Zgrada je sad, kako se moglo čut, ugodno mjesto za zaposlenike, ali i za građane i turiste, koji svojevoljno tamo dođu. Tek zericu manje ugodan boravak čeka sumnjive tipove, lupeže i nasilnike koji u policiju budu silom dovedeni. Ali bez sumnje ostavlja dojam.
Ministar je pritom objasnio i širi značaj obnove. Dubrovnik je, kaže, jedno od najprestižnijih turističkih središta Hrvatske, Europe i svijeta, pa susret s policijskom upravom mora ostaviti dojam da je čovjek došao u uređenu i civiliziranu državu. To je doista dobra vijest. Pogotovo za one koji u Dubrovnik ulaze preko Karasovića. Jer upravo tamo je početkom kolovoza, na hrvatskoj granici prema Crnoj Gori, civilizacija pokazala svoje najbolje lice. Putnici su čekali i 24 sata u koloni, dok su mještani Konavala od sunca zamantrani, gledali kilometarski parking i pitali se jesu li, u svrhu prestiža, neprimjetno postali granični prijelaz. Jer doma nisu mogli. Ministar priznaje da problem postoji, ali bez panike. On i premijer pokušat će nešto ”pokrpati”, ali bez velikih investicija. Uostalom, riječ je samo o tri ili četiri problematična dana godišnje. Tri, četiri dana! Što je to za najprestižnije turističko središte Europe? Sitnica. Turist koji čeka 24 sata na granici tako ima vremena uživat u prirodi, nešto zamezit, popit, pa meditirat, napisat roman ili povećat obitelj. A ministru je, srećom po civilizaciju, glavni dokaz hrvatske civiliziranosti – obnovljena – policijska zgrada. Što će nam autocesta do Dubrovnika, brza cesta, normalan prilaz aerodromu i granici? Imamo Villlu Palmu! Dubrovnik je, dakle, dobio obnovljenu policijsku palaču. Prioriteti su ipak prioriteti.
A njegov šef Plenković stigao je u Gospić, pogledao problem s tisućama tona toksičnog otpada i zaključio – nema razloga za paniku. Prosvjedi u Zagrebu, po njemu, nemaju nikakva utjecaja na zbrinjavanje otpada. Njegova vlada samo što nije počela zbrinjavanje. Šteta što je naivan narod tako agresivno izmanipuliran od oporbe, koja od posljednjih izbora provodi “strategiju stvaranja kaosa”. Uvjeren je da ga samo zato inače vjerni glasači nisu primjereno ni dočekali. A baš je bio pripremio odgovor za prosvjednike. Ono, pa nije gospičko smeće Vučićeva ubojita nadstrešnicu iz Novog Sada, nego tek nekoliko desetaka tisuća tona Šincekova toksičnog otpada, koji nikoga nisu ubili niti otrovali. I neće!
Mnogima je ta usporedba bila zanimljiva, ali nisu valjda očekivali onu, kad su HDZ-ovi elitni prosvjednici nekad postavljali šatore, prijetili plinskim bocama i stvarali politički kaos u Zagrebu. To se onda zvalo demokracija, narodni bunt i borba za Hrvatsku. Danas, međutim, građani koji prosvjeduju zbog otrovnog otpada očito podliježu proizvedenom kaosu opozicije.
A premijer proizvodi – usporedbe. Možda je tek zaboravio jednu sitnicu; ljudi u Gospiću ne prosvjeduju radi Vučićeve pogibeljne nadstrešnice u Novom Sadu, nego zbog života pokraj tisuća tona opasnog otpada, koji prijeti zatrovanjem vode.
Uz to su shvatili da je Plenković u Gospić došao samo zato da pokaže kako se državna odgovornost rješava – govorom. I vodom. Tijekom TV prijenosa mogo se primijetit skoro povijesni detalj; čaše vode pred premijerom i njegovom ministrima ostale su netaknute.
Ni’ko nije bio žedan.
A samo dan nakon što se iz Gospića vratio Plenković, Vlada je sjela za stol i donijela povijesnu odluku: Hrvatska će potrošit skoro milijardu eura, (bez PDV-a), na naoružanje. Kupuje se 18 južnokorejskih višecijevnih lansera raketa, a Francuzi će dodatno naoružati naše Rafale. Premijer je pritom mudro objasnio da to nije zato da bismo nekome prijetili, nego da bismo ”odvratili svaku prijetnju”. Jer onih desetine tisuća tona toksičnog otpada nije glavna prijetnja, iako neuk narod misli da jes’, nego je prijetnja ono što bi jednog dana moglo doć iz daljine. Zna se i o’kle!
I tako, dok država ne zna kamo s otrovom, savršeno zna kamo s milijardom eura. A narod sve više zanima, može li neka od onih raketa pogoditi korupciju? Mogu li Rafali presresti pogodovanje? Postoji li višecijevni lanser protiv državne bahatosti, ignorancije i političke grabeži? Ako postoji, treba ih kupit – odma!
Ima ih i koji pozdravljaju jačanje naše vojske. Kad se već troši, oni bi dođontali još i nosač aviona, tri nuklearne podmornice i, za svaki slučaj, katapult za izbacivanje birača prije – sljedećih izbora.
Dok se u svijetu raspravlja o riskantnim bitcoinu, AI dionicama i nekretninama, prosječni hrvatski građanin odlučio je uložiti u provjerenu, obiteljsku firmu: Republiku Hrvatsku.
Država je shvatila da joj građani drže milijarde na računima, pa odlučila ponudit im “revolucionarnu” kamatu. Potez je genijalan: država vam porezima, doprinosima, komunalnim i drugim naknadama uzme solde, a onda vas mami da joj pozajmite i ono što vam je ostalo.
I što čovjek može; dok mu u banci novac polako, ali sigurno guta inflacija uz blagoslov direktora u skupim odijelima, s trezorskim zapisima čovjek barem ima onaj domoljubni osjećaj da izravno financira popravak lokalnog seoskog puta, ili novu flotu limuzina političara, isto u skupim odijelima. Eto ti izbora!
Evo, kažu da hrvatski građani trenutačno drže 8,5 posto ukupnog javnog duga vlastite države.
Do jučer smo rasipnoj državi bili oštri kritičari, a sad eto – strateški partneri. Zapravo, vazda je tako bilo; nekome država, nekome dugovi. Dok elita kupuje kvadrate na moru, obična čeljad kupuje komadiće javnog duga. I to, svake godine sve više.
Imaš dojam da ulagači vjeruju kako su oni vlasnici dionica, a ne trezorskih zapisa, i time imaju pravo glasa na “skupštini dioničara”. Pa uvjeren da je on dioničar, uđe tako Hrvat u Ministarstvo financija i kaže: “Dobro jutro, ja sam taj i taj, vlasnik sam tri metra asfalta na autocesti A1 i dva metra kvadratna ureda u Poreznoj upravi. Htio bih provjerit kako napreduje moje ulaganje.”
A onda ga Država otrijezni ponudom re-investiranja. To je onaj momenat kad ti vrate pare uz 2.75 posto kamate, u godini u kojoj su skrivili inflaciju od skoro 5 posto. Ali te tako toplo pogledaju da im solde odmah vratiš nase, u nadi da će ih idući put potrošit na nešto pametnije od novih službenih Audija. Statistike govore, ako se ovaj trend nastavi sljedećih desetak godina, građani će bit vlasnici 50 posto državnog duga. Država će službeno otići u stečaj, a investitori mogu i dalje sanjat kako će u stečajnom postupku dobit po jednu fotelju u Saboru i pravo da sami sebi smanje poreze. Dotad, država može mirno spavat; njezini građani čuvaju njezine dugove.
U centru Grada je otvoren novi mirišljavi javni zahod od 95 kvadrata, što je koštalo 625 tisuća eura bez PDV-a, odnosno 6.5 tisuća eura po kvadratu. Investicija je pritom premašila prvotni troškovnik za još 120 tisuća eura. Bome mirita, jer svako olakšanje vrijedi para. Kad čovjek ide na WC, red je da sjedne u skladu s dubrovačkim standardom. A standard je – mramorni.
Pred korisnicima sve blista: mramor, metal, staklo, ekrani, automatika, rešetke. Posebno fasciniraju rešetke. Toliko ih je da korisnik može steć’ dojam kako ne ulazi u zahod, nego u glavni trezor Hrvatske narodne banke. Istina, naplatne barijere su malo preuske, pa se nešto korpulentnije osobe teško provuku, čak i uz duboki udah. Ali to i jest značenje riječi – barijera. Onda dolazi kruna projekta – pristup osobama u kolicima. Nije zaboravljena ni posebna rampa, ali montira se samo – na zahtjev. A da bi je osoba u kolicima dobila, najprije mora doć do zvonca, do kojeg se dolazi preko – dva skalina!? Dakle, osoba u kolicima najprije mora svladati prepreku, kako bi zatražila pomoć za – svladavanje prepreke. Osim tih sitnica, vidi se da se nije šparalo na luksuzu. Nakon privatnog ”zlatnog WC-a” u uredu bivše gradonačelnice Šuice, Grad nam je dobio i ekskluzivni – javni nužnik. Korisnik u nuždi plati 2 eura, prođe kroz rešetke, ugleda mramor i izađe uvjeren da mu je ovo bila – najugodnija nužda u životu.
