Iako najvažnije kulturne potrebe nemaju tržišnu cijenu, kako je naglasila, financijska održivost i kvaliteta programa postižu se pametnim balansiranjem prihoda.
„Neke programe, poput edukacije, istraživanja i sadržaja od posebne vrijednosti, Grad mora u potpunosti financirati, bez očekivanja povrata ili profita. S druge strane, dužni smo maksimalno iskoristiti potencijal onih prostora i aktivnosti koji mogu stvarati prihod, ne zbog profita, nego radi održivosti i boljeg javnog interesa”, istaknula je Knežević.
Smatra da model upravljanja treba djelovati po principu tri ‘košarice’:
A košarica: javno dobro (100% proračunska sredstva za neprofitne programe)
B košarica: hibridni model (djelomično iz prodaje, djelomično iz proračuna)
C košarica: programski sadržaji s tržišnom vrijednošću, čiji se višak ulaže u A i B
Ovakav model se, pojašnjava Knežević, naziva križnim subvencioniranjem.
„Višak koji ostvarimo kroz najam, događanja ili prodaju usluga treba vratiti ondje gdje nema tržišne isplativosti – u besplatne programe za djecu i mlade, obnovu baštine ili inovativne projekte”, kazala je, dodajući da je poseban naglasak stavljen na socijalnu dostupnost, odnosno besplatan ili pristupačan ulaz za djecu, umirovljenike i ranjive skupine.
Transparentnost mora biti u središtu modela pa, prema njezinu mišljenju, godišnje trebamo javno prikazivati koliko su komercijalni programi financirali javne sadržaje, da građani točno znaju gdje ide njihov novac i kako se zadržava kvaliteta bez poskupljenja.
„Sve institucije koje upravljaju sadržajima u kulturi, ne trebaju biti isključivo profitno orijentirane firme, već svoj pozitivan rezultat trebaju koristiti tako da povećaju kvalitetu javnog sadržaja i ostanu dostupni široj zajednici“, rekla je.
Knežević je pojasnila i po kojim kriterijima bi se trebalo odlučivati što je za proračun, a što tržišno te navela kriterije javnog interesa: edukacija, očuvanje, pristup ranjivim skupinama i inovativni sadržaji idu u proračunsku košaricu, a tržišno ide ono što je primjereno prostoru i vrijednostima baštine.
„Ovakav pristup ne komercijalizira kulturu već je čini otpornijom i dostupnijom“, navela je, zaključivši da trebamo čuvati ono što je važno i neisplativo, a zarađivati ondje gdje je to primjereno i pod jasnim pravilima.
