Dok obični hrvatski građani sa 65 godina sanjaju o mirovini, čeprkanju po vrtu, šetnji s unucima, ribanju ili tek hranjenju golubova, politička elita u osamdesetima tek ulazi u novu fazu karijere.
Tako je Vlada predložila Zlatka Matešu 77. za člana Nadzornog odbora Croatia Airlinesa, potvrdivši staru hrvatsku poslovicu: ”Tko leti, vrijedi, a tko nadzire, još i više”. Zanimljivo, samo nekoliko dana ranije glasanje o Mateši misteriozno je nestalo s dnevnog reda. No čim je krenula nogometna euforija, zastave, kockice i domoljubne pjesme, stvorili su se idealni uvjeti za političku akrobaciju. Dok nacija raspravlja nogometnu strategiju u napadu, poneki kadrovi bez puno buke pronađu novo gnijezdo.
Iz oporbe tvrde da je tajming slučajan, otprilike koliko i kiša u veljači. Kad reprezentacija igra, narod se ujedini. Više nikoga ne zanimaju afere, javna poduzeća ni kadrovske kombinacije. Bitno je da smo svi zajedno u kockastim majicama, da pjevamo iste pjesme i da nakratko zaboravimo da živimo u neuređenoj državi. Građane posebno fascinira činjenica da Mateša, nakon četvrt stoljeća na čelu Hrvatskog olimpijskog odbora i niza kontroverzi, ne odlazi u političku mirovinu, nego dobiva priliku za novo poglavlje. U Hrvatskoj političari, ako se i potroše, lako se recikliraju.
Mnoge građane i inače zanima funkcija člana nadzornog odbora. Što točno radi i kolika mu je odgovornost? Snosi li posljedice za propuste? Ili je riječ o položaju sličnom poslovnoj klasi na letu; udobno sjedalo, dobar pogled i osjećaj, da nekako i ti sudjeluješ u pilotiranju, iako avion leti po unaprijed zadanoj ruti?
Možda građani postavljaju pogrešna pitanja. Nije pitanje zašto je Mateša predložen. Pravo pitanje glasi: postoji li u Hrvatskoj ijedna funkcija na koju se bivši političar još nije uspio ukrcat? Ako i postoji, sigurno je već na listi čekanja.
U Hrvatskoj se ovih dana nehotice otvorilo jedno od važnih teoloških pitanja našeg vremena; navija li Gospa za Hrvatsku ekskluzivno ili igra na sigurno, podržavajući samo reprezentacije koje redovito idu na misu?
Dok se izbornik Zlatko Dalić već godinama zahvaljuje Bogu na pobjedama, a ponekad i na porazima, splitski svećenik don Ante Žderić odlučio mu je pokvarit zabavu. Poručio je da vjera služi za spasenje duše, a ne za osvajanje Svjetskog prvenstva. Šok i nevjerica među dijelom navijača. Ispada da se “Oče naš” ne nalazi u službenom protokolu FIFA-e. Don Ante je dodatno uznemirio javnost tvrdnjom da Bog i Gospa ne navijaju za Hrvatsku. Time je doveo u pitanje dugogodišnje uvjerenje da nebeske sile pažljivo prate utakmice Vatrenih, dok istovremeno zanemaruju ratove, bolesti, glad i klimatske promjene. Komentatori su ga proglasili autorom izjave godine, premda je konkurencija bila žestoka. U zemlji u kojoj je često važniji od gospodarstva, zdravstva i obrazovanja zajedno, reći da je nogomet samo sport zvuči gotovo revolucionarno. S druge strane, Dalićevi poklonici vjeruju da stvari nisu tako jednostavne. Što ako je Gospa, tijekom jednog međugorskog hodočašća, izborniku ipak šapnula pokoju taktičku sugestiju? Možda o dvojbi o sustavu s trojicom u obrani. Povijest još nema odgovor.
Afera ili ne, pobjede ili porazi, naši prostori ostaju dosljedni sebi. Ovdje se ljudi odriču heroja brže nego što dolete doma nakon izgubljene utakmice. Danas si nacionalni spasitelj, sutra si razlog – propasti civilizacije.
Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski ovih je dana otkrio da je u međunarodnoj politici moguće izgubiti odličje brže nego što se izgubi utakmica u sudačkoj nadoknadi. Poljski predsjednik oduzeo mu je orden reda Bijelog orla, nakon što je jedna ukrajinska vojna jedinica dobila ime po UPA-i, organizaciji koja za neke u Ukrajini predstavlja simbol borbe za neovisnost, a u Poljskoj je to bolna rana najmračnijih stranputica ukrajinske povijesti iz Drugog rata.
Onda je ukrajinski ministar vanjskih poslova odlučno njima uzvratio kako nijedna strana država neće Ukrajincima diktirat njihovu povijest. Izjava koja inače zvuči suvereno i ponosno, osim možda kad dolazi nakon isplate nekoliko desetaka milijardi eura pomoći upravo iz država koje, eto, nemaju pravo ništa – diktirat. U prijevodu: hvala na tenkovima, avionima, projektilima i kešu, ali povijesne lekcije ostavite u državnim rezervama.
Poljaci su pritom ostali u nezgodnoj poziciji. S jedne strane žele pomagati Ukrajini u obrani od Rusije, čuvaju im milijun izbjeglica, a s druge strane ih povremeno iznenadi ukrajinska sklonost veličanju junaka i pokreta, koje oni pamte po sasvim drugačijim razlozima. To je otprilike ko da Crna Gora od Hrvatske očekuje Orden Bjeloglavog supa lešinara, zato što je po zloglasnom čuvaru logora Morinj prozvala plivački bazen u Kotoru. Tu leži i poznati istočnoeuropski paradoks: svak ima svoje heroje, ali problem nastaje kad ti heroji kod susjeda budu upisani u sasvim drugu rubriku povijesnih udžbenika. Tako neki nacionalistički pokreti, iz bilo kojega rata, za jedne ostaju simbol otpora, a za druge simbol progona i zločina.
Gradonačelnik Mato Franković preko Nove TV je upozorio da, ako do Nove godine ne bude GUP-a, on ćedat – ostavku! Grad je zanijemio. A tek neki su se počeli pitat hoće li se urbanizam spasiti snagom političke volje ili snagom televizijske izjave za udarni termin. Novi GUP, objasnio je gradonačelnik, donosi priuštivo stanovanje, zaustavlja apartmanizaciju i okreće Grad prema kvaliteti umjesto kvantiteti. Drugim riječima, nakon desetljeća utrke za dozvolama za pretvaranje svakog slobodnog kvadrata betona u apartman, mnogi su tek sad otkrili da Grad s tim nije imao nikakve veze. Za to su, izgleda, zadužene neke druge razine vlasti. Čista je slučajnost što su te razine vlasti pod upravljanjem iste političke familije. Zabrinuti TV gledatelji su se s pravom zapitali: ako gradonačelnik ne može uvjeriti vlastitu stranku, županiju i državu da poslušaju njegove zahtjeve, kako će onda zaustaviti apartmansku poplavu? A bilo bi protuzakonito nacionalizirat apartmane pa ih priuštit dubrovačkoj mladosti ili zlata vrijednim uvoznim radnicima.
A dok se javnosti obećava obračun s prekomjernom turističkom gradnjom, Udruga Spasimo male obiteljske iznajmljivače objavila je na Facebooku kritiku usmjerenu prema, kako navode, različitom tretmanu velikih turističkih investitora i malih obiteljskih iznajmljivača.
Pa navode kako u našoj županiji polako niče projekt koji izgleda ko da je ispo iz kataloga za milijardere. Tri sestrice; 260 hektara ‘održivosti’, sedam hotela, 220 luksuznih vila, 500 apartmana, golf-teren i marina za 400 mega-jahti. Ukratko, epohalni pokušaj da se riješi stambeno pitanje mladih Dubrovčana… Pod uvjetom da su mladi Dubrovčani na Forbesovoj listi milijunaša.
U toj bajci o borbi protiv betonizacije, najveća ironija nije gradonačelnikova prijetnja ostavkom, nego činjenica da se istovremeno promovira model razvoja, kojim se običnom građaninu obećava priuštiv stan, a stranim investitorima – priuštiva obala. Zato pitanje više nije hoće li GUP biti donesen, nego hoće li neko uspjet objasnit kako se protiv betonizacije borit s još više -betona?
