Hasib Alibegović Ale, dragovoljac Domovinskog rata, veteran i branitelj Dubrovnika nedavno je gostovao u podcastu Borne Marinića – Gdje si bio ’91. Tom prilikom Alibegović je govorio o odrastanju, školovanju, dolasku u Hrvatsku i Dubrovnik te ratnom putu.
Ale je ispričao kako je rođen u selu Vranovići.
“To je jedno lijepo pitomo, brdovito mjest, Općina Gračanica, sjeveroistočni dio BiH. Tamo sam živio do drugog razreda srednje škole. Djetinjstvo je bilo teško, puno se radilo, bio sam odličan učenik u školi, ali nismo imali neku perspektivu. To je bio težak život. Moj otac je radio u rudniku, stradao je u njemu i rano je otišao u invalidsku mirovinu”, ispričao je.
Išao je u školu za drvoprerađivačkog tehničara, a u Zagreb je došao jer je listajući Večernji list vidio poziv za prijem u policijskoj akademiji.
“Tada sam pomislio – možda je to moj put. Otišao sam na neki način trbuhom za kruhom. Ispunio sam obrasce, prikupio svjedočanstva i poslao to za Zagreb. Jednog dana poštar je donio poziv. Bio sam dijete i krenuo sam u nešto nepoznato. Išao sam tada u Zagreb, prošao preglede i onda sam se vratio po stvari i kasnije otišao na školovanje. Nije bilo lako – soba je bila mala, tu smo bili nas četvorica, to je bio novi život i veliki zaokret za mene. Trebalo mi je tri do četiri mjeseca da se prilagodim. Prijatelji su bili ok, to je bio strogi način života, bili smo stalno u odori. To je bila 1987. godina, a taman sam 1990. godine završio srednju školu. Nakon toga sam razmišljao gdje bih mogao raditi. Bilo mi je zanimljivo biti prometni policajac, ali odgajatelj mi je uručio rješenje i dao Dubrovnik. Ja sam bio šokiran, ali on mi je rekao da ću biti sretan”, prisjetio se Alibegović koji se pomirio s odlukom da ide u Dubrovnik.
“Čovjek koji posjeti Dubrovnik jako brzo se zaljubi. Nema ljepšeg mjesta na svijetu. Svaka čast svima, ali u dolaskom u Dubrovnik na prvi pogled se zaljubiš u grad. Tako je bilo kod mene”, kazao je.
Prisjetio se kako su ubrzo, početkom devedesetih, počela previranja.
“Dogodile su se demokratske promjene i dobili smo zadaće u policijskoj poslu. Osjetila se napetost među kolegama, animozitet, naročito među nekim kolegama srpske nacionalnosti. Nisu odmah prihvatili promjene, nisu čak dolazili na posao, vukli su se po bolovanjima i onda su u određenom trenutku samo nestali, otišli su čak s naoružanjem. Mi smo tako kao policijska uprava bili oštećeni. U proljeće 1991. došlo je do osnutka Specijalne policije i osjećala se još veća napetost. Došli su nam mladi pripadnici, osjetio se nacionalni naboj. U meni se odmah rodio instinkt da se priključim specijalcima. Jedva sam čekao osnivanje, dobili smo upitnik tko želi se prijaviti pa smo čekali. To se malo odužilo i onda je jednom došla obavijest da se hitno javimo i zadužimo opremu. Srce je jače kucalo i pomislio sam – više nisam policajac, sad sam specijalac”, kazao je.
Voditelj ga je pitao voli li Hrvatsku, a u isto vrijeme i svoju rodnu domovinu BiH.
“Ja imam dvije domovine – u jednom sam rođen, a druga mi je priuštila obrazovanje i novu nadu. Otac je uvijek govorio – Sine čuvaj obraz, budi pošten, nemoj zaboraviti ono što ti je netko dao i pružio”, kazao je Ale.
Prisjetio se kako im je baza bila u Platu gdje su dobili novu maskirnu odoru i puške.
“Nismo bili svjesni što nas čeka. Išli smo u Plat pjevali samo ‘Zovi, samo zovi’, baza je bila lijepa, uz more, imala je veliki sportski tereni. Zapovjednik je bio Mladen Gojun, a kasnije Ile Topuzović. Bili smo prvih dana na terenu, na Brgatu, držali smo noćne straže kao osiguranje granice. Kasnije smo čuvali Debeli Brijeg”, naveo je.
Spomenuo je i 1.10., kada je bio prvi napad na Dubrovnik.
“To je bilo brutalno i za najspremnije ljude. Sve je bilo meta… Teško je to za opisati. Mi nismo bili previše naoružani. Imali su za cilj nas pregaziti. Rekli su kako će u roku tri do pet dana doći u dolini Neretve. Rekli su kako Dubrovnik treba biti ‘oslobođen’. Ne znam od koga… Naravno da smo tu djelovali, morali smo. Nije bilo lako pucati na nekog, ali nije bilo drugog izbora. Morao si reći da je tu granica gotova, a sve što dođe k nama to nije uredu. Bilo je zanimljivo vidjeti kako su počeli bježati, dali smo im do znanja da smo tu i da smo spremni. U narednim danima se pokazalo koliko smo bili spremni. Bilo nas je malo. Nismo pričali drugima što smo vidjeli kod neprijatelja. Imali smo 600-700 naoružanih ljudi, običnih policajaca, dragovoljaca. Oni nisu imali pojma što je išlo na njih. Protivnici su mogli u svakom trenutku koristiti artiljeriju – zrakoplove, brodove. Taj prvi dan imali smo napad na bazu, ali naši dečki koji su bili u bazi bili su jači građom i dobro su baratali s oružjem. Kada se brod približio i pucao po bazi uspjeli su u nekom trenutku otvoriti vatru po njemu i onda je on otišao. Taj prvi dan smo dali do znanja da smo mi tu. To je bio taj 1.10.“, prisjetio se Hasib Alibegović Ale, pripadnik Specijalne jedinice policije Grof Dubrovnik.
