Iako je kanalizacijska mreža na mnogim područjima konačno izgrađena nakon desetljeća čekanja, veliki broj sugrađana i dalje se ne uspijeva priključiti na sustav, a razlog nije samo novac, nego i kronični nedostatak radne snage. Naime, na području Dubrovnika danas je, kako građani s pravom kažu, teže naći meštra za vodu i kanalizaciju nego neurokirurga.
“Građani su dočekali kanalizaciju nakon godina i godina čekanja, a sada su prepušteni sami sebi da traže majstore, kopaju kanale i rješavaju tehničke probleme. To nije pravedno niti je učinkovito. Zato predlažem da Vodovod organizira priključke sustavno i po kvartovima, kao javnu uslugu u javnom interesu”, poručila je Knežević, pojasnivši da je osnovni problem to što mreža postoji, ali priključci stoje.
„Za priključenje na kanalizaciju građanin danas mora sam naći izvođača koji će iskopati kanal od ulice do kuće i ugraditi odgovarajuće cijevi, a korisnici koji se nalaze ispod kote cjevovoda moraju dodatno ugrađivati posebne pumpe za prepumpavanje. U praksi to znači visoke pojedinačne troškove, duga čekanja i odustajanje dijela ljudi od priključenja. Posljedica je da septičke jame ostaju u funkciji, unatoč tome što je javni sustav izgrađen europskim novcem, što je problem za zdravlje, okoliš i ispunjavanje ciljeva EU projekta Aglomeracije“, rekla je Knežević.
Rješenje koje predlaže, kako je istaknula, nije nikakav eksperiment, jer slične modele već provode gradovi i općine u Hrvatskoj i drugim državama EU-a. Predloženi model za Dubrovnik oslanja se na operativu “po kvartu – po ulici” i uključuje četiri ključna elementa, koja obuhvaćaju donošenje plana po kvartovima i rad po ulicama, financiranje privatnog dijela priključka i samostalno financiranje korisnika, dok radove izvodi isključivo Vodovod Dubrovnik.
„Na početku razdoblja objavljuje se karta gradskih kotara i naselja s tromjesečnim kalendarom izvođenja radova, za svaku ulicu definira se rok za prijave, a u jednom zahvatu odrađuju se svi prijavljeni priključci, sanira teren i obavlja primopredaja, čime se smanjuje trošak po priključku i skraćuje vrijeme čekanja. Priključke izvodi Vodovod Dubrovnik svojim ekipama i mehanizacijom, dok se specijalizirani vanjski izvođači angažiraju samo onda kada je tehnički opravdano. Uvodi se standardiziran troškovnik po metru i vrsti podloge te SLA rok od zaprimanja zahtjeva do izvedbe, kako bi građani znali što mogu očekivati i u kojem roku“, pojasnila je Knežević.
Kada je riječ o financiranju privatnog dijela priključka, predviđena su dva modela, ovisno o imovinskom statusu. U prioritetnim zonama i za ranjiva kućanstva Grad tako može sufinancirati dio ili cijeli trošak privatnog dijela priključka, uplatom izravno Vodovodu, dok korisnik svoj dio može plaćati obročno putem ugovora s Gradom. „Za ostale korisnike trošak se može financirati u cijelosti od strane kućanstva, s uplatom izravno Vodovodu, koji sve drugo organizira i, po potrebi, prosljeđuje dio sredstava vanjskom izvođaču“, poručila je Knežević.
Da bi se spriječile improvizacije i ‘ad hoc’ rješenja, predložila je mjesečno objavljivanje ključnih pokazatelja (KPI), u kojem bi se prikazivao broj novih priključaka i ugašenih septičkih jama, postotak priključenosti po gradskim kotarima, prosječan broj dana od prijave do izvedbe i javna mrežna karta s označenim odrađenim i najavljenim ulicama, kako bi građani mogli pratiti kada je red na njihov kvart.
“Ovo nije tema za još jednu raspravu koju ćemo zaključiti riječima ‘treba nešto napraviti’. Predlažem da Grad Dubrovnik i Vodovod u što kraćem roku izrade konkretan operativni plan po ovom modelu, s jasnim rokovima, troškovnikom i kriterijima za sufinanciranje. Ako Zagreb, Fužine, Kaptol i drugi mogu organizirati da komunalno društvo bude izvođač priključaka u javnom interesu, ne vidim nijedan razlog zašto Dubrovnik ne bi mogao biti među predvodnicima dobre prakse”, zaključila je vijećnica Centra.
