U renomiranoj osječkoj “Galeriji Waldinger” otvorena je izložba dubrovačkog slikara Tonka Smokvine “Prostori života”. Riječ je o poznatom izložbenom prostoru Gradskih galerija Osijek, smještenom u povijesnoj jezgri osječke Tvrđe, nazvanoj po znamenitom osječkom slikaru Adolfu Waldingeru.
Kustosica spomenute galerije Iva Körbler i autorica popratnog kataloga izložbe napisala je u tom katalogu kako se “slikarstvo Tonka Smokvine formiralo na tradiciji apstraktnog/postapstraktnog ekspresionizma, gestualnog slikarstva i kolorističke apstrakcije, s posebnim senzibilitetom prema motivima iz prirode, mora i mediteranskog pejzaža, koji su često u slici transformirani tek na trag ili simbol, na gestu i odgovarajući ton boje”.
Za umjetnička djela autora kustosica ističe kako se “njegovo slikarstvo u potpunosti može svesti na koncept boje, prostora i geste, gdje je umjetniku važno u prostor slike prenijeti osjećaj i atmosferu isječka stvarnosti koja ga okružuje. Tu ćemo, naravno, doći i do pojma prepoznate i prenijete energije trenutka, onog specifičnog mediteranskog spleena, gdje u gustim prepletima Smokvininih slikâ prepoznajemo zvukove, mirise i boje dubrovačkog podneblja. Bez obzira do koje mjere u mnogim slikama umjetnik odlazi prema čistoj gestualnoj apstrakciji… uvijek ćemo snažno osjećati atmosferu našeg Juga, i jasno zacrtano motivsko polazište cijelog opusa. Uzmimo u obzir kako je i tradicija modernog dubrovačkog i dalmatinskog slikarstva morala ostaviti traga jer biti okružen s tako slikarski moćnom i zahtjevnom ostavštinom, gdje su letvice u startu vrlo visoko podignute, nije mala stvar! No, to Smokvinu nije slomilo ili iskompleksiralo, već mu je dalo zamah i krila, potrebu da dokaže koliko je njegov slikarski svjetonazor osoban i autentičan. Prepoznat ćemo po tretmanu svjetlosti u slikama i određeno doba dana, kasna, teška ljetna popodneva i sutone, gdje paleta boja postaje intenzivna i zagušena, ili sumrake koji unose hladnije tonove nakon užarenog dana. U nizanju pozadinskih planova, u snažnim kosim prodorima potezâ, Smokvina stvara dinamične kolorističko-prostorne pokrenute kompozicije. Kroz izmjene i kontrapunktiranje snažnih, ekspresivnih i na prvi pogled neobuzdanih poteza, pred nama se naslućuje prostor koji često podsjeća na gustu mediteransku – pa i tropsku – vegetaciju, kao da se vizualno u slici probijamo kroz nekoliko planova. To bogatstvo gesti i fakture slike u sebi, međutim, ne nosi i ne kreira kaos: niti jedna slika nije vizualno kaotična ili iritantna, već ukazuje na jedan drugi proces koji se zbiva u umjetniku: slikarstvo je za njega duboko emotivno pa i kontemplativno iskustvo”.
