Za one koji nikada gospara Bratoša nisu upoznali, a vi ste mu bili najbliži suradnik te prijatelj – kakav je bio Miljenko Bratoš kao osoba?
– On je prije svega bio čovjek. Ako kažete za nekoga da je čovjek, onda se zna koja je to težina. Čovjek koji je htio, koji je volio ovu zemlju, koji se odrekao svog lagodnog života da bismo se izborili za slobodu. Istina, radio je težak posao pomorca, ali je bio capo di macchina, cijeli život je navegavao na strancu, nije imao egzistencijalnih problema, imao je sređenu obiteljsku situaciju, svog Hrvoja i svoju Maru, svoju suprugu Marinu… Živjeli su jedan normalan život. Bio je takav čovjek da bi, kad bi se vratio s mora, vidio da je fasada u zgradi u kojoj su živjeli u lošem stanju, uzeo pituru i pituravao je. Stavljao je viši cilj i interes javnosti iznad svog komoda i svog interesa. Tako je. Kad je imao para, nije uzeo brod od 10 metara nego barku od četiri i po’ metra na kojoj je uživao s obitelji.
On u biti sa ‘stranca’ dolazi u dubrovački Sekretarijat za narodnu obranu i postaje njegov čelnik. Zapravo nije imao iskustva.
– Nije. Njega predsjednik Izvršnog vijeća Željko Šikić zove i moli ga da se priključi. Bratoš je došao u tadašnji Sekretarijat, nikoga nije poslao doma, bilo da je Hrvat, bilo da je Srbin. Samo je jedna osoba otišla, i to na svoj zahtjev. On je svakom čovjeku pristupao s jednim ljudskim povjerenjem. Naravno da je htio imati sve pod kontrolom i da je okupio jednu usku ekipu nas u koju je imao najviše povjerenja i kojoj je kazao – ljudi, nešto će se dogoditi, moramo nešto pokrenuti.
U tim okolnostima je ipak važno oko sebe imati ljude od povjerenja.
On je prvo nazvao Marina Krilu, s kojim je bio obiteljski povezan, i mene te je otprilike iznio svoje mišljenje i upitao nas želimo li nešto konkretnije napraviti jer smo nepripremljeni i neorganizirani, ako se nešto dogodi. Dao nam je nekoliko dana da razmislimo i mi smo pristali. Negdje u ožujku sam nazvao Aljošu Nikolića, porazgovarao s njim i doveo mu Miljenka doma. Aljoša je već bio pristao. Krenuli smo zajedno u tu cijelu priču.
Bratoš je imao jednu viziju koja se, nažalost, na kraju obistinila. Što je on tada govorio?
Prema onome kako su se stvari razvijale, njegova je priča bila da će Dubrovnik biti napadnut. I ne samo Dubrovnik. Bilo je tada različitih izjava oko razilaženja, sa Slovencima je išlo dosta glatko, nitko nije sa sigurnošću mogao reći što će se tu dogoditi… Ali, prihvatili smo njegove prijedloge. Rekli smo – ajmo! Ali ajmo u tajnosti, ajmo da nitko ne zna… Jer ako se na kraju dogovori da ne bude rata, mi bismo bili u velikom problemu.
Mogao se dogovoriti i mirni razlaz, bivša država se tad još nije raspala… Vi ste onda, u tom slučaju, teroristi, ilegalci…
Mi smo u tom slučaju ratni huškači. I to je bila odluka koja vas lomi – ući u to ili ne. Nije tu bilo pitanje želite li jer naravno da želite, nego hoćete li se naći u velikom problemu. A bilo je tada razgovora oko moguće konfederacije, ovakvog ili onakvog ustroja, različitih opcija da bi se izbjegao rat.
U prijašnjim javnim istupima ste znali kazati kako je za vas rat počeo u ljeto 1990. godine. Dakle, više od godinu dana od prvih napada na Dubrovnik. Kako ste krenuli s pripremama?
Krenuli smo s vađenjem neeksplodiranih mina iz podmorja. Imali ste ‘plantaže’ neeksplodiranih mina u moru. Recimo, između ‘Neptuna’ i Grebena je bio ogroman broj neeksplodiranih granata. Pa na Lopudu, na Lokrumu i sl… Aljoša Nikolić, koji je bio vrhunski ronilac, izumitelj prvog hrvatskog aparata za tehničko ronjenje na velikim dubinama, a razumije se u eksplozive, pristao je na vađenje mina koje smo odlučili spremiti u jedan veliki bunker koji se nalazio u blizini Centra za obavješćivanje. Pa, kad se skupi, pomalo to voziti na Rudine i uništavati. No, kako su se stvari s vremenom počele razvijati u jednom nezgodnom smjeru, odlučili smo kako ta eksplozivna sredstva nećemo uništavati jer bi nam mogla biti korisna. Tad otprilike krećemo s idejom kako bismo trebali nešto i proizvesti. Ali gdje proizvoditi?
I onda ste se sjetili TUP-a.
Tako je, kasnije je to bio i Brodoremont Mokošica. A za proizvodnju vam treba i materijal koji morate nabaviti. Jer ako imate nešto, a nemate čime opaliti, a to je eksploziv tj. granata od 50 kila, onda to treba negdje ugurati, ali čime paliti, čime raspolažete? Jedino s građevinskim eksplozivom. Pa onda švercate iz Bosne građevinski eksploziv, pa pravite kontejnere u TUP-u, pa onda granate gurate u kontejnere… I onda natrpate i građevinski eksploziv. I stavljate upaljač s detonirajućim ili sporogorećim štapinom. To je sve bilo vrlo složeno. Nismo to mogli sami, trebali su nam inženjeri iz TUP-a, pristali su i mi smo krenuli u proizvodnju. Ali prije toga je trebalo osigurati podvodne snimke, definirati na koji način to vaditi, radi sigurnosti, jer to je nestabilan materijal. Bez obzira na to što je godinama u moru, vi ne znate u kojem trenutku može opaliti. Imali ste ogromnu podvodnu minu na lancu vezanu, između gruške luke i Solituda, preko koje su vozili brodovi. Nitko nije ni znao za to. I to se izvadilo!
Dakle, radite u tajnosti, puno toga riskirate… Koliko je bilo teško nabaviti materijal, novac i slično?
Novac nije bio problem jer nas je podržavalo Izvršno vijeće na čelu sa Željkom Šikićem. Također, Atlantska plovidba nam je dala milijun i 250 tisuća dolara kao donaciju. Sve je to utrošeno u obranu, ali tijekom rata za još niz stvari, na zahtjev Nojka Marinovića i zapovjedništva obrane Grada. Mi smo od tih para još radili na sustavu radio veza i nabavi vrlo kvalitetne opreme. Zato je to i funkcioniralo tijekom rata! Važno je bilo imati kvalitetnu radio vezu i kvalitetne uređaje, da možete miksati frekvencije, da vas suprotna strana ne može ometati ili prisluškivati.
Shvatili ste važnost kvalitetnih komunikacijskih veza. Na umu je to imala i JNA koja je u prvim ratnim danima raketirala telekomunikacijsko čvorište na Srđu, ali i Centar za obavješćivanje.
Oni su uglavnom znali što Centar može i kakva je kvaliteta ljudi koji u njemu rade. Puno toga smo uspjeli nabaviti preko Aduta Split i Tončija Peovića te preko Danka Majića koji je bio šef Centra u Splitu. No, mi smo platili i dobili 35 radio stanica. Došle su u Split, išao sam po njih, ali nam ih nisu htjeli dati jer su rekli da nam to neće trebati.
Kad je to bilo?
To je bilo u rujnu 1991. godine.
Dakle, mjesec dana prije početka napada vam govore da vam to neće trebati?
Rekli su da nam neće trebati u Dubrovniku i da će to podijeliti drugim gradovima. I to je samo jedan dio. A bilo je plaćeno. Ovo što smo mi nabavljali direktno je išlo preko Aduta Split i preko jedne jedne slovenske firme.
Miljenko Bratoš je osigurao satelitsku stanicu zahvaljujući kojoj Dubrovnik nakon raketiranja ipak nije ostao bez veze sa Zagrebom i svijetom.
Prvo smo je sakrili u Frana Kršinića u Akvarij i nismo je koristili dok nije počeo rat i dok nisu pale veze. A onda je bila montirana na Svetog Ivana.
Vi tražite uređaje za veze, vadite mine, organizirate postrojbu za motrenje…
Bilo je prvo pet motrilačkih postaja, poviše Grada, poviše aerodroma na Veljem dolu, dvojica su s te postaje završila u Morinju… Potom u Stonu, poviše Janjine i prema Trpnju.
I sve to radite barem godinu dana prije početka rata. Na što ste nailazili? Je li bilo nevjerice, podsmijeha, kako su primali te vaše zahtjeve?
Tu sad ulazimo u političku priču. (smijeh) Na jednoj strani tu imate Željka Šikića, koji podržava Bratoša, a na drugoj je Pero Poljanić sa Željkom Pavlovićem itd. Prije nego što smo riješili veze, Miljenko dovodi jednu bojnu ZNG-a četvrte brigade u Dubrovnik, isključivo vlastitom zaslugom.
To je bila 2. bojna 4. gardijske, zapravo dubrovačka bojna.
Tako je, Bratoš je doveo ljude, smješteni su u Vilu Rašicu, i još je bila popunjena ljudima iz Grada. U tom vremenu se pojavljuje i Nijaz Batlak Daidža koji ilegalno živi u Primorju i mi se povremeno sastajemo s njim. Dakle, on je na relaciji Metković, Ploče, Primorje, Ston, no Miljenko je došao u sukob s njim jer je Daidža htio osigurati obranu Dubrovnika u Slanome, što je potpuno nelogično. Jedan dio te garde je pokušavao odvući u Primorje, i u tome je uspio! Ovdje je ostao samo jedan dio te postrojbe kad je počeo rat. Ovdje vrijedi naglasiti da smo imali situaciju za koju ne znam da se igdje drugdje dogodila. Dakle, postojalo je Zapovjedništvo grada kojem je čelnik bio Marinović i Zapovjedništvo za južnu Dalmaciju gdje je na čelu bio Daidža. No, mi smo prije svih njih formirali Stožer za obrambene pripreme, bilo nas je petoro – Miljenko Bratoš, Aljoša Nikolić, Jadran Delaš, Maro Krile i ja. Sve je bilo pod tom kapom, na čelu je bio Miljenko, svi smo bili ravnopravni. Barem svaku večer smo se nalazili skupa da vidimo što ćemo sutra, koji je idući korak… No, nije se ostalo ‘samo’ na toj postrojbi, nego su se organizirale i one dragovoljačke. Recimo, u Stonu Šare organizira grupu. I mi smo u Centru organizirali ratnu postrojbu.
Dakle, postrojba za osiguranje, vi ste bili zapovjednik…
Tako se zvala jer u tadašnjim dokumentima koji su vrijedili za Jugoslaviju, ona zakonski postoji. I kad je vi formirate pod tim nazivom te u Kumbor javite kako ćete vježbati u Centru, oni vam ne mogu kazati da provocirate, nemaju osnovu za to. Sve što smo mogli, pokušali smo pokriti s tim ‘starim’ dokumentima koji su tada bili važeći. Podsjećam, Hrvatske kao neovisne države tad još nije bilo.
Kad ste počeli prikupljati ljude, koliko su bili voljni sudjelovati?
Pozvali smo 13 ljudi, prvi put, koje smo otprilike znali ”iz viđenja” i doveli ih u Centar. Razgovarao sam s njima, kazao sam im – ako želite sudjelovati, sudjelujte i dovedite svoje prijatelje u koje imate povjerenja. Do 15. rujna smo imali 45 ljudi u toj postrojbi. To su manje više bili ljudi iz Lapada koji su se znali… Početkom listopada je samo u ovoj postrojbi 75 ljudi! Sličnu priču radi i Gruž s Krešom Klarićem. Ali, ni to nije sve! Slična se priča događa i u ostalim mjesnim zajednicama diljem tadašnje općine Dubrovnik.
Kako onda komentirate neutemeljene navode da Dubrovčani nisu branili Dubrovnik?
Očito zato što Dubrovnik nije trebao odraditi to što je odradio.
Znači, Dubrovnik, tj. tim ljudi čiji ste dio bili i sami, je bio organiziraniji od države.
Jesmo. To možemo i dokazati na sve načine.
Je li upravo to smetalo?
Ne znam kome je što smetalo, samo znam da je Poljanić stalno govorio – kakav rat, neće u Dubrovniku biti rata, ništa se neće dogoditi. Kasnije je i predsjednik Tuđman u rujnu 1991. godine rekao kako Dubrovnik neće biti napadnut, ne želim ulaziti u razloge iz kojih je to rečeno. Ne osuđujem nikoga i nikoga ne krivim. U jednoj takvoj situaciji i jednom tako teškom vremenu, pitanje je kako bi se tko ponašao. Kad je počeo rat i kad su ljudi počeli ginuti, pitanje je kako bih se ponašao ja da sam Poljanić, što bih radio da spriječim to što ljudi ginu. Pitanje je kako bih se ponašao da sam bio Šikić.
Kažete kako ste uspjeli nabaviti kvalitetne radio veze, kasnije kod okupljanja ljudi, Dubrovčani se jesu odazivali. Čini se kako je s oružjem bilo posve drugačije. Stvara se dojam kako je ljudi bilo, ali ne i oružja.
Kakva je situacija bila s oružjem, pokazuje akcija ‘Male bare’. Dotad smo nešto i pokušavali nabaviti i pronaći. Recimo, preko Ribomaterijala Split smo nabavili neko oružje i išli smo u Split, čekali do 3:00 poponoća da dođe kamion iz Zagreba i da uzmemo ono što je naše. Kad je došao kamion, kako nigdje nikoga nije bilo, a bili smo na parkingu splitske policijske postaje, vidjeli smo što sve unutra ima. I jednostavno smo sve prekrcali u naš kamion. Upalili i gas! Zove nas čovjek iz Ribomaterijala i pita što smo učinili i zašto smo sve uzeli, rekli smo – nećemo vam vratiti ništa. Kaže – pa dajte nam 10 pištolja od tih 30. Rekli smo – to ćemo vam vratiti, ostalo ništa nećemo. I to sve spremamo u Labirint bar u Gradu. Tamo je stalo i sedam tona eksploziva. Da se to aktiviralo, bilo bi svega. (smijeh) Ali s obzirom na zidine, ne bi se to lako dogodilo. Dakle, tako se nabavljalo oružje. Nešto je i pokojni Zdenko Zorić sakrio kad se oružje vraćalo. A cijelo oružje za dubrovačku brigadu se čuvalo u vojnom skladištu u Trebinju.
Vratimo se na ‘Male bare’ koje ste spomenuli. To je bila akcija kojom se izvlačilo oružje iz vojarne u Pločama koje je bilo prijeko potrebno za obranu. I to svega 15-ak dana prije napada na Dubrovnik. Međutim, Dubrovnik nije bio službeno obaviješten o akciji.
Do početka akcije nismo znali da će se ona dogoditi, no znao je vladin povjerenik Jure Burić. Javili smo se da bismo sudjelovali u akciji, bili smo tako organizirani da smo odmah imali 40 ljudi koji mogu biti spremni kroz po’ ure. Tražili smo uključivanje u akciju, ali kako je ona već krenula, dobili smo odgovor kako je opasno.
Jasno, ne možete se uključiti tek tako i bilo kad.
Da, ali mogli smo doći barem do negdje pa se kasnije uključiti. Uglavnom, Male bare su raketirane iz zraka, prva tri skladišta su odletjela u zrak. A bio je to veliki broj skladišta, od magistrale kod Baćine pa do samih Ploča, sve skladište do skladišta. Ogromna je to količina svega i svačega. Kako je to raketirano, ovi koji su tu već bili nisu imali hrabrosti ući unutra, otvarati ova druga skladišta. Prvo, gori i puca na sve strane, a drugo, ne zna se je li minirano. Zovu nas možemo li doći pomoći otvoriti skladišta jer znaju za Aljošu Nikolića i da se bavio time. Otišlo je nas sedmero, kad tamo vatromet na sve strane. Tamo gdje trebate proći, nema milimetra slobodnog tla, a sve okolo puca. Nema šanse to raščistiti. No, rekli smo – ajmo! Aljoša je pošao do prvih vrata i otvorio ih. Ništa nije eksplodiralo, ništa nije minirano… Odlično!
Međutim, bez obzira na to što ste sudjelovali i otvorili ta skladišta, Dubrovnik nije dobio oružje.
Kad smo mi došli tamo, izlazili su ljudi iz Makarske, Splita i sl.. Uzimaju što im treba, ostalo ostavljaju iza sebe. Dakle, uzeo je trocijevac, ostavio je postolje. Što će nam samo postolje? Što će nama samo postolje kad nemamo trocijevac? To su oni pokupili. Aljoša nam je rekao – ostanite vi ovdje, a ja i Raguž idemo dalje otvarati pa ako prođemo, prošli smo, ako ne prođemo, ništa. I otvorili su sve, i tu je bilo svega i svačega od naoružanja. Ali prije toga smo mi odradili razgovor s čelnikom grada Ploča i tamošnjim šefom policije. Kad su vidjeli što smo učinili, oni su u 16:00 sati donijeli teleks, potpisan od ministarstva obrane, da se Dubrovniku zabranjuje uzeti išta od tog oružja.
Potpisao ga je Luka Bebić, on je kasnije govorio kako to s njim nema veze.
Govorio je da to nije točno, a ima nas sedam koji smo to vidjeli, čitali smo. Paralelno s time, s cijelom tom akcijom, mi smo 15 kamiona ostavili na Bistrini prije mosta. Kad im kažemo – dolazite, oni će doći, svih naših 40 ljudi. Krcali smo jedan kamion oružjem tj. ono do čega smo uspjeli doći. Nas sedam pokušava ukrcati oružje dok su ti ljudi dolazili do nas, no dolazi i taj teleks. Kako je taj teleks došao, došli su i kamioni s našim ljudima, no mi ih vraćamo nazad te se oni potom uvlače u jedan most prije ulaza u Ploče. I što ćemo? Ili se popucati s ovima koji ne daju oružje, ili se povući. Odlučili smo da nećemo ulaziti u konflikt. I oni su došli s oružjem, dakle doslovno smo mogli jedino potući se s njima.
Gospar Bratoš je obaviješten, on je bio prilično revoltiran svime što se dogodilo, kasnije je formirao konvoj koji je išao u Split po to oružje, ali ga Dubrovnik ipak nikada nije uspio dobiti.
Jest, on je bio obaviješten, sve smo javili, rekli smo da se vraćamo, da nećemo ulaziti u konflikt, da to nema smisla. Naposljetku, nisu ti ljudi krivi što su dobili takvo naređenje. To je sve prebačeno u skladište u Opuzenu, kasnije je išlo dalje, ali ne za Dubrovnik. A otvorili smo mi.
Je li to bilo puko neznanje ili je netko tu imao neki drugačiji plan?
Imao je plan. Da je tek jednim dijelom to oružje završilo negdje drugdje, ne bi bilo osobito čudno, jer dio naoružanja je trebao ići za Hercegovinu. Ne možete braniti sto metara područja, morate imati nekakvu dubinu, ali da baš ništa ne ode za Dubrovnik… Krajem rujna sam zatražio dopuštenje od Nojka Marinovića pa sam s Jadranom Delašom i ovih milijun i 250 tisuća dolara otišao u Split kupiti oružje. Ali to je sve mutno bilo! Niste bili sigurni prodaju li vam maglu ili ne. Na primjer, baš je tada bilo dosta šiloka i ružno vrijeme pa su rekli da kontejneri plutaju u moru i da ne mogu doći do njih, pa kad dođu, onda će nam dati oružje, a da mi platimo. Nismo htjeli platiti ništa jer smo vidjeli da nešto ne štima. Tada počinje napad na Grad, dogovorio sam se s Jadranom da ostane u Splitu, da bude oprezan, da gleda hoće li uspjeti što nabaviti… Vratio sam se u grad 1. listopada.
I to je bio početak onoga na što ste se godinu dana pripremali…
Prespavamo noć i nedugo nakon toga je raketiran Centar. Spavali smo u gornjem dijelu, taman smo se spuštali u donji dio jer su nam iz Hercegovine javljali da je nešto proletjelo, jer su motrili vojni aerodrom, pratili su njihove veze i zaključili da idu na Dubrovnik. Od motrilačkih postaja smo dobili informaciju da nisko idu, poviše mora. Mi smo se taman spuštali u sklonišni dio kad su oni raketirali Centar.
Da se kratko vratimo na oružje koje je jako teško dolazilo do vas. Smatrate li da je to bila loša pripremljenost, izostanak vizije ili je to ipak bilo smišljeno?
Ne znam. Mi smo od Korčulana dobili 120 pušaka koje smo dali Ivanu Varenini za gardu. Jednostavno, teško se dolazilo do oružja. Kad su gliseri vozili, 80 posto stvari se odnosilo na protutenkovske mine, malo je tu bilo pravog naoružanja.
S listopadom se dogodilo sve ono na što ste se pripremali. Krenuo je rat. Što se događalo s vama koji ste pripremali grad na to?
Mi smo surađivali s Nojkom Marinovićem. Donesena je odluka kako je Marinović zapovjednik obrane grada, a dotad je bio zapovjednik za Južno bojište. A Daidža je imenovan zapovjednikom za južnu Dalmaciju, dakle bio je Marinoviću nadređeni. Meni osobno je ta odluka bila nelogična jer je Marinović bio profesionalac, stručan, oko sebe je imao ljude koji nešto znaju, bez obzira na to što ja mislio o njima ili ne mislio. Imali su grešaka, kao i mi. Mislim, svi skupa smo imali grešaka, što nije čudno. Ali je li se moglo pet topova dovesti u Dubrovnik? Uz tri koja smo imali, s jednom ili dvije nišanske sprave zbog čega je Braco Negodić morao trčati s jednog na drugi top, noseći nišansku spravu, da bi ispalio.
Bez obzira na greške i na prijepore, Grad je relativno spreman dočekao početak rata. Zahvaljujući tim pripremama, Grad nikada nije pao.
Imali ste bitnu stvar, a to su ljudi koji su htjeli nešto raditi. Mi smo uspjeli nabaviti neke ‘šat ganove’, različite lovačke puške, karabine… Dubrovnik je jedini grad u Hrvatskoj koji je bio u potpunom okruženju, a nije pao. No, nije tu samo bilo pitanje oružja, vodili smo i pripreme što se tiče hrane, goriva, išli smo od pumpe do pumpe, zaliha krvi i sl.
U cijeloj dubrovačkoj ratnoj priči, ogromnu ulogu je imao Odred naoružanih brodova koji je osnovan zaslugom Aljoše Nikolića, Miljenka Bratoša i vas osobno. Kako je krenulo?
Promišljali smo o pripremama i na umu imali i more. Moram kazati kako nam je za sve ovo i Vukovar dao vremena. Kad je, nažalost, krenuo napad na Vukovar, agresor je tamo poslao dosta postrojbi, a to je dalo vremena Hrvatskoj za pripremu. Nažalost, ali tako je bilo. Shvatili smo kako će napadač djelovati po planovima koje smo i mi imali kod sebe, a to je da će presjeći Slano. Presjekli su ga u četiri dana. Čim su ga presjekli, smatrali su kako je Dubrovnik praktički dobiven i kako će sve ići dosta brzo i lako. Sve to imajući u vidu, mi smo shvatili – ako ostanemo bez puta, bilo to u Slanome, Orašcu ili na primjer Trstenome, oni će negdje izići i presjeći magistralu. Zato moramo imati brodove, i to brze brodove! Ako izađu, mi imamo brodove kojima bismo došli negdje na otoke ili na Broce odnosno Ston, ako ni to, onda Korčula… I onda bismo imali vezu s maticom, mogli bismo tražiti nešto, uzeti, iskoristiti, dovesti. Moram spomenuti kako smo dosta toga sakrivali u tunel od kanalizacije ispod Petke.
Ti brzi brodovi su bili žila kucavica opkoljenog Grada – dovozili su se hrana, lijekovi, oružje, prevozili ranjenici…
Sve to, a dali su mogućnost i ulaženja u konflikt s neprijateljem! Mogli smo im pokazati kako se ne mogu ponašati onako kako se ponašaju. Na kraju krajeva, kasnije je uslijedio ulazak u Slano, u Plat i razminiravanje, sve su to brodovi radili.
Pripadnici neprijateljske vojske su, s druge strane, napravili lažni manevar, a potom ušli u Kupare koji nisu bili minirani. Zanimljivo, znali su da Kupari nisu bili minirani.
To je bilo još jedino što su mogli napraviti i pitanje dana je bilo kad će se dogoditi. Brgat se dosta dobro držao i dok se držao Brgat, bilo je puno lakše. Kad sam išao iz Splita, ljudi koji su bili na nekim važnijim funkcijama su mi rekli – ako uspijete izdržati i 10 dana da ne padnete, napravit ćete veliku stvar za Hrvatsku. Deset dana su nam dali! A mi nismo pali nikad.
Na magistrali, iz Župe prema Gradu, postavljene su barikade u vidu kamiona koji su bili napunjeni kamenjem kako ne bi došli do grada, nakon pada Župe.
A ispod su bile izvađene mine, ispod tih kamiona. Da ih možemo paliti, ako dođe do toga. Poslije su naši digli put na Dupcu u zrak, kad je Župa pala odnosno kad se Brgat morao povući. Brgat nikad nije pao, morao se povući. Dakle, Eduard Čengija se povukao na zahtjev Marinovića, a onda se s Čengijom povezuje moja satnija i držimo novu crtu obrane ”Belvedere – priključak na magistrali”, s tim da Mokošica tada još nije bila pala. Marinović je zaključio da, ako budu ulazili, ući će s te strane jer im je tu zgodno. Nije im zgodno s Kantafiga, pa ni radi onog bogena.
I tu se ponovno vraćamo na Miljenka Bratoša koji je stradao 25. listopada 1991. godine, kad je išao obići novu crtu obrane, a potom se javiti u Krizni stožer. Gdje ste vi bili kad ste primili vijest kako je stradao vaš suradnik i prijatelj?
Bio sam u zapovjedništvu, u obrani.
Interesantno je kako su iz policije vas zvali da dođete po njegove osobne stvari, ni nadređene, ni obitelj.
Jesu. Dali su mi dnevnik s istrgnutim stranicama i praznu futrolu njegovog pištolja. A drugi Bratošev dnevnik mislim da je zapaljen u Centru, što mislim da nije trebalo učiniti, ali dobro.
Zašto je zapaljen?
Ne znam.
Vi ste upoznali osobu koja je pucala.
Jesam. Govorio je da je sve to bila slučajnost. Miljenko je stvarno izdao takvu zapovijed, da se puca ako netko prođe kontrolu bez zaustavljanja. Tko je gdje tada bio, nije me puno interesiralo, interesiralo me je zašto je Škobalj pucao. Nije ništa utvrđeno osim onoga što je policija rekla – da se dogodilo igrom slučaja, zbog smjene straže u to vrijeme. Rekli su da je Miljenko Bratoš prošao kad je bila jedna straža, drugi put kad je prošao su tu bili neki drugi ljudi, nije se zaustavio, a izdao je zapovijed kako svakoga treba zaustaviti, na bilo koji način. Takva je priča, a sad, bilo je tu drugih detalja o kojima ne želim previše pričati. Primjerice, tog dana kad je Bratoš stradao, dolazi ultimatum od JNA kojim se traži bezuvjetna predaja Grada. To je bio drugi ultimatum, a u prvom, koji je stigao 12. listopada, tražilo se da se preda sve što je imao i radio Stožer za obranu Dubrovnika. Dakle, da im se servira sve što smo radili – i ljude i ono s čime raspolažemo.
Je li se Bratoš bojao? Je li ičim odavao da nešto nije u redu?
Nije se on bojao.
Je li predosjećao, je li što spominjao?
Ne, on je u Centru živio, tu je spavao, otamo je kretao za Krizni stožer, Izvršno vijeće, gdje god je trebao. On jest bio u konfliktu i gotovo nije ni s kim više razgovarao jer svi su se odjednom ‘ucivilili’. Zbog toga se jako razočarao, jako malo je komunicirao i s kim i komentirao, ali je jako puno komunicirao s Marinovićem.
Nakon što se to dogodilo, Marinović ni vas ni Aljošu Nikolića više nigdje nije puštao same.
Tad nas je izveo vanka, bio je tu i Medo, njegov tjelohranitelj. Marinović nam je rekao da ne želi više da nas vidi same. Možda je to samo bio oprez, ne znam.
Koliko ste bili zadovoljni odnosno nezadovoljni istragom i sudskim epilogom u ovom slučaju?
Nemate vi kad razmišljati. Vi ste kasnije nezadovoljni, kad je to sve prošlo. Kad se dogodi, tad niste nezadovoljni. Tad ste samo tužni. I taj razgovor, nakon dva dana, kad su mene Šikić i Poljanić pozvali da dođem u zgradu u Gradu, gdje je bilo Izvršno vijeće… Tražili su da razgovaraju nasamo sa mnom. Rekao sam da ne želim razgovarati nasamo, imao sam četiri čovjeka sa sobom i svi su ušli unutra. Tad su pitali kako ćemo se ponašati ako oni počnu ulaziti u Dubrovnik. Rekli smo – branit ćemo se dokle budemo mogli, a kad ne budemo, imamo brodove, imamo organiziranu šemu kako ćemo napustiti Dubrovnik, ne samo mi, nego svi koji su tad bili s naoružanjem. Imamo dovoljno brodova da možemo vrlo brzo izvući dobar dio ljudi iz problema, da ih ne uhvate.
Kad je Bratoš stradao, tražila se zamjena, a vi ste bili prvi izbor.
Ali to je politička funkcija, bilo bi logično da je netko iz Kriznog stožera to preuzeo. Pitali su me, ja sam to odbio, ali su ipak poslali papir u kojem me imenuju, mimo moje volje.
Niste htjeli radi tih relacija?
Pa radi tih relacija, da. Radi tih odnosa.
Kažu ljudi kako se u ratu, ma koliko težak bio, stvore snažna prijateljstva. To je za vas bio gospar Bratoš – prijatelj.
Jest. Iako ga prije toga nisam poznavao, stvorili smo prijateljski odnos pun međusobnog poštovanja. I to ne samo s Miljenkom, stvorio se jedan osjećaj međusobnog poštovanja sa svim ljudima koji su bili uključeni u ovu priču. Ja ne želim govoriti o policiji, specijalnoj policiji, inženjeriji, topništvu i sl, o tome neka oni govore. Mogao bih svašta govoriti, ali to ne bi bilo fer. Neka oni pričaju, živi su i zdravi. Svatko neka govori za sebe.
Nastavlja se…
– Centar za obavješćivanje je modernim sustavom potukao neprijatelja, Miljenko Bratoš zaslužan je za osnivanje njihove prve postrojbe i legendarni ONB (3.dio)
– OSNIVANJE ZNG-A U DUBROVNIKU Bratoš je okupio prve dragovoljce, bili su dobro organizirani, ali nije bilo oružja… (2.dio)
– Miljenko Bratoš – heroj, vizionar, domoljub i nezaobilazno ime u pripremama Dubrovnika za obranu (1.dio)
– OBJAVA SPECIJALA POVODOM 35. OBLJETNICE Miljenko Bratoš – jedan od najvažnijih ljudi u pripremama Dubrovnika za rat
