Dubrovački gradonačelnik Mato Franković osvrnuo se na stambenu problematiku. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:
“Grade se stambene zgrade, a dobivamo apartmanska naselja. A, gdje će živjeti naša djeca?
Hoćemo li gradnjom priuštivih stanova riješiti pitanje stanovanja u Hrvatskoj i Europi ako istodobno dopuštamo da stanovi za život postaju apartmani?
Gradnja priuštivih stanova je potrebna i u nju moramo ulagati, ali moramo sačuvati i stanove koje već imamo. Ako se grade nove stambene zgrade, a stanovi u njima završavaju u turističkom najmu, koja je svrha prostornih planova.
I europski plan priuštivog stanovanja povezuje povećanje ponude stanova s mjerama za kratkoročni najam u područjima u kojima je stanovanje pod najvećim pritiskom. To je pitanje budućnosti gradova diljem Europe.
Posljednjih dana slušam brojne komentare na svoje stavove. Najčešće se ponavlja pitanje: „Otkud vama pravo ograničavati što ću raditi sa svojom nekretninom?”
Poštujem svakoga tko je svojim radom, trudom i odricanjem stekao imovinu. Drago mi je kada ljudi zarađuju i dobro žive. Poštujem i obitelji kojima iznajmljivanje dijela vlastitog doma nadopunjuje kućni budžet.
Ali kupnjom nekretnine ne stječe se pravo na zaobilaženje prostornog plana i namjene s kojom je izgrađena stambena zgrada.
Prostor ima svoju namjenu. Stambena zgrada planira se zajedno s infrastrukturom, parkiralištima i sadržajima potrebnima za život njezinih stanovnika. Moje je stajalište jasno: tu stambenu namjenu moramo štititi. Za turističko poslovanje moraju vrijediti jasni uvjeti, uz obvezu ishođenja potrebnih odobrenja i poštovanja prava susjeda. Ondje gdje su potrebne promjene propisa, dužnost nam je predložiti ih i donijeti.
I onaj tko je kupio stan da bi u njemu živio ima pravo očekivati mir, sigurnost i poštivanje pravila u svojoj zgradi.
Pritom se uporno zaboravlja jedna skupina ljudi: oni koji još nemaju ništa.
Nemaju svi roditelje koji su im mogli kupiti stan. Nemaju svi naslijeđenu nekretninu ni prihod od nekoliko apartmana. Mnogi imaju samo svoj rad, plaću i želju da u gradu u kojem su odrasli osnuju obitelj.
Kamo ih vodi ovakav razvoj događaja? Koliko dugo trebaju štedjeti, koliko se zadužiti i koliko daleko od svojega grada otići da bi mogli samostalno živjeti?
Žalimo se da nema odgojitelja, medicinskih sestara, liječnika, prodavača, vozača autobusa i konobara. Pitamo li se gdje će ti ljudi živjeti? Kako očekujemo da netko skrbi o našoj djeci, liječi nas ili nas vozi na posao ako od svoje plaće ne može platiti stanovanje?
Odgovor je najčešće: „Neka Grad i država izgrade stanove.”
Grad i država moraju pomoći. Gradit ćemo, ulagati i podupirati mlade obitelji. Ali, javni novac ne može neprestano nadoknađivati gubitak stanova čija je osnovna namjena bila stanovanje, život obitelji. Stanove izgrađene javnim sredstvima moramo dugoročno sačuvati za stanovanje.
Sjetimo se radničke stanogradnje, pa i Zlatnog potoka. Ti su stanovi građeni da bi ljudi u njima živjeli i podizali djecu. Ako su takvi stanovi postupno postali turistički smještaj, moramo se zapitati što ostavljamo sljedećoj generaciji.
Plaće moraju rasti. Međutim, ni rast plaća neće donijeti priuštivost ako cijene kvadrata i mjesečnog najma rastu još brže.
Zato mi političari moramo povlačiti odlučne poteze: graditi priuštive stanove, poticati dugoročni najam, štititi stanare i uvoditi provediva ograničenja turističkog najma ondje gdje on ugrožava mogućnost stanovanja.
Kada o tome govorim, nazivaju me ljubomornim, protivnikom privatnog vlasništva i zagovornikom „komunističkih metoda”. Takve etikete neće odgovoriti na pitanje gdje će živjeti naša djeca.
Politika nezamjeranja lakša je i često donosi glasove. Svjestan sam da me stavovi koje zastupam mogu politički koštati. Prihvaćam argumentiranu kritiku, ali od obveze da mislim na budućnost ovoga grada neću odustati.
Mladi čovjek koji pokušava doći do prvog doma mora imati veću političku zaštitu od nečije želje za još jednim apartmanom.
Za taj ću se prioritet nastaviti boriti”, poručio je Franković.
