Ponos dubrovačke turističke agencije Atlas, drveni jedrenjak Argolys, izgorio je 12. studenoga 1991. godine, pogođen granatom tijekom srpsko-crnogorske agresije na Dubrovnik. Nekoliko tjedana poslije njegov posljednji zapovjednik, danas pokojni kapetan Đuro Bongi, napisao je svom brodu oproštajno pismo. Objavljeno je 4. siječnja 1992. godine u Slobodnoj Dalmaciji, pod naslovom „Hommage Argolysu”. Više od tri desetljeća poslije, te su riječi ostale jedno od najdirljivijih svjedočanstava ljubavi pomorca prema brodu.
Nije to bio običan nekrolog. Kapetan je pisao Argolysu kao živom biću, kao prijatelju s kojim je dijelio godine života, plovidbe, bonace i fortunale. Poznavao je svaki njegov kantun, svaki konop, svako jedro. Sudjelovao je u njegovoj obnovi i pazio ga gotovo kao vlastito dijete.
Njegovo pismo, koje prenosimo u cijelosti, najbolje govori o tome što je Argolys značio ljudima koji su na njemu plovili.
KAPETANOVO PISMO
Hommage „Argolysu”
Kapetan Đuro Bongi, siječanj 1992.
Rodio si se davne 1947. godine u brodogradilištu Labin, a nestao si u vatri 1991. godine u gruškoj luci, dakle nakon 44 godine plovidbe po našem lijepom Jadranu.
Bio si namijenjen prijevozu garbuna iz Raše po našim lukama i to si časno izvršavao. Još si časnije završio prevozeći turiste sa svih kontinenata i strana svijeta.
Godine 1980. kupila te je putnička agencija ATLAS iz Dubrovnika od tadašnjih vlasnika iz Krila Jesenica. Preuredili smo te u luksuzni turistički brod za dnevne izlete 1984-5, kada i započinje tvoj pravi život.
Sudjelovao sam u tvojoj rekonstrukciji i ponovnom rođenju u brodogradilištu „Greben” u Veloj Luci. Zahvaljujući starim brodograditeljima koji su gradeći tebe vraćali sjećanje na dane svoje mladosti, izgradili su morsku ljepoticu. Nažalost i oni i taj zanat danas izumiru.
Gradili su te kapetan, inženjer, tehničar, kalafato, stolar, limar, bravar, električar, strojar itd. S kojim srcem smo te gradili, vidi se po tome što je vrijedila krilatica „ako vi možete učiniti anđela od drva, onda mi možemo od gvožđa”.
Stvarno nakon 10 mjeseci od tebe je stvoren anđeo na moru. Ponos turističke flote Jadrana. Bio si najljepši brod u svojoj klasi i nadaleko poznat. Uvijek čist, pituran, lustran, bijelih jedara, prava ljepotica.
U matičnoj kući te nisu puno voljeli, ali mi ćemo im to oprostiti.
Kao jedan od tvojih stvaralaca, a kasnije kao prvi i zadnji zapovjednik, čuvao sam te jer sam te volio. Volio sam ti trup, salone, nadgrađe, palube, jedra sam ti obožavo’, jer sam u svakom komadu ugrađenom u tebe vidio dio sebe. Volio sam te po bunaci i fortunalu, a pogotovo kad nam se, istina vrlo rijetko, ukazala prilika da navegamo samo na jedra.
Tada bismo postali jedno. Slušo sam te kada si mi zviždeći kroz sartije, štraje, gindace, škote govorio nategni malo trinku, popusti flok, vidiš veleta ti trese jer je karbonara vele nategnuta. Dva križna jedra su se smijala zajedno s random jer su znali da su najveći i najjači i da o njima ovisi brzina. Grubo je bilo kada bi se i oni najedili, ali ih je mlada posada znala udobrovoljiti. Noštromo mlad, posada mlada, svi se lijepo slažu, a kako i ne bi kada si i za njih bio anđeo, a ne brod.
Malo nas je ko razumio, kad god bi im se ukazala prilika, rastavili bi nas, ali smo se brzo opet sastajali. Osjećao sam tada da smo obojica sretni jer si znao da ću te čuvat i pazit, a ja sam znao da ćeš me sigurno dovesti do porta.
Ubili su nas na najgori način. Vandali, neka im Bog oprosti, ne znaju što su nam učinili. Načinio sam tvoj model, tvoju vjerodostojnu kopiju i stoji mi u tinelu tako da te vazda vidim. Puno se puta zagledam u tebe pa se sjetim kako smo gradili salone, palube, kabine, timunjeriju. Koliko puta smo mjerili i premjeravali da bi bilo što ljepši, da bi te na kraju tako sramno uništili.
Isto nemoj bit tužan. Dokle ja budem živ, bit ćeš i ti. Neće te zaboravit ni noštromo Matko ni mornari Frano, Milan, Ivo, ni kapo makine Kristo, ni motorist Damir, a ni drugi. Tvoj Model će ostat mojim nasljednicima, tako da ćeš još dugo dugo živjet.
Hvala ti na svemu, tvoj prvi i posljednji zapovjednik.
Kap. Đuro Bongi
Ljepotan južnoga Jadrana koji nije preživio rat
Argolys, nekadašnji Vladimir Gortan, bio je jedan od prepoznatljivih brodova dubrovačke turističke agencije Atlas, koja je u svojim najboljim godinama raspolagala flotom od tridesetak brodova.
Izgrađen je 1947. godine, a tijekom desetljeća služio je različitim namjenama. U Atlasovu flotu stigao je početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, nakon čega je započela njegova velika preobrazba.
U brodogradilištu Greben u Veloj Luci, tijekom 1984. i 1985. godine, stari drveni brod pretvoren je u luksuzni turistički jedrenjak. Uklonjen mu je jedan jarbol, pa su ostala dva, ugrađen je novi motor Cummins, a obnovljeni su saloni, kabine, palube i ostali dijelovi broda.
Bio je to zahtjevan posao u kojemu je sudjelovao i kapetan Đuro Bongi. Njegovo pismo otkriva koliko je ljubavi uloženo u svaki detalj obnove, ali i koliko je poštovao stare brodograditelje iz Vele Luke, ljude čije su vješte ruke od nekadašnjeg teretnog broda stvorile jedrenjak kojim se Atlas mogao ponositi.
A onda je 12. studenoga 1991. godine granata pogodila Argolys u gruškoj luci. Vatra je progutala drvenu ljepoticu, a izgorjela olupina ostala je u moru sve do travnja 1993. godine, kada je izvađena.
Kapetan Bongi nije mogao spasiti brod. Ali pronašao je način da barem dio njega sačuva.
Izradio je njegov vjeran model i postavio ga u svoj tinel. Ondje ga je mogao gledati svaki dan, prisjećati se zajedničkih plovidbi i svih onih trenutaka koje samo pomorac može doživjeti sa svojim brodom.
Možda upravo taj detalj najbolje opisuje kapetanovu tugu. Nije Argolys ostao samo na fotografijama ni u brodskim registrima. Ostao je u njegovoj kući, u malome modelu koji je zamijenio brod kakav više nikada neće zaploviti.
Posebno su dirljive riječi kojima se Bongi prisjećao svoje posade. Noštroma Matka, mornara Frana, Milana i Iva, kapetana stroja Krista i motorista Damira. Ljudi koji su s njime dijelili dane na moru i koji su, baš kao i on, izgubili nešto mnogo veće od radnog mjesta.
Danas više nema ni Argolysa ni njegova kapetana.
Ostala je stara novinska stranica, sačuvana među tisućama drugih svjedočanstava ratnog Dubrovnika. Na njoj nema velikih govora, službenih oproštaja ni patetičnih riječi. Samo jedan kapetan koji svome brodu obećava da ga neće zaboraviti.
„Dokle ja budem živ, bit ćeš i ti.”
Pokojni kapetan Đuro Bongi održao je svoje obećanje dok je bio živ. A onda je njegovo pismo učinilo nešto što možda ni sam nije mogao zamisliti.
Sačuvalo je Argolys i nakon njega.
I zato, dok god se bude čitala ta požutjela stranica, negdje će u sjećanjima ponovno zaploviti Atlasov jedrenjak bijelih jedara, a na njegovu zapovjedničkom mostu stajati kapetan koji ga je toliko volio.
