“…Upravo tako, unedogled!“ naziv je izložbe hrvatske multimedijalne umjetnice Amele Frankl koja je otvorena u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik.
Izložba uključuje tekstove, fotografije, plakate i video snimke, a sukladno svojoj multidisciplinarnoj praksi umjetnica često omekšava granice između medija i žanrova pa susrećemo mješavinu dokumentarističkih i insceniranih fotografija, fotografije koje čine cjelinu s pratećim poetičnim tekstom, prostorne instalacije i drugo. Kako je rečeno na otvorenju, “ono što povezuje sve radove bilježenje je sraza autorici imanentnog kulturnog nasljeđa s potpuno drugačijim ambijentom, nastajanje svojevrsnog, kako sama autorica kaže, “autoportreta u pustinji“: Amela Frankl zahvaća specifične geografske datosti i pojave (konstantni suhi vjetar “harmatan“, gomile kamenja usred pustinjskog pejzaža..) socijalno-ekonomski okvir države koju posjećuje (prizori ribarenja, isječci društvene svakodnevice) te upliće subjektivne, dnevničke note stvarajući izrazito komunikativni i asocijativni mozaik žanrova i medija koji generira različita kulturološka pitanja, ali i najrazličitije emocije i stanja od melankolije, humora, meditacije, sjete do nelagode “.
Veći dio izložaka nastao je tijekom perioda COVID-a u Africi, točnije u Mauretaniji koja je, kao i Sahara, umjetnicu posebno inspirirala. Izložbu je otvorio ravnatelj Umjetničke galerije Tonko Smokvina, a kustosica izložbe je muzejska savjetnica galerije dr.sc. Rozana Vojvoda. Umjetnica je izložbu nazvala “…upravo tako, unedogled!“ želeći sugerirati da su iskustvo boravaka u Mauretaniji i posjeta Sahari i dalje inspirativni za sve njezine radove.
Frankl je slikarstvo diplomirala na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a na likovnoj sceni prisutna je od 80-ih godina prošlog stoljeća. O svom radu nam je rekla i ovo:
“Nama Europljanima je katkad teško percipirati ogromnu veličinu Mauritanije u kojoj je moj suprug radio tri godine. Povremeno sam ga posjećivala i taj pejzaž me neizmjerno fascinirao: vjetrovi, sunce, pustinja, pijesak koji bode kožu, ljudi s nama nepoznatim načinom života i shvatila sam da ništa ne znamo o toj zemlji. Po povratku u Zagreb sam se odlučila raditi projekt koji mi je obilježio život do te mjere da se tamošnje iskustvo pretače i u moje nove projekte. Stihovi uz dio fotografija nastali su kao rezultat razmišljanja kako ću publici približiti boravke koji nisu bili turistički. Slušala sam i promatrala, nisam znala kako to približiti našoj publici i odlučila sam da ja govorim o tome što sam doživjela u Africi. Sve anegdote, njih 32, stvarne su situacije koje sam doživjela, sve te dileme, začuđenost i naše kulturološke predrasude o toj sredini rješavala sam humorom, ali u rimi i u zagrebačkom kajkavskom dijalektu“, rekla nam je Amela Frankl.
