Dok se u Hrvatskoj često raspravlja o stranim radnicima kroz brojke i potrebe tržišta rada, iza tih statistika kriju se stvarni ljudi sa svojim pričama, obiteljima, snovima i životnim putevima. Jednu takvu priču pronašli smo u restoranu Levanat na šetnici Nika i Meda Pucića, jednom od najljepših mjesta u Dubrovniku, gdje pogled na more svakodnevno prati nasmijane djelatnike s Filipina. U ovom restoranu, već nekoliko sezona zaredom, radi više od deset radnika iz daleke zemlje.
Iako su mnogi od njih prije dolaska u Dubrovnik radili u zemljama Bliskog istoka, poput Katara i Saudijske Arabije, kažu kako su upravo u Hrvatskoj pronašli nešto posebno. O Dubrovniku govore sve najbolje, a čini se kako su s poslom, uvjetima rada, atmosferom i odnosom poslodavca, iskreno zadovoljni. Na prvi pogled osvajaju vedrinom, pristojnošću i skromnošću. Za Dubrovački dnevnik su ispričali kako su stigli iz dalekih Filipina, što ih je ovdje oduševilo, koliko im nedostaje domovina te vide li svoju budućnost u Hrvatskoj.
PLAĆE U KATARU SU NIŽE NEGO U DUBROVNIKU
Unatoč jezičnoj barijeri, svojim odnosom prema poslu i ljudima podsjećaju da se ljubaznost, predanost i poštovanje mogu prepoznati bez ijedne izgovorene riječi.
Rolando Concepcion, Tristan Jeff Carlo Gordo i Alniel Salvacion nisu samo kolege, nego i prijatelji koji su se poznavali i prije dolaska u Dubrovnik. Zajedničko im je i iskustvo rada u Kataru, a upravo ih je preporuka prijatelja, koji u Dubrovniku radi još od 2020. godine, dovela u restoran Levanat gdje danas odrađuju svoje sezone.
„U Kataru je bilo puno posla. I tamo smo radili kao konobari, a ja sam bio zaposlen u hotelu s pet zvjezdica. Plaće su tamo niže nego u Hrvatskoj, a i ljudi su drukčiji. Kada nešto naruče, očekuju da to dođe što prije, dok su ovdje gosti puno strpljiviji“, priča 38-godišnji Rolando kojemu je ovo druga sezona u Dubrovniku.
Dodaje kako je upravo zbog posla u Dubrovniku prvi put stigao u Europu.
„Bio sam ugodno iznenađen. Ovdje ima puno dragih i pristojnih ljudi. Jedino me iznenadilo koliko su troškovi života visoki, a nisam očekivao ni tako hladne zime. Ipak, tijekom zimskih mjeseci uglavnom odlazimo doma na odmor pa se lakše naviknemo“, govori Rolando uz osmijeh.
Njegov kolega Tristan Jeff Carlo Gordo već treću sezonu radi u Levantu. Kaže kako su prije dolaska čuli da ih u Hrvatskoj čeka potpuno drukčije iskustvo od onoga koje su imali na Bliskom istoku.
„Kada su nam prvi put predložili da dođemo ovdje raditi, rekli su nam da je sve potpuno drukčije od Katara. Pristali smo jer smo prilagodljivi i nije nam problem raditi. Ja sam po prirodi optimistična osoba i uvijek pokušavam ostati pozitivan. Mislim da je to dio naše kulture. Filipinci su vrlo gostoljubivi, otvoreni i lako se prilagođavaju novim sredinama“, kaže Tristan.
HRVATSKI JE TEŽAK
Sva trojica posebno ističu odnos poslodavaca prema zaposlenicima, o kojima govore s velikim poštovanjem.
„Šef nas tretira kao obitelj. Često zajedno jedemo, posebno kada ne radimo. Iako smo kolege, među nama postoji prijateljski odnos i to se osjeti svaki dan“, govori 35-godišnji Tristan.
Alniel iza sebe ima čak 12 godina rada u Kataru i Saudijskoj Arabiji. Nakon iskustava koja je stekao na Bliskom istoku, kaže kako je razlika u odnosu prema radnicima itekako primjetna.
„Ovo mi je treća sezona i mogu reći da je Dubrovnik postao moj drugi dom. Ljudi su jako ljubazni i zbog toga sam sretan. Najviše mi se sviđa način na koji nas ovdje tretiraju. Jednostavno se prema nama odnose ljudski. Kultura je drukčija, a i plaća je bolja. Hrvatska je kršćanska zemlja pa nam puno znači što možemo otići u crkvu u Grad kada imamo slobodnog vremena“, priča Alniel.
Iako su se dobro uklopili u život u Dubrovniku, svi se slažu kako im je najveći izazov hrvatski jezik.
„Jezična barijera nam je najteža. Učimo nove riječi, ali sastavljanje rečenica nije jednostavno. Prve riječi koje smo naučili bile su ‘Dobar dan’ i ‘Kako si?’. Najviše nas zbunjuju slova C i S jer nikako ne znamo kada trebaju biti Č i Š. Ipak se nalazimo i svakim danom učimo nešto novo, ali znamo sve detalje oko naručivanja kave ili piva “, kroz smijeh objašnjava Rolando.
Daleko teže od jezika pada im razdvojenost od obitelji. Kažu kako su na takav način života navikli mnogi Filipinci. Dok su u Kataru ugovori trajali i po dvije godine bez povratka kući, danas ipak imaju priliku otići doma jednom godišnje.
„S obiteljima se čujemo gotovo svaki dan i šaljemo im novac. To nam je jako važno i glavni je razlog zašto smo ovdje. U našoj kulturi normalno je da prehranjujemo obitelji. Mi smo ti koji skrbe za njih, radimo i žrtvujemo se. Naravno da nam nedostaju, ali za Božić i Novu godinu ponovno ćemo biti zajedno. Takav je naš život“, govori Tristan.
MORE KAO LIJEK ZA SVE
Iako život daleko od doma nosi brojne izazove, ova trojica Filipinaca u Dubrovniku nisu doživjela ozbiljnije neugodnosti. Ipak, primjećuju da ih svi ne doživljavaju na isti način.
„Čini mi se da nas stariji ljudi bolje prihvaćaju. Kod mlađih, posebno kada su u većim grupama, ponekad osjetimo određenu distancu. Gosti koji dolaze u restoran uglavnom su prema nama odlični. Mi smo ovdje došli samo raditi i pošteno zaraditi svoj kruh. Ne znamo zašto bi nas netko gledao drukčije. Možda zato što smo Azijati? Ne želimo nikoga osuđivati, ali ponekad osjetimo takve poglede na ulici. Tada samo kažemo ‘Dobar dan’ ili razvučemo jedno ‘Brateee’, pa se svi nasmiju i atmosfera odmah postane prijateljska“, priča Tristan.
Otkriva i svoj jednostavan recept za loš dan.
„Kada nisam raspoložen, samo pogledam u more. Odmah mi bude bolje.“
Slobodno vrijeme uglavnom provode jednostavno. Popiju kavu, odu na kupanje ili prošeću uz more. Noćni izlasci ih, kažu, ne privlače.
„Ne izlazimo često navečer jer želimo biti odmorni za posao. Radije se opustimo uz more ili s prijateljima.“
Dok Rolando i Tristan smatraju kako njihove obitelji ne bi lako napustile Filipine i preselile se u Hrvatsku, Alniel priznaje da bi o tome ozbiljno razmislio.
„Kad bi se pružila prilika, doveo bih svoju obitelj. Ali prvo moramo dobro naučiti hrvatski jezik“, kaže on.
Na kraju razgovora svi se slažu kako su u Dubrovniku pronašli mjesto na kojem se osjećaju dobrodošlo.
„Zadovoljni smo poslom i životom ovdje. Ostat ćemo sve dok nas naš šef treba i dok je zadovoljan našim radom. Ako to bude deset godina, odlično. Ako bude i više, još bolje“, zaključuje Tristan Jeff Carlo Gordo, dok njegovi prijatelji uz osmijeh klimaju glavom u znak slaganja.
Njihova priča možda je najbolji podsjetnik da se iza pojma ‘strani radnici’ kriju ljudi koji su tisućama kilometara udaljeni od svojih domova, a ipak su u Dubrovniku pronašli mjesto ugodno za život i rad. Vrijedni, marljivi i uvijek spremni na osmijeh, svakodnevno doprinose turističkoj slici grada. A ako oni mogu ostaviti svoje obitelji i domove kako bi ovdje pošteno radili, onda je najmanje što im možemo uzvratiti malo ljubaznosti, poštovanja i ljudske topline.
