„Kamioni su i dalje tu, uredno stižu i nikada ne kasne“, ponovo je na sjednici Gradskog vijeća ustvrdio gradonačelnik Mato Franković, vraćajući u javni prostor temu o kojoj je prvi put progovorio prije više od godinu dana. Njegove izjave o količini kokaina koja se u Dubrovniku troši u kamionima, a ne gramima, izazvale su tada veliku pozornost i brojne reakcije. Ovaj put, govorio je o rastu potražnje nakon turističke sezone, a sve je povezao s budućnošću djece i troškovima koje će liječenje ovisnosti dugoročno predstavljati za društvo i gradski proračun.
Franković je na sjednici iznio i procjenu da u državnim institucijama, od sudova i DORH-a do Hrvatskog sabora i lokalnih predstavničkih tijela, ima najmanje deset posto konzumenata droge. Spomenuo je i mogućnost testiranja političara na droge, uz poruku da se o problemu ne govori dovoljno otvoreno.
No, dok izjave gradonačelnika kod nekih, kao što je i sam priznao, izazivaju podsmijeh, s druge strane postoje ljudi koji tom problemu pristupaju iznimno ozbiljno. Jedna od njih je doktorica Irena Primorac-Bošnjak, voditeljica Odjela za mentalno zdravlje u Dubrovniku, koja se bavi liječenjem ovisnosti. S njom smo razgovarali o tome koliko se o raširenosti konzumacije droge može zaključivati iz podataka zdravstvenog sustava i koliko ljudi koji koriste kokain i druge stimulativne droge uopće dođe do liječnika.
U Frankovićevim izjavama pritom se ponavlja terminološka pogreška koju je važno razjasniti. Gradonačelnik je govoreći o kokainu više puta koristio izraz ‘opijati’, iako u Dubrovniku trenutačno najraširenije droge: kokain i amfetamin (speed), ne pripadaju toj skupini psihoaktivnih tvari. Opijati su tvari koje djeluju na opioidne receptore, poput morfija, heroina i fentanila, a njihovo je djelovanje pretežno sedativno, odnosno usporavaju središnji živčani sustav. Kokain i amfetamin pripadaju psihostimulansima, tvarima koje povećavaju budnost, energiju i osjećaj samopouzdanja, zbog čega ih se u svakodnevnom govoru često naziva ‘dizalicama’. Riječ je, dakle, o različitim skupinama droga s različitim učincima i rizicima, pa je Franković u tom dijelu svojih izjava pogrešno koristio termin ‘opijati’ dok je zapravo mislio na psihostimulanse. To je važno razjasniti zbog točnosti javne rasprave o drogama, posebno kada se iznose tvrdnje o raširenosti i posljedicama.
Brojke o liječenima ne otkrivaju stvarni opseg konzumacije
U Odjelu za mentalno zdravlje Zavoda za javno zdravstvo u Dubrovniku tijekom 2023. godine zbog ovisnosti o neopijatskim drogama liječilo se sedam pacijenata, godinu poslije njih 14, a u 2025. godini 21 pacijent. Brojke pokazuju rast osoba koje su zatražile pomoć, ali to je daleko od ukupnog broja ljudi koji konzumiraju kokain i druge psihostimulativne droge. Najveći postotak ovisnika uopće ne traži pomoć, a od onog malog broja koji pomoć zatraži, dio njih to traži van zdravstvenog sustava, u tzv. ‘komunama’, odnosno terapijskim zajednicama čiji podaci nisu umreženi s podacima zdravstvenog sustava.
„Činjenica jest da puno više ljudi koristi psihoaktivne tvari nego što traži pomoć. Mi imamo podatke o osobama koje su zatražile liječenje u zdravstvenom sustavu, ali svi ovisnici nisu ušli u zdravstveni sustav. Ne mislim da je itko radio istraživanje samo o političarima, a kada govorimo o statistici, riječ je o općoj populaciji, bez razdvajanja po društvenoj poziciji“, rekla je Primorac Bošnjak, nastavno na gradonačelnikove izjave o drogiranju među političarima.
Stresan posao nije objašnjenje za ovisnost
Franković je u svojim istupima ovaj put spominjao konzumaciju droge među ljudima na visokopozicioniranim poslovima, poput politike, DORH-a, sudstva itd. Ipak, stres i zahtjevnost takvih poslova sami po sebi ne mogu objasniti razvoj ovisnosti. Stručnjakinja upozorava kako je riječ o složenom problemu koji se ne može svesti na jedan uzrok, pa ni na pritisak posla.
„Osoba koja je mentalno dobro, ima zdrave strategije suočavanja sa stresom. Točno je da postoje poslovno uspješni ljudi koji koriste stimulanse ne samo radi zabave, već i kako bi povećali izdržljivost u radu, ali naravno da svi poslovno uspješni ljudi ne koriste stimulanse. Patologija ovisnosti je prekompleksna da bismo preko jednog čimbenika mogli dati njeno objašnjenje“, objašnjava.
Dodaje kako se s osobama iz političkog i drugih visokih društvenih krugova nije susretala na liječenju, no to ne znači da takvi ljudi ne traže pomoć na drugim mjestima. U maloj sredini, smatra, važnu ulogu može imati strah od gubitka privatnosti.
„Takve će osobe radije potražiti pomoć u Zagrebu jer žele diskreciju. Ovo je mali grad pa se boje da će se pročuti gdje su bili ili da će negdje ‘procuriti’. Vjerujem da je to najveći razlog zašto nikoga od njih nisam imala na liječenju“, rekla je.
Kokain je privlačan onima koji žele moć
„Jako je teško procijeniti koliko je ljudi ovisno o psihostimulativnim drogama. Uspješne osobe nisu sklone uzimati opijate jer oni brzo unište život i zdravlje, pa im to nije privlačno. Osim toga, psihološki su potpuno različite strukture osobe koje razviju ovisnost o opijatima i osobe koje razviju ovisnost o drogama psihostimulativnog djelovanja. Onima koji imaju društveni ugled i poziciju, kokain može biti privlačan jer ‘otpušta kočnice’, daje privid samopouzdanja, dominacije i elitizma“, objašnjava Primorac Bošnjak.
Prema njezinim riječima, broj osoba koje traže pomoć zbog ovisnosti o psihostimulativnim drogama blago raste, ali ne prati dinamiku rasta konzumacije. Osobe koje koriste takve droge često ne prepoznaju potrebu za liječenjem ili je ne žele priznati.
Kod ovisnika o opijatima poput heroina, postoji vrlo jasan i neposredan motiv za ulazak u liječenje – supstitucijska terapija. Za razliku od opijatske ovisnosti, osobe koje koriste psihostimulanse nemaju takav neposredan motiv za ulazak u liječenje jer supstitucijska terapija ne postoji.
„Zaista jako mali broj ovisnika o psihostimulativnim drogama zatraži pomoć. Oni moraju doći do kritične točke u kojoj žele nešto mijenjati jer nitko ne može pomoći osobi dok ona sama ne odluči da želi pomoć“, govori i dodaje kako se broj onih koji zatraže pomoć blago povećava, ali ne koliko se konzumacija alarmantno povećava.
O problemu treba govoriti, ali bez senzacionalizma
Frankovićeve izjave o kokainu i drogama redovito odjeknu i izvan Dubrovnika. Gradonačelnik ih je na posljednjoj sjednici ponovno obrazložio tvrdnjom da mu građani prilaze i govore o problemu, a dio njih, kako je rekao, zahvaljuje mu što je o tome javno progovorio.
Primorac Bošnjak smatra da je otvaranje teme važno jer šutnja može stvoriti dojam kako problem ne postoji, no upozorava i na način na koji se o ovisnosti govori.
„Svakako nije rješenje šutjeti o problemu jer prosječan čovjek onda zaključi kako problema nema. Potrebno je govoriti, ali senzacionalizam i izrazito negativni komentari koji stvaraju crnu sliku o osobama koje konzumiraju drogu nisu dobri. Treba pronaći mjeru, što nije uvijek lako. Kada gradonačelnik izjavi nešto, mediji zovu mene i druge kolege pa mi koji radimo u sustavu možemo dati točne informacije i oslikati ono što jest. To je dobro“, kaže.
‘Brine me što je mladima normalno piti i drogirati se’
Za nju je, međutim, najveći problem normalizacija opijanja i drogiranja među mladima.
„Političari koji se drogiraju nisu najveći problem. Ne kažem da su nevažni, ali oni jednostavno nisu brojni. Mene najviše brine što je mladim osobama danas zabava: napiti se i nadrogirati. To me najviše boli jer to je velika masa i to su mladi ljudi pred kojima je život. Kako će uspjeti živjeti normalan život? Neki hoće, ali veliki broj njih neće“, ističe.
Primorac Bošnjak upozorava kako se kod mladih konzumacija alkohola i droga često tolerira kao dio odrastanja. Kao primjer navodi ekskurzije na kojima se izlasci, opijanje i konzumacija droga znaju tretirati kao uobičajen dio putovanja.
„Apeliram na sve koji rade s mladima, od roditelja do škola i sportskih klubova, na smanjenje tolerancije na konzumaciju droge i alkohola. Na ekskurzijama je postalo sasvim normalno da su mladi u klubovima, da su pijani i da im se nose vrećice za povraćanje. Samo što im ne ponesu i pepeljare, kad zapale joint da su im pri ruci! Kada ih pitamo što su vidjeli na ekskurziji, kažu da su bili u klubovima. Kada ih pitamo jesu li vidjeli nešto zanimljivo kroz prozor autobusa, kažu da su spavali i navukli zavjese jer su noć prije bili u klubovima“, kaže i dodaje kako se ne može očekivati da mladi sami postave granice, ako im odrasli svojim ponašanjem i odlukama poručuju kako je konzumacija prihvatljiva.
„Mi koji radimo s djecom moramo slati poruku da je uzimanje alkohola i droge u srednjoj školi potpuno neprihvatljivo! Alkohol je u toj dobi jaka psihoaktivna tvar jer je mozak još nerazvijen“, zaključuje doktorica Irena Primorac Bošnjak.
Dubrovački kardiolog: Šmrče se nemilice!
Na izjave Mata Frankovića reagirali su iz dubrovačkog ogranka Udruge hrvatskih sudaca poručujući kako su njegove tvrdnje neprihvatljive i da za njih ne postoje dokazi.
Nakon toga, javio se i dubrovački kardiolog Pero Markunović i poručio im kako Franković nije direktno ‘napao’ njih već da je pokušao upozoriti na to da se ‘šmrče nemilice od mesara, doktora, sudaca, obrtnika do konobara i tako dalje.
“Licemjerje koje izražavate izjavama da se iznesu konkretni dokazi su razlog zašto hrpu toga ne funkcionira. Kako se točno zove registar šmrkača kokaina u Hrvatskoj?”, vrlo je jasno poručio Markunović.
O drogi ne treba šutjeti, ali ni od problema praviti političku dosjetku
Frankovićev istup ponovno je otvorio temu o kojoj Dubrovnik očito baš i ne želi govoriti. Rijetki su oni koji se na ovu temu ‘uhvate’, a većina joj pristupa s podsmijehom ili izbjegavanjem. Iako je predsjednik Gradskog vijeća Marko Potrebica raspravu prekinuo (jer nije bila dio dnevnog reda) i predložio sazivanje tematske sjednice na tu temu, ovisnost nije problem koji se može riješiti jednom sjednicom Gradskog vijeća, a upozoravanje ima smisla samo onda kada iza toga slijede konkretni koraci – prije svega prevencija. Puno se može učiniti kada se mlade uči o stvarnim posljedicama ovisnosti, ali možda i više kada im se onemogući konzumacija u zahodima kafića što je danas uobičajeno ili ako im se onemogući kupnja droge na vratima noćnog kluba.
Na kraju, ovo je ozbiljan društveni problem koji se ne smije svoditi na podsmijeh. Kada je vijećnik Marin Krstulović na sjednici podrugljivo upitao Frankovića ‘kako toliko zna o šmrkanju’, takva je opaska bila krajnje ignorantna. Poznavanje raširenosti droge nije ni po čemu pokazatelj osobne konzumacije, nego dokaz da čovjek ima zdrave uši i prefrontalni korteks koji mu omogućuje povezati dva i dva.
O kokainu i drugim drogama treba govoriti otvoreno, bez senzacionalizma i neutemeljenih generalizacija, ali i bez podcjenjivanja onih koji upozoravaju na ono što građani, stručnjaci i institucije već dugo prepoznaju kao ozbiljan problem. Posebno kada su u pitanju mladi, šutnja i ruganje sigurno nisu odgovor.
