Slobodan već dvije godine radi u dubrovačkoj Čistoći kao pometač, a područje Gruža posljednjih je pola godine njegov svakodnevni teren na kojem ga domaći već dobro poznaju i gotovo redovito pozdravljaju.
Njegov radni dan počinje rano. Preuzima osnovni alat – puhalicu, metlu i kantu za smeće, uz rezervne vrećice i kreće u obilazak svog područja. Posao koji mnogi možda primijete tek kada nije napravljen, Slobodan radi mirno i bez puno buke. Upravo takav je i sam – jednostavan, smiren i nasmijan čovjek koji, razgovarajući o svom poslu, ne traži velike riječi niti se žali. Dapače, iz njegovih se odgovora vidi zadovoljstvo onime što radi i ljudima s kojima se svakodnevno susreće.
A Slobodanova priča s Dubrovnikom počela je puno prije nego što je postao njegov čuvar svakodnevice. U Grad je iz Belog Manastira stigao još prije osamdesetih godina, sasvim slučajno, kako nam priča, kroz zabavu. Ono što je trebalo biti tek dolazak na jug Hrvatske pretvorilo se u životnu priču i Dubrovnik je s vremenom postao njegov dom.
Počinje rano ujutro
Mnogi ga, međutim, možda neće prepoznati po imenu. Slobodan je u gradu poznat i pod nadimkom Al Pacino. Nadimak je dobio nakon što je u Dubrovniku prikazan film Pasje popodne (Dog Day Afternoon, 1975.). Toliko ga je oduševio da ga je, kaže, pogledao svih sedam puta koliko se tada prikazivao. Bilo je to dovoljno da ga društvo prozove Al Pacino, a nadimak je ostao do danas.
S njim smo porazgovarali o poslu koji radi, ulicama i Dubrovniku kakav je nekada bio.
„Moj radni dan počinje ujutro kada se ukrcam u autobus u Župi dubrovačkoj. Prijavim se ujutro u 5.30 sati i onda čekam prijatelja koji radi u skladištu da mi izda puhalicu i škovaceru. Onda lagano počinjem od Inine pumpe Pod dubom, gdje pometem nogostup i spuštam se do Gruža. Tamo standardno ispraznim kante, pogledam treba li očistiti taracu restorana Zrinski i onda idem u ulice koje sam dobio prema rasporedu. To sve traje do podne i pol, kada se vraćam u bazu, a negdje oko jedan se odjavljujem“, priča Slobodan, koji se za red u Gružu brine posljednjih pola godine. Tu je, kaže, pronašao svoj mir, a ranije je čistio i druge dijelove grada.
Imao je samo jedan uvjet prilikom zaposlenja u Čistoći, a to je da ne ide u povijesnu jezgru jer je tamo za njega prevelika gužva. Prije posla u Čistoći Slobodan je dugih 11 godina radio kao domar u Javnoj garaži na Ilijinoj glavici.
„S ovim poslom sam jako zadovoljan i nije mi ništa naporno. Nekad nije jednostavno brinuti se za ulice ako su po rasporedu raštrkane, ali snađem se uz dobru organizaciju posla. Svaki posao je naporan pa nije lako ni sjediti“, govori on.
Najsretniji je kada nema pritužbi
Najviše ga, kaže, veseli kada građani nemaju razloga za pritužbe.
„Smatram uspješnim danom ako ne dođe neka pritužba što se tiče mog rajona. To mi je dobar dan i težim tome da svedem na minimum mailove prema Čistoći i da me šefovi što manje zovu na telefon zbog pritužbi građana. Kad sve to štima, ja sam zadovoljan jer sam dobro odradio posao“, kaže Slobodan.
Priznaje kako je ponekad prisutna nervoza na poslu, posebice tijekom sezone, kada ima puno toga za odraditi.
„Danas se odmah mora reagirati i trčati ako netko nešto prijavi, a prije se to radilo kada dođe na red. Danas su i stranci puno više raskalašeni i razuzdani. Tijekom ljetne sezone, kada je vikend, Pile i Brsalje budu jako šporke jer nitko od njih ne pazi pa lome boce, razbijaju sve, obavljaju nuždu gdje stignu… Oni često misle da, ako imaju novac, mogu raditi što im je volja. Ponekad tu i tamo moraš zagalamiti na strance jer znaju biti neugodni, ali sve je kako se postaviš. Grad bi trebao pojačati broj komunalnih redara i izdavati oštrije kazne pa onda ne bi bilo problema“, smatra Slobodan.
Kad ne radi, priča nam, često baci pogled na to jesu li javne površine čiste pa, ako uoči neki nedostatak, javi kolegama.
Kaže kako ne bi ništa posebno izdvojio od ‘neobičnih’ stvari koje ljudi bacaju po ulicama.
„Nisam obraćao pažnju na to jer meni je sve to dio posla. Inače me danas ništa više ne čudi jer je takvo vrijeme i tempo života. Što se manje čudiš, puno ti je bolje. Od čuđenja nema nikakve koristi…“, njegova je životna filozofija.
S metlom u ruci i osmijehom na licu Slobodan svoj posao radi s nekom posebnom lakoćom.
„Našim ljudima se ovaj posao ne radi tako da nam uvijek fali ljudi. Kad sam se zaposlio u Čistoći, nisu me podcjenjivali i mislim da nitko nije imao predrasuda. Dobio sam drhtanje ruku i onda nisam više mogao raditi posao meštra pa sam sebi rekao kako moram pronaći posao od kojeg ću moći normalno živjeti, sa što manje stresa. Tako sam počeo raditi u Čistoći. To je posao kao i svaki drugi“, smatra on.
U Dubrovnik je došao slučajno, a ostao cijeli život
Kao mladić Slobodan je, otkriva, volio tulumarenje i druženje, a upravo je kroz zabavu došao živjeti u Dubrovnik.
„Prijatelj je ovdje radio na građevini i jednom smo tulumarili u Belom Manastiru pa završili u Pločama. Kada smo stigli na jug Hrvatske, na kolodvoru je bio Libertasov autobus za Dubrovnik pa smo se ukrcali u njega i došli u Grad. Tad sam ga pitao gdje me to doveo jer sam bio zbunjen natpisom Saponia, ali to je bilo od Dalmacija bilja, a ne tvrtke iz Osijeka. Eto, tako sam došao u grad koji sam kasnije posjećivao par puta tijekom ljeta, ali od 80-ih sam se prijavio tu u MUP-u i od tada imam dubrovačku osobnu“, prisjetio se Slobodan.
Kada je Dubrovnik napadnut, otišao je na ratište kao ‘deva’, a kasnije je obilazio brojne položaje na južnom bojištu. Danas govori kako se uklopio u život grada kao da je tu rođen.
„Uvijek sam se vodio mišlju – ako si negdje došao, onda to mjesto trebaš poštovati i prilagoditi se. Tako sam i ja u Dubrovniku ostao. Mislim da je prije bilo puno ljepše. Danas je sve trčanje za soldima, komercijala i šminka“, govori legendarni Slobodan Ljubović, poznatiji kao Al Pacino.
