Ovih dana obilježavamo 35. obljetnicu početka napada na tadašnju općinu Dubrovnik. Kao datum se uvijek uzima 1. listopada 1991. godine, međutim događanja u Konavlima i Župi dubrovačkoj su počela nešto prije, što vi itekako dobro znate.
U javnosti se stalno spominje 1. listopada kao početak napada, no ratna događanja su ovdje krenula još i prije, a pripreme za rat su počele mjesecima ranije. Već u ožujku 1991. godine su u Dubrovniku krenule ozbiljnije pripreme za obranu. Priprema je veoma bitna za ratna djelovanja, pogotovo na konfiguracijski vrlo zahtjevnom području koje se proteže na 220 kilometara, koje nema dubinu i koje je iznimno zahtjevno za obranu. Uvijek sam vrlo rado govorio što se događalo prije samog napada. Recimo, nije bilo oružja. Zašto nije bilo oružja?
Doslovno svi sudionici obrane Dubrovnika, barem u neformalnim razgovorima, a neki od njih to ističu i javno, tvrde da Dubrovnik nije dobivao oružje za obranu. Kakva su vaša iskustva?
Tako je, oružja nije bilo. Činjenica je da se nalazimo na samom kraju Hrvatske i teško je bilo doći do oružja koje se ukrcavalo u Zagrebu, Sinju, Šibeniku… Razgovarao sam tada s generalom Rahimom Ademijem koji je govorio da je poslao oružje za Dubrovnik, razgovarao sam i s prijateljima iz Sinja koji su tvrdili isto. Međutim, ništa od toga nije došlo do Dubrovnika. Do našeg Zapovjedništva bi došlo vrlo malo ili nimalo oružja. Svatko bi uzeo nešto oružja za obranu, a nama ne bi ostalo gotovo ništa. Svaki put kad bi nešto oružja došlo u Prapratno ili Blace, opet bi netko drugi to uzeo i išlo bi za druge krajeve.
Štoviše, i u akcijama u kojima je Hrvatska vojska izvlačila oružje iz kasarni, Dubrovnik bi ostajao zakinut.
Na ljeto 1991. godine Hrvatska vojska je imala dvije izuzetne akcije. Prva akcija na našem području se dogodila u srpnju, akcija ‘Zbrojovka’, gdje su osvojena skladišta u Pločama, a vojska je iznijela 120 tona streljiva i tri tisuće pušaka. To je bilo oružje u tranzitu koje je Jugoslavija slala vanka. To je bilo spremno za izvoz. Sve je pošlo u Resnik u Split. Za Dubrovnik ništa.
Tu je onda i akcija ‘Male bare’, također u Neretvi, gdje je državni vrh čak donio i odluku da Dubrovnik ne smije uzeti ništa od toga oružja.
Akcija ‘Male bare’ se dogodila 15. rujna 1991. godine. Rat već bukti, Vukovar gori, dalmatinski gradovi gore, gori Gospić…
A za 15 dana napadnut je i Dubrovnik…
Tako je, već je rat krenuo. Dakle, u akciji ‘Male bare’ je 350 tona streljiva izvučeno u Pločama, da ne govorimo koliko topova, drugog oružja… Da bismo mi početkom rata imali tek sedam topova koje smo donijeli s Korčule! Također, tijekom te akcije Hrvatska vojska je izvukla i pet tisuća pušaka, a kako biste dobili dojam kolika je to količina oružja, vrijedi napomenuti da je u tom trenutku na području cijele Dalmacije bilo 3 i po’ tisuće naoružanih vojnika. Za vrijeme ‘Malih bara’ ministar obrane je bio Luka Bebić. Zašto to oružje nije došlo u Dubrovnik?
Prema navodima branitelja, tadašnji ministar Bebić je potpisao teleks da se Dubrovniku brani uzeti išta od tog oružja.
Prvo je izdana obavijest da to oružje dođe do Dubrovnika, a onda je kasnije stornirana.
Zašto je to tako ispalo?
Zašto je predsjednik Franjo Tuđman, kad se vratio s pregovora iz Igala u Crnoj Gori, dva dana nakon ‘Malih bara’, kazao da napada na Dubrovnik neće biti? To je izjava čovjeka koji je bio neosporan autoritet. Kazao je da rata neće biti i mi smo to kasnije platili ljudskim žrtvama.
Dakle, Hrvatska nije baš naoružavala Dubrovnik. Smatrate li da se to radilo planski?
Ne znam. Pošiljke koje smo dobivali su se oduzimale od ljudi, ali zašto nam onda Vlada u Zagrebu nije slala oružje? Ministarstvo unutarnjih poslova je tada vodilo obranu, ministar je bio Ivan Vekić koji je kazao da je na Vladi bila odluka praktički o predaji. No, to se tako tad nije komuniciralo, malo je ‘ljepše’ bilo kazati kako se predlaže da Dubrovnik bude ‘otvoreni grad’. Dakle, Dubrovnik više ne bi bio hrvatski grad.
Što je Hrvatska tada predlagala? Što je u naravi Dubrovnik kao ‘otvoreni grad’?
To je bilo nekakvo rješenje kojim bi se, kao, spriječilo razaranje kulturnih dobara i ubijanje civila. Doduše, u kontekstu Dubrovnika je u prvom planu bila zaštita kulturnog dobra. Civili su bili tek u drugom planu.
Ali grad bez ljudi, bez civila, nije grad. Što je Vlada tad predlagala za Dubrovnik, a nije ga baš osobito naoružavala?
Vlada je htjela donijeti odluku da vojska napusti Dubrovnik. Dakle, mi smo trebali predati oružje. To je čista predaja! Okupator bi ušao u Grad, i tko mu što može? Pa pobjedniku nitko ne može ništa! To je bila sramotna odluka. Možda bih drugačije reagirao da se to radilo s nekim drugim gradom u Hrvatskoj, mada sigurno ni to ne bih podržao. No mi u Dubrovniku smo već bili debelo po grobljima. Ljudi su već debelo plakali za svojim poginulim članovima obitelji. Tad su već ginuli ljudi iz naših postrojbi, to je užasan osjećaj, poznavali smo te ljude! Dubrovnik su kroz povijest već napadali Crnogorci i istočni pravoslavci, i isto su krali. I tamo gdje su došli u ovom zadnjem ratu, krali su utikače, kikare, zahodske školjke… I sad je netko mislio kako bi oni, da su ušli u Dubrovnik, ostavili Sponzu sa svim vrijednostima koje u sebi ima, kako bi ostavili neoštećene crkve i relikvije…
U posljednjem ratu je u crnogorskom javnom prostoru vladala snažna propaganda kako se u Dubrovniku nalazi 30 tisuća krvoloka koji žele napasti Kotor i kako ubijaju djecu. Pitanje je što bi se dogodilo da je Grad pao, a eto, Vlada je planirala predaju…
To je bio rat civilizacija. Ono što je išlo na Dubrovnik, bila je jedna pijana horda. Koji im je bio motiv? Krađa, pljačka, bogaćenje. Koliko nam je trebalo da nam Crna Gora vrati za sve što je uništila na aerodromu u Konavlima? Je li nam vratila sve što je trebala? Što bi se tek dogodilo da su ušli u Dubrovnik?
Žestok napad na povijesnu jezgru se dogodio 6. prosinca 1991. godine, i kao takav je ostao zapamćen kao simbol stradanja Dubrovnika, ali i otpora i odupiranja agresorskoj vojsci. Nedugo nakon toga je Hrvatska izborila međunarodno priznanje. Može li se to čini se ne baš slučajno nenaoružavanje Dubrovnika dovesti u vezu s priznanjem koje je uskoro uslijedilo? Dio javnosti smatra kako je upravo na stradanju Dubrovnika Hrvatska izborila međunarodno priznanje.
Dubrovnik je bio najpoznatiji kulturni i turistički biser bivše države. Jednako kao i danas, cijeli svijet je znao za Dubrovnik. Trebamo biti svjesni da visoka politika funkcionira na način da se nešto treba izgubiti, kako bi se nešto drugo dobilo. Pretpostavljam da je Dubrovnik bio joker za što brže dobivanje priznanja, no to možda nije bio jedini cilj… Mi smo 25. lipnja 1991. godine u Saboru izglasali deklaraciju o suverenitetu, razdružili smo se s Jugoslavijom, a relativno smo brzo, već 15. siječnja, međunarodno priznati. Ne događa se to iznenada, tjednima prije se zna da će određena država dobiti priznanje. Ako je to tako, zašto nismo dobili oružje? Dakle, mi smo svakako priznati i to se očito svakako planiralo, ali mi bez obzira na to, nismo dobili oružje. Možda nisam toliko pametan da bih to zaključio. Ili mogu zaključiti, ali ne želim govoriti o tome. U približno isto vrijeme događa se i prijedlog o razoružavanju Dubrovnika na gradskoj razini, koji govori isto ono što govori Vlada RH, a koji je potpisao jedan dio Dubrovčana iz javnog i političkog života. Praktički da se predaju ključi od Grada. I igre mogu početi.
Nekad u to vrijeme dolaze i utlimatumi od strane JNA kojima se obećava da nitko neće stradati, ali da se predaju vojska i naoružanje, dakle da se preda Grad. Mi u kontekstu rata volimo govoriti o složnosti, no to su bila teška vremena, vremena kaosa, svatko je imao svoje mišljenje o tome što je najoportunije u datom trenutku. Kako se sjećate tih momenata?
Ne sjećam ih se jer smo bili na prvoj liniji. Tek nakon rata smo počeli doznavati što se sve dogodilo. Prošlo je 35 godina, nekih detalja se ne sjećam. No, kad krenete razmišljati, tu očito nešto ipak nije bilo u redu. Kao što sam rekao, visoka politika funkcionira na način da nešto trebaš dati, da bi nešto dobio. Nakon Dubrovnika i nakon međunarodnog priznanja, došle su samohotke, tenk, došlo je bulikan toga. Lakše se disalo. No, obranili smo Grad i priznati smo. I bez toga oružja koje nismo dobili, mi smo priznati.
Grad nikada nije pao, a u planovima JNA cilj je bio zauzimanje Dubrovnika u roku od pet dana.
Vojne prosudbe su jedno i one se temelje na konfiguraciji terena, na broju ljudi, njihovoj spremnosti, naoružanju, tehnici. No, njima se ne može procijeniti duh onoga koga se napada. Oni nisu napadali Kurde, Turke, plaćenike, kako su tad lagali u javnosti, nego su napadali domicilno stanovništvo koje ovdje živi sa svojim obiteljima i u svojim domovima. Osim toga, ne samo da ih se napadalo, nego im se nije dala ni prilika da otiđu. I onda će se taj čovjek, koji nema gdje, braniti. I branit će se svim svojim sredstvima.
Pogotovo kad pritom ne brani samo sebe, nego i suprugu, majku, oca, dijete, susjede, svoj dom.
Grad nije obranio samo čovjek s puškom nego svi oni građani koji su na svaki znak opće opasnosti išli u sklonište. Svi su oni obranili grad. Jer mi bez njih ništa ne bismo mogli, a ni oni bez nas. A agresorska vojska je pogriješila. Oni su trebali ostaviti slobodnu magistralu, pa bi dio ljudi sasvim sigurno pobjegao u strahu, kao što se, uostalom, to svugdje događa. Ovako su nas ostavili ‘na otoku’, izolirane, i mi smo se borili. Zato treba pohvaliti svakog zapovjednika, svakog borca, ali i svakog civila koji je ostao u Gradu.
Posebno je zanimljiva priča oko Brgata čijom ste obranom zapovijedali. Brgat je položaj koji nikada nije pao nego je po zapovjedi napušten 24. listopada, a tijekom 24 dana je hrabro odbijao žestoke napade neprijatelja.
To je jedna hrabra, ali teška priča. Brgat je imao izuzetan značaj za ovo područje. Bio sam na Lastovu u JNA, a zapovjednika obrane Dubrovnika Nojka Marinovića znao sam otprije. Imao sam priliku poći u Šibenik gdje sam radio, i u Dubrovnik. Prvo sam kontaktirao Šibenik, jer sam tamo radio, no nisam dobio vezu s tadašnjim generalom Vidukom. Kako mi je brat ovdje bio sudac, a rečeno mi je da je u Dubrovnik došao i Marinović, nazvao sam ga i stavio se na raspolaganje. Rekao je da odmah dođem, primio me u Vila Palmi.
Kako je to izgledalo kad ste došli u Dubrovnik, što vas je dočekalo?
Došao sam po mraku, nisam posebno dobro poznavao teren jer prije toga nisam često dolazio u Dubrovnik. Marinović mi je pokazao Brgat na karti, rekao je da je to jako blizu Grada, da je to bitan položaj i pitao mogu li time zapovijedati. Rekao je i da je to već tražio od dvojice časnika, no nisu htjeli prihvatiti jer je vrlo zahtjevno. Rekao sam da mogu, nisam se mogao vratiti nazad na Lastovo, to bi bilo sramotno. Spavao sam u hotelu ‘Neptun’, po mene je došao zapovjednik Ivan Varenina i pošli smo na položaj, naravno sve po mraku. Proučio sam kartu, vidio gdje je Brgat, ali nisam znao što me čeka na terenu. Kad sam došao, tamo je bilo toliko vojnika, policajaca… Već su oni mene proučili, znali su da sam bio u JNA… (smijeh) Pitao sam ih o ljudstvu, naoružanju, a oni su mene pitali što će meni ti podaci. Tu noć sam prespavao na stolici, na samom putu. Sutradan sam polako krenuo u obilazak položaja, vojnika, brzo smo se snašli, sporazumjeli i sprijateljili. Važno je naglasiti kako su položaji na Brgatu već postojali kad sam ja došao, nije to počelo samnom. Ja sam samo zapovjedao s njima. Opet naglašavam kako je riječ o području od 220 kilometara, svugdje je bila naša vojska, ali su se polako počeli povlačiti… Konfiguracija terena je zahtjevna; Konavle su ne mogu braniti, ali Brgat može, samo treba izdržati.
Da se Brgat povukao ranije, to bi stvorilo velike probleme i samom Gradu.
Što bi bilo da smo prvog dana ili početkom listopada otišli s Brgata? Oni su recimo tada zapalili brdo Parež. To je inače bio prvi frontalni napad naših boraca i četnika. Da je neprijateljska vojska tada došla na Parež, sve bi bilo gotovo. Grad ne bi mogao nitko obraniti, niti bi ga imao tko braniti. Inače, na Parežu je bila jedna satnija ZNG-a, a iznad magistrale satnija policije, te ih je podržavala jedna bitnica minobacača 120 milimetara te četri minobacača s jednom nišanskom spravom. Oni su na prvoj crti obrane odradili ogromnu ulogu, od vojnika do njihovih zapovjednika. Na Brgatu sam proveo 24 dana, od čega sam samo jedan dan pošao do Grada kako bih se okupao, ali ni to nisam uspio napraviti, morao sam odmah natrag na položaj. Toliko je situacija bila teška i neizvjesna.
Kako se sjećate tog 24. listopada, kad se vaša vojska povukla s Brgata prema Gradu?
Neprijateljska vojska je već 15. listopada došla u Cavtat. Nakon toga nije bilo pitanje hoće li doći do Grada nego kada će se to dogoditi. Zato ih je trebalo što više usporavati, da što dulje dolaze do Grada, naravno, uz što manje naših žrtava. Kako su se neprijateljski tenkovi približavali, na Dupcu smo postavili ljude s ručnim bacačima. Tamo je bio gospar Pero Menalo iz Župe dubrovačke. Kad sam kazao vezistu da mu prenese da se povuče, on me zvao i pitao je li to istina, treba li se povući. Htio je ostati na položaju. Rekao sam mu da se povuku i da se javi kad se povuče, da se ne bi slučajno dogodilo da ostane gore. Eto, takvi su bili naši borci!
Mokošica je već pala, u Župi nikoga više nije bilo. Ali Brgat nije pao. Pružali smo otpor, unatoč velikoj nadmoći protivnika. No, situacija se promijenila kad je JNA izvela desant na Kupare. Bili smo u opasnosti, ali dotad smo napravili sve što smo mogli. Nama na Brgatu je prijetilo da ostanemo odsječeni i okruženi. Naravno, mi smo mogli ostati gore, ali kad vršite obranu nekog područja, morate imati rezervne položaje u slučaju povlačenja, da se tu možete skriti. A vi od Brgata do Grada nemate ništa, osim ceste, platoa… Nismo imali izbora.
Tražili ste dopuštenje za izvlačenje, no bilo je vrlo neizvjesno, nije baš odmah došlo…
U večernjim satima sam nazvao generala Nojka Marinovića da nam izda dopuštenje za povlačenje. Bilo je kritično, sve oko nas je padalo u ruke neprijatelja. Sjećam se da smo spavali u nekakvoj garaži u kojoj su cijelo vrijeme visjeli pršuti. Nismo uzeli niti jedan, doduše nitko nam ga nije ni ponudio. (smijeh) Ali su poslije četnici kad su ušli sve to opeljušili.
No, da se vratim na temu. Zvao sam Marinovića, a on je rekao da se ne povlačimo i da ćemo dobiti pomoć. Prošlo je neko vrijeme, opet sam ga nazvao, on je rekao da se još uvijek ne povlačimo. Možda bi neki vojnici i ostali, ali trebalo se povući po noći, nismo znali što nam donosi sutra. Treći put kad sam nazvao, rečeno mi je da nam je zapovjednik odobrio povlačenje i mi smo se tijekom noći organizirano povukli prema Bosanki.
Koliko teško i emotivno vam je to bilo?
Prilično, no tad ste pod adrenalinom. Znali smo da se moramo povući i trebalo je voditi računa o ljudima. Prvo je išla policija, zapovjedniku ZNG-a Mladenu Jurkoviću sam rekao da se nakon toga povuku i oni. Na platou smo posljednji ostali Jurković, Alem Grebović i ja, uz još dvojicu, trojicu gardista. Najgore nam je naravno bilo kad bi stradao neki naš suborac, ali uz to, ta nam je noć bila strašna. Znali smo da poslije nas više tu nema nikoga, da na cijelom tom području nije više bilo Hrvata, nije bilo obrane. A mjesec je bio krvav i velik, mjesečina je bila snažna, kao da je dan. Nitko nije progovorio, šutke smo prošli prema Gradu, bilo me strah da ne padne koja granata, bilo bi to strašno. Nasreću, ni neprijatelj nije znao što se događa i što radimo.
Tragično je u svemu tome je što smo dan prije povlačenja, dakle 23. listopada, izgubili svog suborca Željka Puticu. Tog je dana JNA snažno napadala Brgat iz smjera Ivanice, a veza između branitelja Brgata i ostalih položaja bila je presječena. Tad sam poslao Željka Gustina – Žiku da zatraži pomoć od PZO-a koji se nalazio na Bosanci. On je u tim teškim uvjetima pješice stigao na Bosanku i prenio poruku da nam treba pomoć i da je situacija teška. Nakon Gustinove poruke, prema Brgatu su krenula dva kamiončića, a za upravljačem jednog od njih je bio Željko Putica, pripadnik PZO-a Dubrovnik. Taj kamion nikada nije stigao do Brgata, pogodila ga je granata dok se peo prema Žarkovici, a Putica je na mjestu smrtno stradao. Inače, cijelo to vrijeme koliko smo bili na Brgatu, nismo izgubili niti jednog čovjeka, a onda se dogodila ta tragedija…
Zapravo ste učinili čudo. Kažete teren je zahtjevan, oružja nema, snalazite se kako znate. Što vas je držalo svo to vrijeme?
Sve nas je držalo ono što je bilo u Gradu – ljudi koji su tamo ostali. Netko je htio da nas protjera, okupira, opljačka, a to su pijani četnici sa zastavom JNA koja je to sve vodila. Pitaju me kako sam motivirao vojnike, no zapravo ih nisam motivirao, jer ako nije dovoljan motiv to da braniš svoj dom u kojem želiš mirno živjeti s obitelji, onda što jest? Nije sve išlo lako. Mi smo pobjednička vojska i govorimo o lijepim stvarima, ali odaziv za vojsku je bio sramotan. Naravno, svaki borac je vrijedan svakog poštovanja jer se na položaju moglo poginuti i 1995. godine. Ali ono najgore je trebalo proći, a najgori su bili listopad, studeni, prosinac… Mi smo nekada po dva, tri puta mobilizirali ljude. Danas se govori kako se nije imalo koga mobilizirati. Što nije istina, grad je bio pun ljudi, tko je imao pobjeći, pobjegao je prije, više se nije moglo bježati. U ovom smo intervjuu prethodno komentirali da oružje do nas nije dolazilo, da je to možda bilo i s ciljem. Pa smo spomenuli da je cilj bio taj da se dogodi napad na Dubrovnik, kako bi Hrvatska dobila priznanje. Pitanje je je li to baš bio jedini cilj… Naime, bila je i ta neka priča da Dubrovčani nisu branili Dubrovnik. Ali Dubrovnik jesu obranili Dubrovčani, to vazda volim naglasiti jer je to činjenica. Dubrovnik su obranili prvenstveno Dubrovčani, a područje tadašnje općine je kasnije oslobađala cijela Hrvatska. Naravno, tijekom listopada, studenog i prosinca nismo bili sami, dolazili su Omišani, branitelji iz Kaštela, Sinjani, i oni su gubili svoje ljude ovdje, borili su se, pomagali i svaka im čast. Ali 90 posto branitelja Grada u najtežem vremenu su bili Dubrovčani! Uostalom, nisu ni svi koji su dolazili sa strane ovdje i ostajali. Naravno, svaka im čast što su uopće i došli. Ali se mora reći da su Dubrovnik obranili Dubrovčani, i tu svaka priča završava.
