Znate li gdje se nalazi najstariji sačuvani pisani dokument u Hrvatskoj? Pisan je na čakavici – ćiriličnim pismom

1. prosinca 1250., pronađen je najstariji hrvatski dokument na hrvatskom čakavskom jeziku pisan – ćiriličnim pismom

Na današnji dan, 1. prosinca 1250. godine, sastavljena je Povaljska listina, najstariji sačuvani dokument pisan hrvatskom ćirilicom – bosančicom – i jedan od najvrjednijih spomenika hrvatskog jezika i pravne povijesti. Riječ je o pergamentnoj ispravi nastaloj u Povljima na otoku Braču, a predstavlja ovjereni prijepis starijeg teksta iz 1181./1184. godine.

Premda je nastala u 13. stoljeću, Povaljska listina sadržava i gotovo cjelovito prenosi stariju ispravu kneza Brečka, kojom su se regulirali zemljišni odnosi između benediktinskog samostana sv. Ivana Krstitelja u Povljima i otočkih vlasti. Time listina postaje iznimno vrijedan izvor za proučavanje društvenih, pravnih i jezičnih prilika ranosrednjovjekovne Dalmacije.

Slučajno otkriće jednog od najvažnijih hrvatskih dokumenata

U narodnoj predaji posebno je živopisna priča o otkriću listine. Naime, prema zapisanim svjedočanstvima, pergament s neobičnim slovima otkriven je sasvim slučajno – na ognjištu, gdje ga je domaćica koristila za potpalu vatre. Tek je znatiželjni promatrač prepoznao da se na njemu nalaze stari i vrijedni znakovi, čime je spašena jedna od najstarijih hrvatskih pisanih dragocjenosti.

Danas se original čuva u Župnom uredu u Pučišćima, kamo je dospio u 19. stoljeću, kada su posljednji povaljski redovnici ponijeli sa sobom samostanski arhiv.

Kako i zašto je nastala Povaljska listina?

Listinu je 1250. godine sastavio i ovjerio Ivan, kanonik splitske prvostolnice i hvarski notar, na zahtjev povaljskog opata Ivana i po nalogu hvarskog biskupa Nikole. Svrha dokumenta bila je potvrditi i urediti posjede benediktinskog samostana, u trenutku kada su pisane isprave postajale važan pravni dokaz vlasništva.

Iako su starije isprave bile usmene i temeljile se na prisutnosti svjedoka, 13. stoljeće donosi promjenu: uvodi se potreba za pisanim dokumentima. Upravo zato nastaje i ova listina – kao pisana potvrda davnih posjeda samostana, potkrijepljena svjedocima i službenim ovjerama.

Pisar Ivan u završnom dijelu navodi da je vjerno prepisao ono što je „vidio u staru knjigu“, čime potvrđuje da je koristio neki raniji predložak – iako znanstvene rasprave o njegovoj prirodi traju do danas.

Jezik: spoj čakavskog, crkvenoslavenskog i romanskih elemenata

Povaljska listina izuzetno je važna i za povijest jezika.

U njenom tekstu prepoznaju se tri jezična sloja:

1. Narodni jezik – čakavski govor Brača iz prvih desetljeća 13. stoljeća, koji čini osnovu dokumenta.
2. Crkvenoslavenski jezik hrvatske redakcije – korišten za podizanje stila i vjerodostojnosti teksta, u skladu s tradicijom srednjovjekovne pisarnice.
3. Romanski sloj – rezultat dugotrajnog suživota slavenskog i romanskog stanovništva na istočnojadranskim otocima, vidljiv kroz brojne posuđenice i pravne termine.

Grafija listine pokazuje miješanje različitih ćiriličkih pisarskih tradicija, uz snažne utjecaje latinske grafije. Posebno zanimljiv je ikavski refleks jata, koji potvrđuje da je već u to doba na Braču bio ustaljen ikavski izgovor.

Kulturnopovijesni značaj

Povaljska listina važna je jer:

• predstavlja najstariji sačuvani dokument pisan hrvatskom ćirilicom,
• otkriva najstarije tragove čakavskog jezika u pisanom obliku,
• čuva elemente starohrvatskog običajnog prava,
• daje uvid u posjedovne odnose i društvenu strukturu srednjovjekovne Dalmacije,
• pokazuje razvoj hrvatskog književnog jezika kao spoja narodnog i crkvenoslavenskog sloja.

Prvi ju je objavio Franjo Rački 1881. u 13. knjizi Starina JAZU, čime je započeo njezin znanstveni život tijekom kojeg je potaknula mnoge rasprave među povjesničarima, jezikoslovcima i diplomatistima.

Jedan list pergamene – tri stoljeća povijesti

Ono što Povaljsku listinu čini jedinstvenom jest to da povezuje prošlost od kraja 12. do sredine 13. stoljeća – razdoblje u kojem su se isprepletali običajno pravo, prijelaz na pisanu pravnu praksu, crkvena administracija i lokalna društvena stvarnost otoka.

Kao takva, ona nije samo pravni dokument nego i dragocjeni kulturni, jezični i identitetski temelj hrvatske baštine.