“U sklopu Opće bolnice Dubrovnik, skriven između recepcije i ulaza, među bolničkim odjelima, nalazi se jedan mali kafić. Naizgled običan, nekoliko stolova na terasi pod tendom, miris svježe kave i freški kolači, ali za mnoge to je puno više od običnog mjesta za piće. Tu se svakodnevno odvijaju priče koje nisu zapisane u liječničkim kartonima pacijenata.
Tamo, među ljudima koji prolaze kroz najteže i najljepše trenutke života, “vlada” jedan čovjek. Njegovo ime je Bojan, ali svi ga zovu jednostavno „Brzi“.
Već više od sedam godina, „Brzi“ je stalan dio tog „bolničko kafanskog“ međusvijeta. Konobar, a možda i nešto više od toga. Možda bolnički psiholog bez diplome. Možda tihi terapeut s osmijehom umjesto liječničkih dijagnoza. Njegovo radno mjesto nije ured s bijelom kutom, nego šank iza kojeg sprema odličnu kavu….
Njegovo ime, odnosno nadimak koji je dobio od gostiju, nije slučajan. Brzi je sposoban sam poslužiti cijelu terasu, s lakoćom donosi naručeno i nikad ne zaboravlja tko pije bijelu kavu, a tko voli svoj cappuccino sa kroasanom. Kad ga promatrate, izgleda kao da pleše između stolova, s tacnom u ruci i vječitim osmijehom na licu. I baš kad vam se čini da ste potpuno nevidljivi, on će vam dobaciti šalu koja će vam izmamiti osmijeh čak i kad vam je srce slomljeno od saznanja da ste teško bolesni.
U njegovoj smjeni dolaze svi, pa tu ima i liječnika na kratkoj pauzi, medicinske sestre pa sve do pacijenata između života i smrti, neki još u neznanju, neki već u šoku. Obitelji koje sjede u tišini, držeći se za ruke, zamišljeno pijući kavu… I svi oni, prije ili poslije, upoznaju Bojana.
U bolnici gdje se svakodnevno gubi i dobiva nada, gdje se vode bitke i proživljavaju čuda, „Brzi“ je vedra strana, jer ponekad, jedna šalica kave i jedna dobra riječ vrijede više od svega.
I zato svi vole Brzoga”, napisao je Denis Pavela.
