Društvo prijatelja dubrovačke starine organiziralo je u dvorani Ivana Pavla II. i samostanu sv. Klare predstavljanje knjige “Pisma Pauline Bogdan Bijelić – Kronike dubrovačke i cavtajske“ autora Nika Kapetanića. Moderatorica promocije bila je Francesca Tevšić, a o knjizi bivšeg predsjednika DPDS-a govorili su povjesničar umjetnosti dr.sc. Josip Belamarić i književna povjesničarka dr.sc. Slavica Stojan.
Okupljenima se posredstvom video-snimka obratio i sam autor naglasivši kako su motiv za pisanje knjige bila pisma konavoske učiteljice i kolekcionarke Pauline Bogdan Bijelić koja su počela kružiti među kolekcionarima. U knjizi je obradio oko dvije stotine tih pisama i pedesetak razglednica, među kojima se posebno ističu pisma upućena Baltazaru Bogišiću, a teme pisama koja predstavljaju prave kronike su originalne i povjerljive, a u njima detaljno opisuje poslovne makinacije dubrovačkih brodskih kompanija i komentari aktualnih političkih događanja, pa i sukobe srbokatolika i hrvatokatolika, ali i razne pikanterije o dijelu osoba iz javnog života.
Aktualni predsjednik DPDS-a Mato Kapović je zahvalio Kapetaniću kao nepresušnom vrelu podataka koja se ne tiču samo Dubrovačke Republike, a u njegovoj fascinantnoj knjizi se kroz pisma upoznavamo s njezinom komunikacijom s velikanima hrvatske povijesti kao što su Bukovac, Medović i brojni drugi, iz kojih dobivamo osjećaj Dubrovnika na prijelazu 19. i 20. stoljeće na način da se čitatelji s tim mogu saživjeti.
Slavica Stojan je o Paulini Bogdan Bijelić (1855-1945) rekla da je “Kapetanić naizgled skromnu učiteljicu s periferije predstavio kao osebujnu ženu koja se iz svog prividno izoliranog Cavtata i Dubrovnika intelektualno i društveno povezala s ključnim središtima tadašnje Europe. Kroz čudesno sačuvanu korespondenciju sačuvanih pisama Kapetanić je uspio ne samo osvijetliti njezinu biografiju. Nego i grandiozno rekonstruirati cjelokupni mikrokozmos starog građanskog društva našeg juga, vodeći nas na uzbudljivo putovanje kroz politički nemirnu završnicu 19. i daleko strašniju prvu polovicu 20.stoljeća. Državne vlasti i školske uprave zahtijevali su od učiteljica potpunu predanost poslu, što je u praksi često značilo odgađanje vlastitog obiteljskog ostvarenja, a njezina udaja za udovca pl Vlaha Bogdana u 49.godini života otvorila joj je novo životno poglavlje ali ne i radost majčinstva“, rekla je Slavica Stojan.
Josip Belamarić je Kapetanićevu knjigu nazvao remek djelom i mikrohistorijom ispričane kroz život hiperinteligentne žene koja je, dodao je Belamarić, najznačajnija folkloristica juga Hrvatske te pionir u mnogo čemu, a koja je ostavila cijeli kaleidoskop radova koji se prvenstveno tiču Konavala kao njezina zavičaja, ali i šire Dubrovnika.
“Radove je objavljivala u Zborniku za narodne običaje kojeg je pokrenuo Antun Radić, inače brat Stjepan Radića. No, gospar Niko donosi njezina dirljiva pisma s protagonistima dubrovačke povijesti s konca 19. i početka 20.stoljeća. Posebno je na fin, ženski inteligentan način u Pariz slala novitate Bogišiću koje je sama nazivala “kronikama“ koje su za njega “poput bombona i glaziranih kestena“. Iz tih pisama osjećamo puls Dubrovnika tog vremena. Njezino pero bilježi i ono što se u službenim izvorima ne može naći: o dražbama plemićkog imetka, tko se udao za milijunaša u Južnoj Americi, kako je glasao koji plemić i čija je glasačka punomoć završila na pogrešnoj strani. Uredništvo Zbornika je iz njezinih rukopisa uklanjalo osobne lamentacije, lokalne opaske i ženska ogovaranja, ali su upravo ona ostala u pismima. Stoga je knjiga neočekivan i fantastičan dar kojeg nam je dao Niko Kapetanić inače bi cjelokupna množina pisama završila u zaboravu“, naglasio je Belamarić.
