Priopćenje prenosimo u cijelosti:
PRAVO NA DOM, A GDJE STE BILI DEVET GODINA?
9 godina, više od milijardu eura proračuna, niti jedan novi gradski stan nije sagrađen.
Mato Franković i HDZ ovih dana pišu kako „netko mora misliti na ljude koji nemaju priliku riješiti svoje stambeno pitanje“.
Slažemo se.
Ali upravo zato treba postaviti vrlo jednostavno pitanje:
Gdje je taj „netko“ bio posljednjih devet godina?
Mato Franković i HDZ upravljaju Dubrovnikom od 2017. godine. U studenome te iste godine građanima je obećao 120 gradskih stanova u Solitudu, završetak dokumentacije do kraja 2018. i početak gradnje 2019. godine.
Danas je 2026.
Gdje je tih 120 stanova?
Ni to nije bilo jedino veliko stambeno obećanje HDZ-a. U parlamentarnoj kampanji 2016. HDZ je obećavao 100 stanova mjesečno za mlade. Da se takav tempo ostvarivao devet godina, govorili bismo o više od 10.000 stanova.
Gdje su ti stanovi i koliko ih je završilo u Dubrovniku?
U međuvremenu su kroz gradske proračune prošla golema sredstva, više od MILIJARDU eura!
Zato se stambena kriza danas ne može predstavljati kao problem koji je nastao preko noći niti kao problem za koji gradska vlast devet godina nije imala nikakve poluge.
Dubrovnik je turistički grad i upravo zato gradska vlast ima odgovornost dio koristi koje turizam donosi pretvarati u rješenja za njegove negativne posljedice: gradsku stanogradnju, priuštivi dugoročni najam, odgovornu prostornu politiku i kvalitetniju infrastrukturu.
Gradonačelnik tvrdi da je u Hrvatskoj 230.000 stanova „izuzeto iz funkcije stanovanja i pretvoreno u apartmane“. To nije točno. Ta brojka iz Popisa stanovništva 2021. odnosi se na stanove za odmor, a Državni zavod za statistiku izričito navodi da u tu skupinu nisu uključeni stanovi koji se iznajmljuju turistima, nego samo oni kojima se vlasnici koriste za vlastite potrebe. Riječ je o vikendicama, ne o apartmanima.
Za Dubrovnik tvrdi da „u istoj kategoriji“ ima 5.165 stanova. Prema istom popisu, u Gradu Dubrovniku stanova za odmor ima 675. Odakle onda 5.165?
Prema istom popisu, u Dubrovniku je i 4.959 praznih stanova, odnosno stanova namijenjenih stanovanju u kojima u vrijeme popisa nitko nije živio, poput neuseljenih novih stanova, stanova na prodaji ili za najam te stanova u obnovi.
Tvrdi i da su umirovljenici među vlasnicima tih stanova svega 0,5 posto. HGK je, s druge strane, u istraživanju iz 2020. na 2.177 pružatelja obiteljskog smještaja utvrdio da su trećinu ispitanika činili umirovljenici, a 75 posto njih izjavilo je da bi im bez tog prihoda egzistencija bila ugrožena.
Gradonačelnik očito nije upoznat ni s osnovnim brojkama, a time ni sa samom problematikom. Tko ne poznaje brojke, ne razumije problem. A tko ne razumije problem, ne može ga riješiti.
I postoji još jedno važno pitanje.
Čak i ako se ograničavanje kratkoročnog najma dogodi, tko jamči da će se ti stanovi pojaviti na tržištu dugoročnog najma, i to po cijeni koju dubrovačke obitelji mogu platiti? Nitko.
Vlasnik kojem više nije isplativ ili moguć kratkoročni najam nije automatski obvezan nekretninu ponuditi dugoročnom najmoprimcu.
Može je koristiti za sebe ili obitelj, prodati je ili je uopće ne iznajmljivati.
Zato ograničavanje kratkoročnog najma samo po sebi nije stambena politika. Stambena politika mora imati mjerljiv odgovor na pitanje koliko će novih priuštivih stanova stvarno biti dostupno građanima. Grad mora GRADITI stanove i osnovati gradski fond stanova za pristupačni dugoročni najam!
Istodobno, privatne iznajmljivače ne može se sve staviti u istu kategoriju.
Nije isto kupovati niz stanova isključivo radi turističkog najma i imati jednu obiteljsku nekretninu čijim se sezonskim iznajmljivanjem nadopunjuje kućni budžet, financira školovanje djeteta ili povećava mirovina.
Treba reći i ono očito: turisti će i dalje dolaziti u Dubrovnik i negdje moraju spavati. Ako se obiteljski smještaj guši, ti gosti neće nestati, nego će se preliti u hotele. Istodobno se prostornim planovima otvara prostor upravo velikim hotelskim lancima. Dok se građanima novim GUP-om smanjuju mogućnosti gradnje, hotelima u turističkim zonama povećavaju se smještajni kapaciteti.
Tako se istiskuje lokalna, obiteljska komponenta dubrovačkog turizma, a veliki hotelski lanci, čiji vlasnici uglavnom nisu Dubrovčani, dobivaju još veći dio kolača. Malim obiteljskim iznajmljivačima se oduzima, a najbogatiji se dodatno bogate.
Gradonačelnik pritom vlastitu odgovornost za devet godina nečinjenja svodi upravo na obiteljske iznajmljivače. Cijeli teret stambene krize prebacuje na njih, dok hoteli ne snose ništa.
Pogledajmo i kako se gradonačelnik postavlja prema krupnom kapitalu, a kako prema našim sugrađanima.
Kada govorimo o tome tko snosi troškove turističkog grada, vrijedi pogledati posljednje cijene vode. Račun kućanstva s 12 kubika potrošnje porastao je s 26,78 na 40,48 eura, dok je račun poslovnog korisnika s 50 kubika porastao sa 188,62 na 219,65 eura. Varijabilna cijena same vode kućanstvima ide s 0,50 na 0,93 €/m³, što je rast od 86 posto. Poslovnim korisnicima ide s 1,44 na 1,59 €/m³, što je rast od samo 10,4 posto.
Zato se može postaviti i pitanje kako se teret troškova turističkog grada raspoređuje između građana i poslovnog sektora koji od turizma ostvaruje najveće prihode i stvara najveće pritiske na infrastrukturu i troškove života.
Na kraju, rasprava se ponovno vraća na ono što je gradonačelnik sam napisao:
„Netko mora misliti i na ljude koji nemaju priliku riješiti svoje stambeno pitanje.“
Mato Franković i HDZ taj su „netko“ već devet godina.
Godine 2017. obećao je 120 gradskih stanova u Solitudu i početak njihove gradnje 2019. godine. Devet godina kasnije ne poznaje ni osnovne brojke o problemu koji je trebao rješavati.
Prije nego što se odgovornost za dubrovačku stambenu krizu prebaci na obiteljske iznajmljivače, ostaje najjednostavnije pitanje od svih:
Gradonačelniče, gdje su stanovi koje ste tim ljudima obećali?
