeti bilo kakav diplomatski zaokret i promijeniti službene pozicije srpskih vlasti o otvorenim pitanjima. Niti jedna od ključnih točaka prijepora između Zagreba i Beograda neće se promijeniti njegovom smrću. Hrvatska će sasvim sigurno ustrajati na otvaranju beogradskih vojnih arhiva s ciljem pronalaska nestalih civila i branitelja. Nakon svega, u zraku ostaje visjeti i pitanje teritorijalnog razgraničenja, odnosno granice na Dunavu, kao i zahtjevi hrvatskih braniteljskih udruga i logoraša za odštetu koju bi Srbija morala platiti.
Zločinka o zločincu
Unatoč tomu, Mladićeva smrt može se promatrati i kao simbolički kraj haške ere. Biološki kraj jednog od posljednjih velikih protagonista srpskog agresorskog rata označava i formalni kraj jedne epohe, no smrt stiže u trenutku regionalne nestabilnosti koja je uvjetovana nespremnošću Srbije da se odmakne od ratnog nasljeđa i iluzija o velikoj Srbiji. A njih potpiruju i istupi bivših ratnih kolovođa, koji ni tri desetljeća nakon rata ne miruju. Osuđena ratna zločinka i bivša predsjednica Republike Srpske Biljana Plavšić u povodu smrti Ratka Mladića poručila je da se osjeća grozno, nazvavši tog monstruma dobrim čovjekom na čijoj je strani uvijek bila. Zanemarujući to što je Mladić u Haagu pravomoćno osuđen zbog genocida i ratnih zločina, Plavšić je o njemu govorila kao o profesionalcu i humanom čovjeku. Doduše, tomu se ne trebamo čuditi jer je i ona sama pred Međunarodnim kaznenim sudom proglašena krivom za teške zločine i osuđena na 11 godina zatvora nakon priznanja krivnje za progon nesrpskog stanovništva.
I Biljana Plavšić za Hrvate je simbol duboke nepravde jer je, zbog selektivnosti Haškog suda, i ona izbjegla punu pravnu odgovornost za zločine počinjene izravno nad hrvatskim narodom. Mnogi još pamte da je 2003. godine pred sudom u Haagu priznala krivnju za progon nesrpskog stanovništva u BiH, Bošnjaka i Hrvata, zbog čega je tužiteljstvo odbacilo optužbe za genocid. Njezino priznanje, međutim, Hrvati pamte kao lažnu i dobro osmišljenu predstavu kojoj je cilj bio dobivanje blaže kazne. Biljana Plavšić osuđena je na samo 11 godina zatvora, što je ogorčilo Hrvate i Bošnjake jer je uoravo ona u vrijeme rata i srpskog terora obnašala visoke političke funkcije. A osim što je dobila kaznu koja ne odgovara razmjerima počinjenog zločina, Plavšić je na slobodu puštena 2009., pošto je odslužila dvije trećine kazne. Ne pokazujući nikakvo kajanje, nakon izlaska iz kaznionice povukla je priznanje. Njezino slavljenje u Beogradu i Banjoj Luci, kao, uostalom, i ovo posljednje javno žalovanje za Mladićem, potvrda su da je haško pokajanje bilo najobičnija farsa.
Šešeljeva farsa
Kao krajnji dokaz selektivnosti, pa i političke kompromitacije Haškog suda, slučaju Biljane Plavšić i Ratka Mladića treba dodati i slučaj Vojislava Šešelja. Sud je na njihovu primjeru pokazao da adekvatna kazna za stradanja hrvatskog naroda nikada nije izrečena. Šešeljeva priča posebna je razina apsurda. Haški je sud 2016. šokirao javnost oslobodivši ga po svim točkama optužnice. Žalbeno vijeće dvije ga je godina poslije ipak proglasilo krivim, ali samo za progon i deportacije Hrvata iz Hrtkovaca u Vojvodini, zbog čega je osuđen tek na deset godina zatvora. Kako mu je priznato vrijeme provedeno u pritvoru, Šešelj je ostao na slobodi u Beogradu, gdje ima status medijsko-političke zvijezde. Hrvatskom narodu neprihvatljivo je to što četnički vođa nikada nije kažnjen zbog slanja dobrovoljaca u napade na Hrvatsku, prije svega u Vukovar. Šešelj je svoju kaznu odslužio u pritvoru ismijavajući sud, što se pretvorilo u veliku farsu.
Velika je farsa bila i priča o njegovu zdravstvenom stanju zbog kojeg je pušten na slobodu. To je ujedno najveći pravno-moralni skandal u povijesti Suda u Haagu. Nakon 12 godina provedenih u pritvoru bez izrečene pravomoćne presude, Šešelja je Haški sud u studenome 2014. pustio na privremenu slobodu u Srbiju iz humanitarnih razloga, jer mu je dijagnosticiran rak debelog crijeva u uznapredovalom stadiju s metastazama na jetri. No čim je stigao u srpsku prijestolnicu, Šešelj je odbio daljnje slanje medicinske dokumentacije u Haag te nastavio voditi Srpsku radikalnu stranku, čime se aktivno uključio u politički život. Umjesto da, s obzirom na dijagnozu koja mu je postavljena, leži u bolničkom krevetu, Šešelj se počeo pojavljivati na političkim skupovima i u medijima, što je potvrdilo tezu da je cijela priča o terminalnoj fazi bolesti bila tek politički izgovor Suda kojim mu se pogodovalo. Čovjek koji je 90-ih slao dobrovoljce na Hrvatsku i držao govore u spaljenim selima protjerujući desetke tisuća civila tako se pravno izvukao na račun navodne teške bolesti. Od tada živi u Beogradu kao slobodan građanin, uživajući u luksuzu i koristeći javni prostor za širenje velikosrpske ideologije i ponižavanje žrtava, što pokazuje da je Sud u Haagu kapitulirao pred agresorom, ostavivši hrvatske žrtve bez pravne i moralne satisfakcije.
Balansiranje krivnje
Hrvatska javnost Haškom sudu zamjera pokušaj političkog balansiranja krivnje, koje se pokazalo i u slučaju Jovice Stanišića i Franka Simatovića, ključnih kadrova Miloševićeva režima koji su rukovodili paravojnim postrojbama, arkanovcima i Knindžama u Hrvatskoj. Njih su dvojica, na zaprepaštenje javnosti, oslobođena u prvostupanjskom postupku. Iako su nakon dugotrajnog ponovljenog suđenja tek 2023. pravomoćno osuđeni na 15 godina zatvorske kazne, proces dug dva desetljeća stvorio je duboko nepovjerenje u Hrvatskoj, u kojoj se i danas vjeruje kako je Sud ciljano izbjegao izravno povezati službeni Beograd s ratom u Hrvatskoj, gdje ni za masakr 200 ranjenika i civila na Ovčari nakon pada Vukovara nitko nije adekvatno odgovarao. Haški sud izrekao je časnicima JNA kazne koje izazivaju gnušanje. Veselin Šljivančanin nakon niza preokreta u žalbenom postupku pravomoćno je osuđen samo na deset godina, a pušten je na slobodu nakon dvije trećine odslužene kazne. Na 20 godina zatvora osuđen je Mile Mrkšić, dok je Miroslav Radić u cijelosti oslobođen krivnje, što se ne može nazvati nikako drugačije nego uvredom vukovarskim žrtvama. Iako je Mile Martić, vođa pobunjenih Srba u Hrvatskoj, osuđen na 35 godina zatvora, među ostalim i za raketiranje Zagreba 1995., za iste napade na civilne ciljeve u Zagrebu, Karlovcu i Sisku Haški sud nije osudio vrh JNA i političke nalogodavce iz Beograda, nego je krivnju svalio tek na lokalne aktere.
I dok Šešelj i Plavšić oplakuju Mladića govoreći o njemu kao o heroju i žrtvi nehumanog tretmana u zatvoru, Hrvati kao nepravdu Haškog suda ističu i slučaj generala HV-a i HVO-a Slobodana Praljka, koji je u sudnici, nakon što mu je potvrđeno 20 godina zatvora za zločine u BiH, progutao otrov. Taj je tragični događaj značajan dio Hrvata doživio kao završni čin nepravednog procesa, u kojem se Haški sud pokazao kao institucija koja donosi političke presude jer je potpuno ignorirao kontekst sukoba s bošnjačkim snagama. Na tom tragu svakako je i činjenica da je glavni kreator rata Slobodan Milošević umro u zatvoru prije izricanja presude, čime je Hrvatska ostala uskraćena za službeni, pravni dokument Međunarodnog suda koji bi nedvojbeno potvrdio da je režim u Beogradu pokrenuo agresiju na Hrvatsku, što je zasigurno najveći procesni neuspjeh haškog tužiteljstva.
Kult ubojice
Mladićeva smrt pokazala je da presude Haškog suda dugoročno nisu pridonijele očuvanju mira na ovim prostorima jer se baš njima potvrdilo da je srpsko društvo i dalje zarobljeno u velikosrpskim fantazijama. Vidljivo je da se ondje još njeguje kult ratnih zapovjednika iz 90-ih, odreda teških zločinaca. Mladićeva je sudbina srpskim nacionalistima, konzervativnim organizacijama i navijačkim skupinama poslužila kao prikaz mučeništva, pri čemu se državni vrh nije distancirao od njegova mračnog nasljeđa, što znači da diskretno dopušta da javni prostor ostane njime zagađen. Održavanje kulta Ratka Mladića i nakon njegove smrti jasan je pokazatelj da je Srbija daleko od demokratske zemlje. Dok se god u javnosti slavi čovjek odgovoran za genocid, Srbiji ne treba vjerovati, niti ima prostora za priče o regionalnom pomirenju. Toga mora biti svjesna i Europska unija, koja je prema Srbiji i Vučićevu režimu vrlo tolerantna i puna razumijevanja.
S druge strane, u Hrvatskoj, nema previše razumijevanja za branitelje i njihove udruge, iz čijih se redova čuje kako ih je Mladićeva smrt motivirala da ponovno iniciraju zabranu crvene zvijezde petokrake, jer je Mladić svoj u zločinački pohod pošao s tim simbolom kao oficir JNA. Pod znakom petokrake razarani su Škabrnja, Vukovar, Kijev i brojna druga mjesta. Stoga je za dobar dio braniteljske populacije crvena zvijezda znak pod kojim se ubijalo i rušilo. No u Hrvatskoj i dalje prevladava dogma da petokraka simbolizira samo antifašizam, a ne i velikosrpski fašizam iz 90-ih.
