Roditelji nisu glavni krivci, jer ništa u sistemu ne valja, od prehrane u vrtićima i školama, preko loše porezne politike i manjka sportske infrastrukture, pa sve do nesposobnih projektanata koji odlučuju kako će park Gradac izgledati, a u životu nisu otrčali krug na igralištu
Više od trećine osmogodišnjaka u Hrvatskoj ima prekomjernu tjelesnu masu ili debljinu, pokazuju nedavno objavljeni rezultati CroCOSI-ja. Kada znamo da djeca imaju ubrzani metabolizam, možemo samo zamisliti što će biti kada uđu u odraslu dob i kada im se krene usporavati. Mogli bi vlagu groba upoznati prilično brzo.
Tko je kriv za epidemiju sala? Naravno, svi će odmah uprijeti prstom u roditelje, oni su ti koji svojim potomcima omogućuju pun frižider brenda Kindermörder (ili u slobodnom prijevodu Ubojica djece). Kinder Bueno, Kinder Happy Hippo, Kinder Milch-Schnitte, Kinder Pingui, Kinder Surprise… Sva ova šećerna droga uzrokuje debljinu i zdravstvene tegobe, pa nemojte onda biti surprise kada vašem kinderu daju dijagnozu. Čestitamo, vaš dobri dječak (Kinder Bueno) upravo je postao debeo i sretan (Happy Hippo).
Roditelji, istina, trebali bi biti puno pažljiviji sa sadržajem u frižideru, ali ruku na Milka srce, nije im nimalo lako. S polica butiga bezbrojni šareni proizvodi mame njihovu djecu na još jedan šut. Da, pravi pravcati narkomanski šut. Ispričat ću vam svoju osobnu priču, pa će vam stvari biti puno jasnije.
Moj sin Charlie Sheen
Imam dva sina. U ono davno vrijeme pr. Kr (prije Kindergartena) šopao sam ih blitvom, jabukom i jajima. Stvarno su voljeli i voće i povrće, ali čim su zakoračili u vrtić, odgojna institucija šutnula im je jednostavne ugljikohidrate. U početku su samo malo eksperimentirali s glukozom i inzulinom – oni su, ustvari, preko tjedna bili vikend-narkomani – a popodne i vikendom pak postajali su uzoriti članovi društva koji će umjesto Kinder Milch-Schnitte prije izabrati integralnu šnitu kruha. Da vam skratim priču, pretvorit ću je u pjesmu:
Vikendom moj je sin
Uzorit, dobar, fin
A u vrtiću Charlie Sheen
Baš kako bi Slavko Sakoman upozorio da lake droge vode prema teškima tako je i ovdje slučaj – djeca u vrtiću krenu eksperimentirati s Nutellom, a ubrzo zatim – baš poput Charlieja Sheena – prebace se na bijelo. Nisi (do kraja) pojeo ni keks, a bijelo brašno i bijeli šećer uvuku ih u pakao lučenja dopamina. „Mama, kriza mi je, namaži mi još samo jednu šnitu“, govori mališan nakon što se cijelo jutro štepao u vrtiću. I što se onda dogodi? Upravo ono što su Zoran Milanović i SDP govorili u onoj predizbornoj kampanji:
-Hrvatska raste i nema povratka na staro!
Hrvatska raste u širinu i nema povratka na staro osim ako se ne uvedu radikalne mjere. Bijelo, naime, mora postati polulegalno. Što to znači? Da se svi štetni jednostavni ugljikohidrati brutalno oporezuju. Hoćeš prodavati pizzu, burek, sladoled i slične narkomanske proizvode, eto ti porez od 50 posto. Na alkohol još veći porez. S druge strane, porez na zdrave proizvode, primjerice grčki jogurt, trebalo bi smanjiti na 10 posto. Pametnom poreznom politikom motiviralo bi se društvo na smanjenje štancanja proizvoda koji pune bolničke hodnike. Epilog priče bi bio da su građani zdraviji, a proračun puniji.
U Parku Gradac ne možeš potrošiti ni deset kalorija
Također, vrlo važna stvar u priči oko debljine djece je sport. U ono mračno doba Jugoslavije, mi djeca igrali smo se oko zgrada. Najobičnija livada bila je naš Sanchez Pizjuan, a neugledni dolac do zgrade Suzanne Lenglen. Igrali smo nogomet, košarku, tenis, atletiku… A onda je završilo mračno doba Jugoslavije, došla je Hrvatska i upalilo se svjetlo. Investitor je sad mogao dobro vidjeti na kojoj parceli će zaraditi. Nakon geodetskih izvida, tutnuo je Vladajućoj Stranci zelembaće, a oni su u prostornom planu naš Sanchez Pizjuan prebacili iz nogometne livade u građevinsko zemljište. Investitor je zadovoljno trljao (Poncije Pilatove) ruke, ali bilo mu je malo, pa je odlučio čitav postupak još jednom ponoviti. Potom je i naša Suzanne Lenglen prebačena iz zemljanog teniskog terena u mješoviti poslovno-stambeni kompleks.
Malo-pomalo, sve su livade i parcele oko zgrada u Dubrovniku na kojima su se djeca igrala osamdesetih godina, pretvorene u nove zgrade. U istom intervalu, niti jedno novo igralište osim onog na Hladnici nije napravljeno. Kakav porazan podatak. U Dubrovniku desetljećima kronično fali sportske infrastrukture. Trebala bi nam nova sportska dvorana, novi nogometni stadion, novi bazen, staze za trčanje i vožnju biciklom, trebali bi nam novi teniski tereni, nova kvartovska igrališta, ali ništa od toga se nije napravilo, jer tu nema love. Nema zelembaća koje pilaju investitor i stranke na vlasti.
Ali nije ni uvijek isključivo problem u mitu i korupciji, nego čistoj nesposobnosti. Pogledajmo samo novouređeni park Gradac. Ogromna se lova stukla, a što se dobilo? OK, park izgleda ljepše i uređenije, ima i igralište za najmlađe, ali starija djeca i odrasli ne mogu potrošiti ni desetak kalorija. Pa da se nisu mogle postaviti sprave za vježbanje na otvorenom i šipke za zgibove? Također, moglo se staviti i stolove za stolni tenis kakvi su primjerice u Čokolinu, trebalo se svakako napraviti i boćalište, pa i mali nogometni teren za djecu, ali tome tko je odlučivao sport i rekreacija nisu bile ni na kraju pameti.
Eto, radi svega ovoga imamo debelu djecu koja će sutra kad odrastu puniti bolnice. I ne, roditelji nisu glavni krivci, ništa u sistemu ne valja, od prehrane u vrtićima i školama, preko loše porezne politike i manjka sportske infrastrukture, pa sve do nesposobnih projektanata koji odlučuju kako će park Gradac izgledati, a u životu nisu otrčali krug na igralištu. Nego da skratim priču i pretvorim je u pjesmu:
Djeca su nam debela
jer širi ih Nutella
i krušina bijela
A ona davna parcela
sad je građevna cijela
pa znojna nisu tijela
znojna nisu tijela…
