Uz prisustvo roditelja poginule djece, prigodnim se riječima okupljenim gradonačelnik Grada Dubrovnika Mato Franković.
“Stojimo pred spomenikom koji nije samo obilježje jednog vremena. Ovo je mjesto trajnog sjećanja. Mjesto boli, ali i mjesto naše odgovornosti. Dubrovnik je u Domovinskom ratu branio svoju slobodu, dostojanstvo i pravo na život. U toj obrani stradali su mnogi. Među njima i ono najnevinije što jedan narod ima – njegova djeca. Djeca, koja nisu nosila oružje. Djeca, koja nisu sudjelovala u ratu. Djeca, koja su trebala imati budućnost, školu, igru, prijateljstvo i snove. Njihovi su životi prekinuti granatama i mržnjom. Upravo zato, ovaj spomenik nije samo podsjetnik na prošlost, on je opomena budućnosti”, kazao je Franković.
“Kao gradonačelnik Dubrovnika, ali prije svega kao čovjek i roditelj, vjerujem da nijedna rana nije toliko duboka kao rana kada roditelj izgubi svoje dijete. Takvu bol nitko ne može izliječiti. Ali ono što možemo i moramo učiniti jest nikada dopustiti zaborav. Ovaj grad zna što znači patnja, zna što znači biti napadnut samo zato što postojiš. Ali Dubrovnik je pokazao nešto drugo, snagu, dostojanstvo i vjeru u slobodu. Zato danas, predstavljajući ovaj spomenik, ne govorimo samo o smrti. Govorimo o vrijednosti života, miru, Hrvatskoj koja je izborena velikom žrtvom i generacijama koje moraju znati istinu. Naša je obveza govoriti istinu dostojanstveno, bez mržnje, ali bez zaborava, jer narod koji zaboravi vlastitu prošlost riskira izgubiti i svoju budućnost. Imena djece poginule u Domovinskom ratu ostat će trajno upisana u povijest Dubrovnika i Hrvatske. Grad ih neće zaboraviti, nikada. Na nama koji ostajemo, ostaje odgovornost da čuvamo slobodu, koju su mnogi platili najvišom cijenom. Da odgajamo nove generacije u ljubavi prema domovini, ali i poštovanju prema svakom ljudskom životu. Neka ovaj spomenik bude mjesto molitve, tišine i zajedništva, ali i mjesto susreta, mjesto na kojem će se uvijek iznova podsjećati koliko je sloboda dragocjena i koliko je visoka bila cijena njenog stvaranja”, rekao je gradonačelnik.
“SVAKA BOJA NOSI JEDNO IME, JEDAN NEDOVRŠENI ŽIVOT”
Sam proces izrade i idejni koncept javne skulpture predstavio je akademski kipar i jedan od autora Dalibor Stošić.
“Dijete ne zna da boja može nositi bol. Dijete samo crta. Kuću, majku, oca, brod, pticu, put i sebe negdje nasred papira. Ovdje je bilo 15 djece, 15 ruku, 15 pogleda, 15 svjetova koji su tek počeli birati svoje boje. Zato ovdje stoje olovke, ne znakovi rata, mačevi, topovi… Nego olovke u bojama djetinjstva. Ali olovke su slomljene, na mjestu loma je vječni čelik, metal koji će polako puštati trag niz boju, kao rana koja tiho krvari, kao sjećanje ne pristaje nestati. Zato ovdje boja više nije samo boja, svaka boja nosi jedno ime, svaka boja nosi jednu tišinu, jedan nedovršeni život. 15 slomljenih olovaka za 15 djece, koja više ne mogu crtati, ali čije boje Dubrovnik neće zaboraviti”, rekao je u dirljivom izlaganju Stošić.
Okupljenima se obratila i predsjednica Udruge Hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata Dubrovačko-neretvanske županije Marija Lukšić.
“Ne samo kao ljudi, nego i kao čuvari sjećanja, stojimo ovdje u tišini koja govori više od bilo koje riječi, u tišini koja nosi 402 imena djece ubijene u Domovinskom ratu, 402 prekinuta djetinjstva, neostvarena života i praznine koje nikada neće biti ispunjene. Ali danas ovdje posebno stojimo pred uspomenom na njih 15, 15 anđela. Danas izgovaramo njihova imena s poštovanjem i ljubavlju. Andrea, Nikolina, Đuro, Marija, Hrvoje, Katarina, Romano, Luka, Šimo, Dolores, Vlaho, Tonči, Maris, Maro i Miho… Kao majka poginulog djeteta, znam da vrijeme ne briše bol. Nauči čovjeka živjeti s njom, ali je ne odnosi. Postoje rane koje ne zacijeljuju, nego se nauče nositi, dostojanstveno, tiho i s vjerom da žrtva naše djece nikada neće biti zaboravljena. Danas ne otkrivamo samo spomenik, danas podižemo trajni znak istine. Znak da su djeca stradala samo zato što su bila hrvatska djeca, što su živjela u svojim kućama, išla u škole, igrala se u dvorištima i sanjala svoje male, dječje snove”, dirljivo je kazala Lukšić.
“Svibanj, proljeće, mjesec života, mirisa cvijeća i novih početaka, za mnoge je hrvatske obitelji postao mjesec najtežih sjećanja. Upravo je svibanj bio jedan od najkrvavijih mjeseci za našu djecu tijekom Domovinskog rata. Dok su druga djeca u svijetu crtala proljeće, naša su djeca učila što znače sirene, podrumi, skloništa i rastanci. Zato ovaj spomenik nije samo mjesto tuge, on mora biti mjesto opomene da se ne zaboravi niti ponovi. Da mir nije nešto što se podrazumijeva, nego vrijednost koja se čuva istinom, ljubavlju i odgovornošću prema budućim generacijama. Posebnu simboliku nosi i današnji dan, blagdan Svetog Leopolda Bogdana Magdića, sveca mira, pomirenja i nade. Neka njegov zagovor bude utjeha svim roditeljima koji su ostali bez svoje djece. Mi roditelji poginule djece ne tražimo sažaljenje, tražimo istinu, poštovanje i trajno sjećanje jer narod koji zaboravi svoju djecu, zaboravio je i na svoje srce. Hvala svima koji su pomogli da ovaj spomenik bude podignut, hvala svima koji danas stoje s nama, vaša prisutnost govori da naša djeca nisu zaboravljena i da njihova imena žive u ovom gradu. Draga djeco, ostajete zauvijek u srcima svojih roditelja, u molitvama ovog Grada i hrvatskog naroda, i u temelju naše slobode”, kazala je Lukšić.
“SLOBODA JE SIMBOL DUBROVNIKA”
Prigodnim se riječima obratio i predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković.
“Srca su nam slomljena od 1991., od velikosrpske agresije Miloševićevog režima na Hrvatsku. Ovaj simbol slomljenih olovaka, izgubljenih života, prekinutih djetinjstava, zaustavljene sreće obiteljske koje ste očekivali s vašom djecom, podsjeća nas u kako je teškim okolnostima nastala slobodna i suvremena Hrvatska. A slobodna i suvremena Hrvatska nastala je na njenom glavnom temelju, a temelj je Domovinski rat, koji je bio obrambeni, koji je bio pravedan, u konačnici i pobjednički i koji je Hrvatskoj donio slobodu i demokraciju. I zato je Vlada prošle godine, zajedno s Hrvatskim saborom, donijela odluku da treći svibnja bode spomendan na svu stradalu djecu i poginulu djecu u Domovinskom ratu. Kao što je rekla predsjednica Udruge, 402 djece je poginulo u Domovinskom ratu. Slavonski Brod već ima spomenik, ovo je drugi, zahvaljujem autorima što su napravili i izgradili ovako snažan simbol stradanja dubrovačke djece. Pjesme koje smo čuli od mladih Dubrovčana iz 2026., govore o tome da je svijest o tome koliko je Grad, kao i Hrvatska, propatio, i danas prisutna u novim generacijama. Njihove poruke govore o tome koliko je Domovinski rat utkan u sve nas, cijelu ovu generaciju”, kazao je Plenković.
Preletio je u čast djece i Rafale iznad Grada, a Plenković je naglasio je da to znači da mir ne doživljavamo kao nešto što je dato i što je zauvijek tu, naglasivši da Hrvatska jača svoju vojsku, policiju, ali i poštuje branitelje.
“Samo tako jamčit ćemo mir, sigurnost i normalan razvoj hrvatske djece u budućnosti. Vaša djeca, koja su nažalost prestala biti s nama prije 35 godina, ostaju nam svima na srcima kao poruka. Oni su naša obaveza, današnjih generacija, da sustavno vodimo računa i brinemo o svim stradalnicima Domovinskog rata, svim hrvatskim braniteljima, o suvremenoj hrvatskoj povijesti i da nove generacije znaju zbog čega žive u miru i slobodi. A sloboda je simbol Dubrovnika i zato nema nikakve dileme da će i ovaj spomenik, a i vaša žrtva, biti dio onoga što je kultura ovoga grada, grada – države, grada – republike, grada koji je Hrvatskoj podario diplomaciju”, zaključio je Plenković.
Biskup mons. Roko Glasnović predvodio je molitvu za poginulu djecu, a u programu su sudjelovali i učenici OŠ Mokošica i OŠ Ivana Gundulića, kao i zbor Umjetničke škole Luke Sorkočevića.
