Živite na dvije adrese – u Češkoj i u Hrvatskoj, točnije Brgatu.
-Za mnoge sam dalmatinizirana Čehinja. Ali, prvo kažem: u Dalmaciju sam bezuvjetno i sudbinski zaljubljena! Moj muž je, s druge strane, Dalmatinac gdje god bio. Tu nema pomoći.
Knjige pišete pod djevojačkim prezimenom Čechova. Zašto?
-Počela sam pisati puno prije udaje, a prva moja knjiga izašla je u Češkoj kad sam imala 19 godina.
Koliko vremena provodite u Hrvatskoj?
-Tu smo od proljeća do jeseni i uvijek za Božić. Djeca se školuju kod kuće, tako da nismo vezani uz jedno mjesto tijekom školske godine. Praktički, možemo doći kad hoćemo.
NEMA VIŠE ‘PAŠTETARA’
Svjedok ste promjene profila čeških turista. Kako su se promijenili?
-Jako. Još se dobro sjećam kad sam 1988. godine prvi put došla s mamom u Gradac. Mi smo bili antikomunistička obitelj i uopće nije bilo jednostavno dobiti dopuštenje za putovanje. Nije dolazilo u obzir da cijela obitelj zajedno ode u Jugoslaviju – valjda su mislili da ćemo preko Jugoslavije produžiti ravno u Ameriku! Mama se dvije godine borila da barem nas dvije možemo otići. Imala sam osam godina i bila sam indoktrinirano socijalističko dijete. Mislila sam, Jugoslavija je naša bratska zemlja, tamo je sigurno sve isto kao kod nas. I onda dođem ovamo i gledam – butige pune! Voće, povrće, stvari koje kod nas krajem osamdesetih niste mogli dobiti ni pred Božić. Za mene je to bilo nevjerojatno bogatstvo pa sam pitala našu vodičku: “Ako su Jugoslaveni naša braća i imaju svega, zašto nam nešto ne pošalju?“. Mama se naravno prepala, jer vodiči su tad često bili suradnici komunističke policije i slobodno su je mogli ispitivati kako me odgaja.
Poslije je ovdje došao rat, a Česi i Slovaci su se mirno razišli.
-To se često uspoređuje, ali mislim da se uopće ne može uspoređivati. Okolnosti su bile potpuno drukčije. Svakako, Česi su bili među onima koji su se nakon rata relativno brzo počeli vraćati u Hrvatsku, iako još puno toga nije bilo obnovljeno. Mislim da se od tada promijenio i odnos Hrvata prema Česima, ali i sami češki turisti: više smo počeli cijeniti jedni druge. Par godina kasnije je nestao i stereotip “paštetara“, struktura čeških turista se mijenja. Prvo, Hrvatska više stvarno nije jeftina destinacija. Kad iz Češke dođete automobilom, platite gorivo, autoceste, smještaj i sve ostalo u glavnoj sezoni, to je ozbiljan novac. Nekome danas stvarno može biti jeftiniji all inclusive u Grčkoj, Egiptu ili Španjolskoj. Uz to, sve je više Čeha koje zanima hrvatska kultura, povijest, žele naučiti jezik. Imate obitelji koje već treću generaciju dolaze kod istih domaćina. To više nije samo odnos gost-iznajmljivač. Postanu prijatelji, pa domaćini izvan sezone odlaze njima u Češku. Sve više Čeha vidim i u luksuznim dubrovačkim hotelima, što prije nije bilo uobičajeno. I Poljaka je sve više: oni imaju jake pojedince i dobre promotore Hrvatske. Recimo Robert Makłowicz je jako vezan uz Pelješac i puno ga je približio Poljacima. Danas je Pelješac pun Poljaka. I zato sad, između ostalog, radimo i poljski prijevod moje trilogije.
‘JADRANSKA ZARUČNICA’
Koliko ste knjiga ukupno napisali?
-Osam. Prvu sam knjigu napisala nakon boravka u prestižnoj privatnoj školi u Ontariju. Dobila sam stipendiju i privilegiju, ali je bilo jako strogo – imali smo sve, od sjajnih profesora i vojničkog treninga do svakodnevnog jutarnjeg susreta svih studenta u školskoj crkvi. Po povratku u Češku, osjetila sam da moram opisati to iskustvo i tako je nastala moja prva knjiga kratkih priča.
Studirali ste pravo u Pragu i kreativno pisanje u Oxfordu. Što ste kasnije radili kao pravnica?
-Prvo sam radila u javnobilježničkim uredima u Pragu, a onda gotovo dvije godine pri Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Tamo sam došla s ogromnim idealima. I onda je došlo dosta veliko otrježnjenje. Ne želim tvrditi da cijela institucija ne funkcionira samo zato što sam ja imala loše iskustvo. Ali, jako me razočaralo ono što sam vidjela iznutra – birokracija, način upravljanja javnim novcem, razlika između velikih ideala i svakodnevne prakse. I treba reći: međunarodne institucije se financiraju iz javnih sredstava, novcem svih nas. Iz poreza, koji plaćaju medicinska sestra, instalater, učitelj, novinar, a radnici međunarodnih sudova i organizacija niti ne znaju što je porez! Zato mislim da bi nam na neki način trebala biti obaveza pitati kako funkcioniraju.
S RUKSAKOM NA KOSOVO
Što ste napravili nakon tog razočaranja?
-Otišla sam iz Strasbourga, ali je tad iskrsnula prilika za rad u civilnoj misiji na Kosovu. Tražili su pravnike, prijavila sam se te 2007-2008. radila u Kosovskoj Mitrovici. Nakon Strasbourga sam mislila: dobro, tamo u nekim udaljenim uredima možda ne znaju kako ljudi stvarno žive, ali na terenu će sigurno biti hrpa entuzijasta koji žele nešto napraviti. Došla sam praktički kao G. I. Jane: ruksak, teren, idemo spašavati svijet. A onda uđem u ured i shvatim da se tu nosi Prada i Escada! Naravno da je tamo bilo odličnih, ozbiljnih ljudi koji su stvarno pokušavali nešto napraviti. Ali, jako brzo sam vidjela koliko su veliki međunarodni sustavi birokratizirani i koliko su ljudi koji za njih rade privilegirani u usporedbi s lokalnim stanovništvom. To mi je bilo najteže: jako ste dobro plaćeni, imate sigurnost i privilegije, a oko vas žive ljudi – i Srbi i Albanci – koji se dnevno nose s posljedicama rata i političke situacije. Po meni, ako ste tamo da biste pomogli, onda morate stvarno dati sve od sebe! Osobno mi je bilo teško pogledati lokalne ljude u oči ako sam imala osjećaj da sustav kojem pripadam ne radi ono što treba. No, na kraju su me upravo lokalni ljudi zadržali tamo. Našla sam puno prijatelja, s nekima sam i danas u kontaktu. Oni su vrlo brzo shvatili kako ja znam da oni znaju kako stvari funkcioniraju – pa nema smisla da jedni pred drugima glumimo. Hajdemo normalno družiti se i vidjeti možemo li jedni drugima nekako pomoći. Da nije bilo njih, mislim da ne bih dugo izdržala. Na kraju sam otišla iz te organizacije i odlučila napisati knjigu Total Balkan. Naslov na češkom zvuči kao “totalni kaos“, samo što poanta knjige nije da je Balkan totalni kaos. Upravo suprotno: često su kaos međunarodne organizacije koje dođu tvrdeći da će “organizirati Balkan“. Knjiga je gorka humoristična politička priča, dosta satirična. Podnaslov je “Mogu li se milijarde pokrasti sto po sto?“ U Češkoj je imala jako lijep odjek, bila je i na bestseller listi. Prevela sam je na engleski i još je dostupna na Amazonu kao e-knjiga, a uspješno je izašla i u Srbiji.
KAD MJEŠTANI BIRAJU SUPRUGA
Kad i kako ste upoznali supruga?
-E, to je posebna priča! Prije skoro trideset godina, doslovno sam se na prvi pogled zaljubila u jedno mjesto na Pelješcu. Neću vam reći koje, inače će svi početi tamo dolaziti. Tek, reći ću da je negdje kod Orebića, a za njega ne znaju ni svi lokalci. Prvi put sam tamo došla kao vrlo mlada i osjetila nešto nevjerojatno: more, mjesto, energiju… Na kraju se pokazalo da je to mjesto ključno za cijeli moj život. Dok sam radila kao pravnica, svake sam godine skupljala godišnji odmor da što duže mogu biti u tom svom pelješkom mjestu. Dolazila sam sama, s laptopom, pisala knjige i bila potpuno zadovoljna. Kad sam napunila trideset, lokalci me počinju gledati nestrpljivo jer dolazim sama, vozim plavu Mazdu MX-5, nosim laptop – i pitaju: „Dobro, kako to da ti još nemaš familiju?“ Ja kažem: “Ne treba mi, dobro mi je.“ Oni: “Ako ti ne znaš, mi ćemo ti naći nekoga.“ I krenulo je. Prvo pomorac Marko uz objašnjenje: možda ti se neće odmah svidjeti, ali ionako često nije doma, u braku ćeš se naviknuti. Katastrofa! – Drugi dan Đuro. Jedinac, nasljednik obiteljske vinarije. Opet katastrofa! Tad sam rekla: “Ako mi dovedete još samo jednog, sjedam u auto i vraćam se u Prag“! A oni meni: “Ne, ne, čekaj! Dolazi još jedan. Nije s Pelješca, nije pomorac, nema vinariju… ali svira harmoniku!“ I došao je moj Tonći. Samo što smo se mi, sasvim slučajno, upoznali nekoliko sati prije nego su nas oni “službeno“ upoznali. Došao je motorom, pogledam ga i pomislim: “E, šteta što me nisu s ovim upoznali“! A to je bio taj! Tako smo se upoznali 2010. godine. Poslije smo počeli živjeti malo ovdje, malo tamo, rodila se prva kći, pa druga, pa sin… I shvatila sam da mi ta mobilnost odgovara. Neću reći nestabilnost nego dinamika. To zvuči bolje.
Kako su se djeca privikla na dvije domovine i tu mobilnost?
-To stvarno morate pitati njih. Sad kad su stariji, vidim i nedostatke. Imaju društvo u obje zemlje, ali nemaju stabilnu grupu kroz cijelu školsku godinu. Općenito, susreću manje vršnjaka nego djeca koja svaki dan idu u školu. To je, po meni, najveći minus homeschoolinga. Ali vidim i puno toga što mi se jako sviđa: oni ljude uopće ne dijele toliko po godinama. Razgovarat će s onim tko im je simpatičan, bez obzira na to ima li devet ili devedeset godina. Za njih je prijatelj jednostavno netko s kim im je dobro. To mi je važno. Nisu zatvoreni u jednu grupu i nemaju osjećaj da se moraju družiti isključivo s vršnjacima. Puno radimo i na jezicima, djeca uče na češkom, hrvatskom i engleskom. Najstarija kći potpuno je zaljubljena u japansku kulturu i dobro govori japanski. Mlađa je naš “veterinar u treningu“: voli sve životinje, jaše i uči svirati harmoniku. A sina zanima sve. Još je malen, ali već voli i pisati.
TEMA HIT TROLOGIJE
O čemu je vaša “Jadranska zaručnica“?
-To je trilogija, humoristična ljubavna priča smještena u Dingač na Pelješcu. Samo da odmah razjasnim: znam da selo Dingač ne postoji! Dingač je područje. Ali moji češki čitatelji dođu na Pelješac i traže me po Dingaču, pitaju gdje mi je kuća…Tad saznaju da uopće tamo ne živim, nego na Brgatu i umjesto mora gledam ka graničnom prijelazu! Da bih u Dingaču imala kuću s pogledom na more, morala bih napisati par bestsellera na engleskom. Pa sam si barem u knjizi stvorila život uz more. Glavna junakinja je Čehinja koja dolazi kao kuma na vjenčanje prijateljice iz Trstenika i zaljubi se u drugog kuma. I tako počinje priča o tome kako i zašto na kraju ostane cijelo ljeto. U Češkoj je trilogija prošla jako dobro. Mi imamo malo tržište, slično hrvatskom, tako da je sedam do osam tisuća primjeraka po knjizi vrlo lijepa naklada. Sad radim prijevode. I tu sam shvatila koliko je teško prevesti vlastiti humor. Mi Česi imamo dosta ironije, sarkazma, ponekad i prilično grubog humora. A nešto što je češkom čitatelju strašno smiješno, ovdje uopće ne mora funkcionirati. Ili može zvučati kao da se rugam nečemu čemu se uopće ne želim rugati. Zato hrvatsku verziju ne prevodim doslovno. Ja sam autorica, pa si mogu dopustiti reći: dobro, ova šala ovdje ne radi, idemo pronaći drugu koja će izazvati isti osjećaj. Moje knjige voli vaš Miro Gavran, koji je pročitao Total Balkan i dio prijevoda Jadranske zaručnice. Posebno sam se radovala kad su mi u Daruvaru napisali da je trilogija priča s najvećom dozom ljubavi prema Dalmaciji, ikad objavljena. To mi je stvarno veliki kompliment, jer upravo to i jest poanta. Ja se Dalmaciji ponekad smijem, ali joj se smijem zato što je volim.
Nakon trilogije napravili ste i impresivni, veliki vodič po Hrvatskoj, s pričama i fotografijama.
-Da. Čitatelji trilogije su mi počeli govoriti: dobro, stalno pišeš o Hrvatskoj, napravi neki vodič. A sramila sam se priznati da zapravo najbolje poznajem benzinske postaje između Dubrovnika i Praga! Uglavnom putujem sama s troje djece i dvije pudlice. Mi smo jako vesela putujuća ekipa. Pred kraj COVID-a odlučila sam s djecom ipak putovati po Hrvatskoj kako treba. Angažirali smo odličnog češkog fotografa i temeljito proputovali Hrvatsku. Namjerno smo išli i u unutrašnjost, ne samo na obalu. I to je bilo fantastično. Našli smo mjesta za koja prije nisam znala, upoznali divne ljude, slušali njihove priče… Moja djeca danas bolje poznaju Hrvatsku nego itko iz obitelji muža.
Kako sve stignete i od čega, zapravo, živite – od pisanja, turizma…?
-Zasad, ne živim od pisanja. Još uvijek radim kao pravnica za strukovnu organizaciju čeških javnih bilježnika. Uz ostalo, vodim im web i društvene mreže te radim neke konzultacije. Tu u Dalmaciji me zovu na čitanja s češkim gostima, veselim se da ću isto moći raditi i na hrvatskom, kad dovršim prijevod. Kad sam u Češkoj, učim pravnike pisati, jer pravnici često znaju napisati rečenicu dugu pola stranice i još su ponosni na nju. Pošalju svoje tekstove, ja ih analiziram, a onda pripremim tečaj po mjeri, baš za njih. Ipak, najviše volim violinu i jako se radujem što su me ovdašnji glazbenici prihvatili među sebe. Svirala sam kroz život sve od rocka do bluegrassa, ali ovdje sam zavoljela dalmatinsku glazbu i sve ono što svira moj Tonći. On inače u sezoni vozi gliser. Glazba nas jako spaja.
Znači, imate dobro podijeljene sve obiteljske obveze?
-To morate pitati mog muža i djecu. Osobno imam puno veći osjećaj općeg kaosa nego nekakvog savršenog sklada. Jer uz sve, morate s djecom učiti, komunicirati s čitateljima, planirati putovanja… Ali, očito taj kaos nekako funkcionira. Ako prijevodi knjiga dobro prođu, možda ću se jednog dana moći više posvetiti pisanju. Jer ako čovjek želi pisati full time, ipak mora imati neku financijsku slobodu.
