I nama ostalima je bila, ali smo malo čitali, malo pisali, malo slušali, pa nekako možemo napisati dvije prosto proširene i prije ere umjetne inteligencije i nakon nje.
Danas vam ljudi i poruku na WhatsAppu pišu preko diktata kojeg zadaju ChatGPT-u ili inim umjetnim inteligencijama. Društvo u offlineu i onlineu postalo je teški fejk. Ljudi jednostavno izgovaraju neke rečenice koje su sukus nekog podatkovnog centra koji proizvoljno izbacuje monologe sukladno razini usluge koju kupite. Ako dobro i kvalitetno pretplatite uslugu ChatGPT-a za profesionalce, i odgovori će biti mudriji i s više mesa.
Ali kad to posljedično počnu koristiti političari, a prethodno pitaju što Dubrovniku fali, čime su ljudi nezadovoljni, što bi se trebalo promijeniti, on će vam odgovoriti: Dubrovniku nedostaje bolja prometna povezanost, priuštivo stanovanje, ravnoteža između turizma i života lokalnog stanovništva, veća transparentnost upravljanja gradskim resursima, bolja komunikacija s građanima, revitalizacija povijesne jezgre i sadržaji za mlade. I tu nastaje problem. Jer umjetna inteligencija ne zna tko je sinoć zakrčio Pile, tko je kriv za dugogodišnju nebrigu o podstanarima, tko je kupio stan ili dobio kuću pa se pravi da razumije podstanare. Umjetna inteligencija nikad nije bila u Pera u Baraci na redovnom šetovanju, ne zna kako je kad je kanafa kratka, niti poznaje velike narodne mudrosti iz deset saziva Gradskog vijeća ovoga našega grada. AI će svakom političaru dati pristojan, uredan, gramatički ispravan odgovor.
Ali neće mu dati karakter. Neće mu dati hrabrost. Neće mu dati osjećaj za mjeru. Neće mu dati ono najvažnije, stvarno razumijevanje grada u kojem živi. Zato danas imamo političke statuse koji zvuče kao seminarski radovi. Sve je tu: održivi razvoj, participativno upravljanje, inkluzivnost, zelena tranzicija, pametna mobilnost, demografska revitalizacija. Samo nema čovjeka. Nema rečenice koja zvuči kao da ju je netko stvarno mislio. Nema greške, nema nerva, nema mirisa, nema života. A narod, koliko god ga se podcjenjivalo, to osjeti.
Možda ne zna objasniti što je krivo, ali zna da nešto smrdi. Kao kad kupiš pomadoru ili dinju u butizi pa izgleda savršeno, a ima okus po kartonu. Pa onda kucaš po onoj dinji praviš se da si nešto pametan i da kontaš koja je dobra. Tako izgledaju i mnoge današnje političke objave. Lijepe, crvene, okrugle, bez ijedne mane. I bez ikakvog okusa. A ljudi osjete ChatGPT upravo zato jer ga stalno koriste. One crtice koje su prije vjerojatno jedino lektori stavljali u nekim beletristikama sada su doživjele nadrealne razmjere. Ti lijepo raspoređeni zarezi, te točke, ti citati ispravno stavljeni nakon dvotočke, forma odlična, sadržaj, kontekst, bit, ništa. Dakle, da rezimiramo, umjetna inteligencija je dobar izvor informacija, ali je u isto vrijeme varanje masa ako se silno koristi u priopćenjima, statusima na društvenim mrežama i svemu ostalom gdje bi čovjek trebao govoriti ono što stvarno misli. Iza umjetne inteligencije mora stajati i ona prirodna, ona koja u životu ima dovoljno znanja da je zna koristiti. U politici pak treba imati karizmu, socijalnu inteligenciju i osjećaj za trenutak. Prilikom javnih nastupa ljudi trebaju povjerovati da vi stvarno mislite ono što govorite. I ono najbitnije, moraju znati da znate o čemu govorite. A tek o temama možemo danima pričati. Izbori koji su nama uvijek najbitniji su oni komunalni, za gradonačelnika. Prikupljati jeftine političke bodove teško mogu situirani ljudi kada pišu o problemima mladih obitelji koje ne mogu pronaći podstanarski stan. No shit, Sherlock.
Zadnji put kad se stan mogao naći po nekoj razumnoj cijeni bilo je u vrijeme Vida Bogdanovića, možda i Dube u prvom mandatu. Nezaposlenost je do prije 15 godina još bila nevjerojatno visoka. Sada nam se događa da socijaldemokrati pišu kako nam poslove koje su prije radila naša djeca danas rade Nepalci. I onda to ChatGPT, koji ni sam ne vjeruje što piše, ipak napiše, a centrala pošalje kao priopćenje. Umjetna inteligencija može pomoći čovjeku koji ima misao. Može mu složiti rečenicu, ispraviti zarez, proširiti ideju, pronaći bolji izraz. Ali ako čovjek nema što reći, ona mu može samo elegantno upakirati prazninu. I tu dolazimo do one najvažnije stvari: AI nije problem. Problem su ljudi koji misle da je dovoljno upisati “napiši mi pametan status o budućnosti Dubrovnika” i da su time postali pametni. Nisu.
Samo su dobili bolju ambalažu za vlastitu površnost. A sam ChatGPT može pomoći. Pitajte ga kako mogu biti karizmatičniji, kako me birači mogu bolje prihvatiti, kako okupiti veliku koaliciju. Svi možemo i u besplatnoj verziji postaviti pitanja koja nam trebaju, odgovori će doći kroz par trenutaka. Ali nakon toga morate izaći među ljude. Morate znati slušati. Morate znati prepoznati kad netko govori iz stvarnog problema, a kad iz političkog kalkulatora. Morate imati nešto svoje, neku rečenicu, stav, karakter, grešku, nesavršenost.
Nešto ljudsko. Jer ako niste inteligentni, ni umjetna inteligencija vam ne može pomoći.
