Stanje gospodarstva u Dubrovniku je trenutno takvo da ne postoji ništa unosnije prosječnom čovjeku od iznajmljivanja apartmana. Svaka čast ugostiteljima, prijevoznicima, vodičima i svima drugima koji ovih mjeseci rade duple smjene u turizmu, ali apartmani su jednostavno broj jedan. ”Must have” biznis u turbulentnom vremenu drastičnog porasta svih troškova i rastuće inflacije, koja je od korone do danas udvostručila vrijednost nekretnina svima, a posebno onima koji ih tretiraju kao ulaganje i biznis.
Zahvaljujući istraživanju Dubrovačkog dnevnika jedne kupoprodaje u Pilama, otkrilo se kako je prije par mjeseci jedan od mnogih koji je u tom biznisu vidio priliku za ulaganje i dubrovačko-neretvanski župan Blaž Pezo. Zajedno sa svojim prijateljem Antom Aračićem, nedavno je ušao u suvlasništvo tvrtke koja je prošle godine kupila nekretnine u bivšem samostanskom kompleksu u Pilama, koje su prodavale časne sestre, a nekretnina je preuređena i uspješno ugošćuje turiste uz izvrsne recenzije.
Pezo uzdrmao političku scenu
Informacija je to koja je uzdrmala uspavanu, dubrovačku političku scenu u kojoj nikada u povijesti nije bilo više bonace. Pezovi politički oponenti jedva su dočekali njegov ulazak u biznis s iznajmljivanjem kako bi raspalili iz svih oružja kreativne umjetne inteligencije uz pokoje inteligentno i opravdano pitanje iza kojega stoji ona prirodna inteligencija. Napali su ga zbog činjenice što Županija i Grad nisu iskoristili pravo prvokupa ove nekretnine u kojoj je jedno vrijeme u najmu bila vrtićka skupina sa 17 djece. Županija je pravo prvokupa odbila ovoga puta jednako kao i svih drugih puta posljednjih godina, zapravo ga nikada u sličnim situacijama nije koristila, tko god da je kasnije postao vlasnikom nekretnine, a Grad Dubrovnik već ima tri vrtića koja gravitiraju Pilama i također izrazito rijetko koristi svoje zakonsko pravo prvokupa, osim ako se ne radi o strateškim nekretninama, ljetnikovcima i sličnom.
Dakle, političkoj oporbi upalo bi kao sjekira u med da su Grad i Županija propustili nešto kupiti sukladno pravu prvokupa, samo zato da bi vlasnik toga postao njihov stranački kolega Blaž Pezo, ali to nije istina i nema uporište u činjenicama. Naravno, bila bi to super bombastična tema i svakom novinaru i mediju, ali iza takvih ekskluziva moraju stati dokazane činjenice i argumenti, a ne insinuacije. Grad i Županija nisu imali realnog razloga kupiti ovu nekretninu u Pilama za milijun i 400 tisuća eura, a takvih primjera s pravom prvokupa dobiju godišnje u desecima. Priča s vrtićem također nema uporišta u konkretnim činjenicama zbog toga što Gradu Dubrovniku ova nekretnina nije trebala za te potrebe. Potpuno je besmislena usporedba i s istovremenom obnovom vrtićkog kompleksa u Biskupskom dvoru s ogromnim parkom i kapacitetom za 120 djece u usporedbi s njih 17, koliko ih je jedno vrijeme boravilo u ovom objektu u najmu u Pilama.
Jedino logično i opravdano pitanje koje ovdje ostaje su financijska sredstva, s obzirom na to da se radi o javnom dužnosniku, prvom čovjeku Županije. Iz imovinske kartice Blaža Peza može se vidjeti kako je bio vlasnik građevinske parcele na Pobrežju, koju je prodao, a s određenim dijelom sredstava ušao u suvlasništvo tvrtke koja je vlasnik objekta za iznajmljivanje smještaja turistima u Pilama. Drugim riječima, napravio je ono što bi i svaki drugi u Dubrovniku tko želi zaraditi, a ima neki novac koji s inflacijom svakoga dana gubi na vrijednosti. Uložio je u jedini biznis u ovome gradu koji tako brzo vraća uloženo i kojemu se svi okreću. Doduše, ne baš svi. Tu još uvijek ima nešto tih nesretnih ”budala” koji rade neke druge poslove, u javnom zdravstvu, školstvu, umjetnosti, kulturi, medijima, policiji, vrtićima…
Franković nervira iznajmljivače
Cijeli slučaj Pezo koegzistira s novim sukobima privatnih iznajmljivača s dubrovačkim gradonačelnikom Matom Frankovićem koji je postao protagonist priče u Hrvatskoj o negativnim posljedicama brzo rastuće apartmanizacije. Vlasnici apartmana zamjeraju mu kritike, potencijalne najave zakonskog reguliranja iznajmljivanja u stambenim zgradama, ali i samu činjenicu što ih je nazvao lobijem. Svako malo dignu se na dvije noge i pucaju iz svih oružja. ”To je naše privatno vlasništvo. Mi ulažemo. Mi se dižemo ujutro i cijeli dan čistimo. Mi plaćamo kredite. Mi od toga školujemo djecu. Mi ćemo s našim vlasništvom raditi što želimo, i ako ne želimo, nikad te nekretnine nećemo iznajmiti dugoročno nekoj dubrovačkoj ili hrvatskoj obitelji. Neka se i oni dižu u 6:00, neka rade tri posla do ponoći, pa će i oni imati nekretninu.” Hoće li zaista?
Hipotetski, u Dubrovniku medicinska sestra s noćnim smjenama može zaraditi oko 2.000 eura mjesečno, dok se kvadrat ponekad i derutnog stana trenutno plaća oko 5.100 eura. Za skromnih 40 kvadrata medicinska sestra treba izdvojiti oko 204.000 eura, a kredit od približno 184.000 eura na 30 godina znači ratu od oko 780 eura mjesečno, dakle više od trećine njezine plaće. Za 45 kvadrata rata se penje prema 880 eura, pa joj nakon kredita ostaje tek oko 1.200 eura za hranu, režije, prijevoz, odjeću i sve ostalo. I to pod pretpostavkom da ima novac za početno učešće. Drugim riječima, čovjek koji radi odgovoran i nužan posao u javnom zdravstvu može desetljećima uredno plaćati kredit, a da mu vlastiti stan u gradu u kojemu radi i dalje bude gotovo nedostižan, baš kao i samo podstanarstvo onda kada su baš svi apartmani.
Jesu li medicinske sestre lijene jer ne mogu do apartmana?
Tražiti od medicinske sestre, uz tako težak i odgovoran društveni rad s noćnim smjenama, da ide dodatno čistiti, konobariti ili voziti Uber je gnjusno i pokazatelj moralnog dna kojega su pojedini vlasnici apartmana dotakli u ovim aktualnim raspravama o ograničavanju branše koja je postala jedini unosan biznis, koji uz prednosti onima koji se njime bave, donosi i brojne nedostatke za cijelu zajednicu.
Ako se ta medicinska sestra kojim slučajem i uspije zakopati u kredit do starosti, za jednosobni stan u Dubrovniku u kojem nema mjesta za obitelj, pritom će većinu godine plaćati i najskuplju hranu u državi jer, kao što je poznato, i trgovački lanci također znaju što je jedini unosan biznis u Dubrovniku oko kojega se sve vrti i koji je odavno nadmašio sve drugo. I medicinske sestre, i umirovljenici, i te rijetke, ”lijene” budale u Dubrovniku koje rade neki drugi posao ili nisu naslijedili nekretninu, moraju plaćati apartmanske cijene hrane i higijenskih potrepština zbog čega im je život još i teži.
Ovo društvo će preživjeti bez jednog apartmana manje na tržištu, ali bez medicinske sestre sasvim sigurno neće.
Postoji li išta drugo osim toga?
Tu dolazimo do ključnog problema u slučaju ulaska u nekretninski biznis župana Peza, a to nisu ni vrtić, ni prvokup, pa čak ni financije. On je napravio samo jedan logičan potez u svom životu, sa svojim novcem s kojim želi zaraditi. Uložio je u jedini siguran biznis koji najbrže vraća investiciju, onaj s iznajmljivanjem. No, od prvog čovjeka zaduženog za gospodarski razvoj Županije, građani s pravom očekuju i nešto drugo.
Ovaj Grad i ova Županija kronično zahtijevaju viziju koja će uravnotežiti ekonomske perspektive razvoja na način da jedna rastuća branša ne ugrožava sve drugo. Golemi turistički potencijal Dubrovnika i ovoga kraja je možda najlakše i najbrže iskoristiti pretvaranjem još neke nekretnine u apartman. Ali, dugoročno, to vodi prema gradu duhova u kojemu više neće imati tko ni čistiti ni popravljati te apartmane, niti će tko imati liječiti te ljude koji u njih dolaze i paziti na njihovu sigurnost. Pitanje je i što će ostati od te baštine radi koje ljudi dolaze u društvu u kojem su rad u kulturi i umjetnosti znatno manje isplativi od čišćenja apartmana. Na koncu, javni rad političara treba gledati kroz prizmu razvoja kvalitete života svih ljudi ovoga kraja. Kroz nove razvojne ideje i projekte koji će sa sobom zakotrljati nove perspektive za rad i poduzetništvo šireg lokalnog stanovništva. Samo takav put od dubrovačkog kraja radi perspektivnu zemlju u koju će se možda poželjeti vratiti i sva ona vojska ljudi koja ju je napustila. Neće se nikada vratiti čistiti tuđe nekretnine u sredinu bez ljudi, bez doktora, medicinskih sestara i intelektualnog i svakog drugog propadanja.
Nažalost, sve su ove rasprave o iznajmljivanju stvorile novi, nepotrebni ”za” i ”protiv” rat između vlasnika apartmana i onih koji to nisu, poput onih vječnih ratova s ustašama i partizanima. A u pitanju nije uopće rat, nego potreba da se baš svi uključe u širu raspravu o dubrovačkoj, ali i hrvatskoj ekonomiji, o budućnosti jedne prekrasne zemlje u kojoj žive možda ipak malo sebični ljudi koje je uvijek briga samo za vlastiti interes i nije ih briga kako će živjeti susjed pokraj njih, dok god je njima dobro. A činjenica je da će nam biti dobro tek onda kada ona zadnja medicinska sestra bude dostojno plaćena za svoj rad, od kojega će živjeti pristojno. Kada budemo sredina u kojoj će se mladi natjecati međusobno kreativnim idejama, stjecanju novih znanja i živjeti u sredini u kojoj će moći ostvariti sve svoje poduzetničke ideje, umjesto da se natječu u tome tko je naslijedio više nekretnina. Dubrovnik i Županija nisu nekretnine, nego ljudi. Budućnost ne ovisi o broju nekretnina za turiste, nego o ljudima koji će tu ostati živjeti i pronaći svoj put i čuvati ovu baštinu.
